Pismo majke jednog ćafira

Alisa Mahmutović
Autor 30.8.2016. u 10:25

Pismo majke jednog ćafira

foto: homeschoolingalmanac

Povodom intervjua prof. dr. Rešida Hafizovića (Oslobođenje, 20.08.2016.)

Zato je moja poruka onima kojima bi i pomislili da upišu škole ili fakultet iz ovog sistema i dalje ista: ostavite Bosna Semu onako kako ona ostavlja svoje mrtve učenike. Ostavite je u tišini kako ona ostavlja svoje učenike da pate u njoj bez ikakve zaštite. Jer – sve dok se upisnina plaća, sve je i dozvoljeno. A tamo gdje je sve dozvoljeno ne stanuje ništa dobro.

Najmanje što se moglo očekivati od jednog islamskog teologa poput Prof. dr. Rešida Hafizovića je prihvatanje i promoviranje tzv. neoliberalnog koncepta obrazovanja. Budući da pomenuti koncept destruira nacionalne države jer ih ekonomski ograničava, zaista čudi da se profesor Hafizović poziva na samosvijest, dostojanstvo i suverenitet države i naroda jer  neoliberalizam podrazumijeva da finansijska elita operira na globalnom toku kapitala, te nema lojalnosti prema nacionalnoj državi niti prema društvenom ugovoru koji je u poslijeratnom periodu posredovao između rada i kapitala. Da bi se to dokazalo, od našeg primjera ne treba ići dalje. Prema riječima društvenog pedagoga Henry Girouxa, koji je možda najupućeniji kad se govori o odnosu neliberalizma i obrazovanja, neoliberalizam je moćan zbog svojih ekonomskih struktura, svoje odgojne i ideološke moći. On ne samo da objedinjuje bogatstvo i moć u različitim ratovima za najbogatije, on  preuzima kontrolu nad kulturnom sferom i pedagoška mjesta koja su u službi produciranja ideniteta, želja i vrijednosti koje imitiraju tržište. Prema istom autoru, ako neoliberalizam postoji u obrazovnom sistemu, neminovno će doći i na mjesto vladavine, gdje će biti u stanju producirati identitete, subjekte i načine života slobodne od državnih propisa. Hrani se etikom jačega, a utemeljen je na ideji o slobodnom, posesivnom pojedincu, te posvećen pravu ovladavanja grupama i institucijama u cilju sticanja bogatstva lišenog pitanja etike i društvene cijene. ON je kao politika i politički projekt neodvojiv od privatizacije javnih službi, prodaje državnih funkcija, ukidanja socijalne države i sindikata, liberalizacije trgovine dobrima i ulaganja u kapital, te pretvaranja društva u tržište i robu. Kao oblik javnog obrazovanja i kulturne politike, neoliberalizam svodi sve dimenzije života na tržišno racionaliziranje. Drugim riječima, neoliberalizam je stvorio i stvara kompleks veza moći, gdje je moć globalna, a politika lokalna. Dakle, sve je, do zadnjeg slova, u suštoj suprotnosti sa islamom koji zagovara – zna to profesor bolje od mene – šta.

Druga stvar u kojoj se s uvaženim profesorom nikako ne mogu složiti, odnosi se na njegovu sljedeću tvrdnju: “Takozvane Gulenove škole u nas među prvima su prošle proces akreditacije prema važećim zakonima ove zemlje iz sfere obrazovanja, i dobile, čak, međunarodnu akreditaciju, što nije slučaj sa velikom većinom visokoobrazovnih, državnih ni privatnih, institucija u ovoj zemlji.

Poštovani profesore, šta znači – takozvane? One jesu Gülenove. A ko je on, kao i njegov učenik, imali smo priliku, u zadnje vrijeme, i vidjeti i čitati. A pošto su međunarodne, što Vama jako puno znači, o tome se dodatno možete informirati u zemljama u kojima  su te iste škole zatvorene, ili u zemljama u kojima su u procesu zatvaranja. A ako i dalje ne vjerujete, pitajte bivše uposlenike i studente koji nisu htjeli slušati dodatnu ideološku obuku ili, kako sami kažu, „ispiranje mozga“. A šta se tamo čitalo, radilo i govorilo sami se, uz malo truda, možete detaljno informirati. To su opće poznate stvari pa se na tome ne bih zadržavala. A to kako je uspješna i akreditirana škola financijski poslovala moguće se, također, lako informirati.  No, kad smo već kod akreditacije, zanima me koja i kakva je to „akreditacija“ dobijena u poslijeratnoj 1995/96 zaista validna? Ako nam je današnje stanje sa akreditacijama i školama takvo kakvo jest, može li se uopće zamisliti kako je bilo prije dvadeset godina, u zemlji tek izašloj iz rata? Pitanje je, naravno, retoričko. Ovdje ne bi bilo zgoreg napomenuti da riječ akreditirati (lat. accreditare), između ostalog, znači: dati povjerenje, steći ime, uvažavanje. Upravo ta akreditacija bila je razlog da i ja upišem svoje dijete u Internacionalnu Školu. Međutim,  danas, kad znam kako je u tom, prema Vašoj eksplicitnoj tvrdnji, usješnom sistemu, gotovo brilijantnom, završio moj sin, postajem, složit ćete se, opravdano i skeptična i ironična. Ili ćete me i Vi uvjeravati da je istraga na okolnosti njegovog samoubistva pokazala da Iinternacionalna Škola Bosna Sema nije odgovorna, te da se moj sin ubio tek onako i da je tek onako spalio svoj školski ruksak? Tragikomično, nikome nije dokazana krivnja, iako pojedini učenici ove škole znaju i opisuju sve na svojim fb profilima, a Tužilaštvo i MUP ne znaju. Možda zato što su ove škole upravo vlasništvo onoga koji se iza njih krije? Budući da je moj Mahir upravo u toj školi postao ćafir, te da su njegovi udžbenici puni križeva, što utisnutih sa probijenim stranicama od prve do zadnje, što nacrtanih; da mu je, kao i njegovoj porodici, prijećeno smrću, a da su to nastavnici ignorisali, dozvolit ću sebi slobodu, i upitati Vas da mi ove pojave objasnite kao jedan od eminentnijih islamskih teologa? Bit ću još slobodnija, pa postaviti i pitanje: koju školu/e pohađaju Vaša djeca?

mahirova knjiga

Srećom, postoje u ovom gradu i imami i džamije u kojima se na hutbama ozbiljno tematiziraju adolescentski suicidi, kao i suicidi uopće, i izravno prozivaju odgovorni. Jedan takav imam je imam džamije na Grbavici, koji je na jednoj od svojih hutbi govorio o ovoj pošasti, i to u svoj njezinoj kompleksnosti, što je itekako važno. Ohrabruje da muslimani, bili oni Bošnjaci ili ne, imaju gdje otići na džumu, gdje se aktualiziraju pravi društveni problemi, kao što je to u džamiji na Grbavici. Zato je moja poruka onima kojima bi i pomislili da upišu škole ili fakultet iz ovog sistema i dalje ista: ostavite Bosna Semu onako kako ona ostavlja svoje mrtve učenike. Ostavite je u tišini kako ona ostavlja svoje učenike da pate u njoj bez ikakve zaštite. Jer – sve dok se upisnina plaća, sve je i dozvoljeno. A tamo gdje je sve dozvoljeno ne stanuje ništa dobro.

Alisa Mahmutović
Autor 30.8.2016. u 10:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija