Pismo iz Podgorice: Crnogorski Čerčil i evropski prijatelji

tačno.net
Autor 28.3.2016. u 13:52

Izdvajamo

  • Tolika količina vlasti i moći koja se daje opoziciji, pa makar to trajalo nekoliko mjeseci, ne nudi se zbog neke velikodušnosti, ili nabujale demokratičnosti. Prije će biti da je i Đukanović, pod međunarodnim pritiskom, bio primoran da popusti, ne zbog snage i jačine opozicije, nego, čini se, zbog slabosti u sopstvenim redovima. Premijer, vidljivo je to, okružen je slabim i nedovoljno sposobnim, koji dobro znaju da svoj opstanak blizu vođe duguju beskrajnoj servilnosti. Osim toga, i institucije sistema su još nedovoljno jake, pa je partitokratski sistem vladanja uspostavljen kao dominantan. Zorno je to pokazao i već pomenuti parlamentarni dijalog, kada su se predstavnici političkih partija i udruženja dogovarali o svemu i svačemu, ne vodeći računa o tome dali se to uklapa u već postojeći ustavno-pravni sistem države.

Povezani članci

Pismo iz Podgorice: Crnogorski Čerčil i evropski prijatelji

Foto: rtcg

Sva ta lakrdija se odigrava pred zbunjenim i sluđenim narodom, koji ne može da se opasulji i dođe k sebi od svakodnevnih besmislica, intriga i „vizionarskih“ predloga i rješenja koji dolaze od nervoznih i posvađanih političkih aktera, posebno opozicionih, koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti i složiti, osim oko toga da treba smijeniti premijera Mila Đukanovića.    

Piše: Savić Jovanović  

Koliko se gođ upinjali da razumijete politički život u Crnoj Gori, to vam neće poći za rukom, još manje neka dešavanja iza kulisa javne scene. Neće zbog toga što takvog političkog bućkuriša teško da možete i vidjeti i čuti igdje u svijetu. A taj bućkuriš su stvorili akteri ovdašnje političke scene kojima su usta puna demokratije i naroda kojeg predstavljaju, a svojim ponašanjem, potezima i postupcima ponižavaju i narod i državu. Da se čovjek prekrsti i lijevom i desnom kada čuje šta sve govore i predlažu politički, posebno opozicioni prvaci, i našta su sve spremni da bi sačuvali svoje pozicije i dočepali se vlasti. Još ako bi nekako moglo da se to desi bez izbora, onda bi to zadovoljilo njihove, već četvrt vijeka neostvarene ambicije.

Sve se to moglo lijepo vidjeti tokom propalog, gotovo tromjesečnog trajanja dijaloga između vlasti i jednog dijela opozicije o postizanju sporazuma o fer i slobodnim parlamentarnim izborima koji treba da se održe najesen ove godine. Istini za volju, i ovih mjesec i nešto dana od prekida dijaloga naši politički predstavnici ne patišu, pa povazdan nešto predlažu, sugerišu i mrmljaju, ali je među njima previše sujete, gordosti i nepovjerenja . Na sceni su razne ucjene, ultimatumi, trikovi i gafovi. Što su partije manje i beznačajnije, to su i ultimatumi žešći i jači, dokazujući na taj način, kada ne mogu na drugi, da su i oni veliki, značajni i važni za narod i državu. Sva ta lakrdija se odigrava pred zbunjenim i sluđenim narodom, koji ne može da se opasulji i dođe k sebi od svakodnevnih besmislica, intriga i „vizionarskih“ predloga i rješenja koji dolaze od nervoznih i posvađanih političkih aktera, posebno opozicionih, koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti i složiti, osim oko toga da treba smijeniti premijera Mila Đukanovića. I dok Demokratski front misli da Đukanovića treba rušiti sa ulice, mada im je za tu ideju potreban narod, kojeg nemaju u dovoljnim količinama, drugi dio opozicije – Demos, URA, SNP i SDP, koji je učestvovao u dijalogu, želi da preuzme vlast tako što bi zaposjeo sve važne i vitalne funkcije u državi, ne vodeći mnogo računa o ustavno-pravnom sistemu, zakonima i demokratskim procedurama. DPS, odnosno Đukanović nijesu voljni da bez izbora napuste vlast, ali su, radi mira u kući i uspostavljanja kakvog-takvog povjerenja, opoziciji ponudili četiri ministarska mjesta, dva pomoćnika u još dva ministarstva, jedno podpredsjedničko mjesto u vladi, zatim kontrolna mjesta u šest državnih preduzeća i 15 državnih institucija (valjda ih nema više), kao i mjesta u lokalnim upravama. To je, kako su izračunali neki analitičari između 60 i 70 odsto cjelokupne vlasti u državi. Kada je opozicija vidjela da je vlast široke ruke, onda su umjesto ponuđenog prsta htjeli da zgrabe čitavu ruku, pa su zatražili da se posmjenjuju vodeći kadrovi u Javnom servisu i dovedu novi (dakle njihovi) koji bi bili objektivniji i koji nebi bili naklonjeni vladi i DPS-u. Uz to zahtijevali su i da preuzmu kontrolu nad Agencijom za nacionalnu bezbjednost. Tražili su da se to uradi komesarski, bez poštovanja zakonskih i drugih procedura, koji su neophodni da bi se ispunila ova dva uslova.

Ton takvim nerealnim ambicijama opozicije i postavljanja te radne grupe  iznad institucija sistema i ustavno-pravnih i zakonskih normi davao je predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, koji je raskinuo 18-godišnju koaliciju sa DPS-om. Poslanici njegove Socijaldemokratske partije su prešli u opozicione klupe, ali on još neda funkciju predsjednika parlamenta. Inače, u posljednje tri godine bio je opozicija u vlasti, a sada hoće da bude opozicija na vlasti. Da li je to moguće? Izgleda da nije nigdje osim u Crnoj Gori. Tako je sebe, odnosno svoju funkciju predsjednika Skupštine, bio ugradio u predlog sporazuma o fer i slobodnim izborima s namjerom da tu ostane do izbora. Tako je opozicija koja je učestvovala u dijalogu postala zarobljenik funkcije gospodina Krivokapića i njegove narcisoidne posebnosti i važnosti za narod i državu. To mogu da shvate i razumiju samo posebni i specijalni ljudi iz visokog statusa, poput, recimo, njegovih „evropskih prijatelja“. Domaća „boranija“, međutim, nije dorasla da to shvati i razumije. A i kako bi  razumjeli sve ono što ovaj crnogorski Čerčil, kako je sebe usporedio, govori i predlaže domaćoj javnosti.  Na primjer, da je napustio vlast da bi „dobio još više vlasti“, da su manjinski narodi „sateliti DPS-a“ (a što je on bio 18 godina), da je „naša riječ teža od riječi Pozitivne i mnogih drugih“ da se iz Brisela „ne može dobro vidjeti kao što mi ovdje vidimo“, da neki „posrnu pod pritiskom DPS-a, ali ja nijesam posrnuo“…Ima još ovakvih i sličnih izjava, samo kad bi imao ko da to pamti i bilježi, naročito od raskida koalicije, kada se u javnosti iznosi prljav  veš i kada Krivokapić pokušava da za sve loše stvari, kojih je bilo u njihovoj 18-godišnjoj vladavini, okrivi DPS. Kao da njegov SDP nije doprinio prljavštini tog veša. Ta politička hipokrizija  gospodina Krivokapića, uz pregolemu sujetu i pogrešni doživljaj vlastite veličine, čiji gabariti su bili pretijesni za tu nabujalu maštu i ukvašenu lidersku ambiciju, glavni su razlozi što je dijalog doživio fijasko, a prije toga, odlaska SDP u opoziju i njenog  cijepanja na dva dijela.

Kako dalje i šta se može zaključiti iz višemjesečnog trajanja nervoznih i konfuznih političkih prilika i odnosa u Crnoj Gori?  Svi kao da hoće nastavak dijaloga o postizanju sporazuma o fer i slobodnim izborima, mada neki priželjkuju da do njega nikad i ne dođe, jer znaju da teško mogu, tako sitni i bezidejni, privući neku veću pažnju birača. Ipak, do nekog sporazuma se mora doći, ako ne upotrebom domaće pameti, onda pod doziranim međunarodnim pritiscima, kojima je posebno izložena raštrkana i posvađanan opozicija, sklona ucjenama i kojekakvim marifetlucima. Radi ozdravljenja društva i opšte političke higijene, prije smjene ove vlasti neophodna je smjena lidera opozicije. Da imaju moralnih obzira prema svojim biračima i više političkog poštenja, oni bi morali to da urade, jer su najveći krivci što ova vlast vlada sve ove godine. Što se tiče Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista, treba reći da se ne mogu osjećati baš lagodno. Tolika količina vlasti i moći koja se daje opoziciji, pa makar to trajalo nekoliko mjeseci, ne nudi se zbog neke velikodušnosti, ili nabujale demokratičnosti. Prije će biti da je i Đukanović, pod međunarodnim pritiskom, bio primoran da popusti, ne zbog snage i jačine opozicije, nego, čini se, zbog slabosti u sopstvenim redovima. Premijer, vidljivo je to, okružen je slabim i nedovoljno sposobnim, koji dobro znaju da svoj opstanak blizu vođe duguju beskrajnoj servilnosti. Osim toga, i institucije sistema su još nedovoljno jake, pa je partitokratski sistem vladanja uspostavljen kao dominantan. Zorno je to pokazao i već pomenuti parlamentarni dijalog, kada su se predstavnici političkih partija i udruženja dogovarali o svemu i svačemu, ne vodeći računa o tome dali se to uklapa u već postojeći ustavno-pravni sistem države.

Znano je svima da su te institucije zarobljenici takvog sistema vladanja, pa se mora uraditi sve da one profunkcionišu i da se odblokira njihov rad, u prvom redu Skupštine, koja se odlaže, prekida, gdje nema dogovora oko dnevnog reda i gdje sve pršti od smicalica, sujeta i nadgornjavanja. Već pomenuti lokalni Čerčil, protiv kojega je pokrenuta inicijativa za njegovu smjenu, želi što duže de se zadrži u fotelji presjednika parlamenta, jer se nikako ne miri da se sa visine predsjednika OEBS-a spusti u poslaničke klupe crnogorskog parlamenta. Bilo kako bilo, krajnje je vrijeme da se iz ovog ćorsokaka izađe sa manje dreke, vike i galame, da se svi dozovu pameti i uozbilje i da ne troše vrijeme i strpljenje javnosti njihovim međusobnim tužbalicama. Jer, sve će to doći na naplatu kod birača već najesen.

tačno.net
Autor 28.3.2016. u 13:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija