PITANJA PO KOJIMA SE MOSTARSKI SKAKAČI NIKAD NISU OČITOVALI

Izdvajamo

• I vidite kako sve u životu nije crno-bijelo. I zato ja jesam da se osude pojedinci iz HDZ-a BiH i Hrvatske koji su kroz rat pokazali svoje pravo lice, nimalo ljudsko, ali i da se osude svi drugi zločinci iz kojeg god političkog miljea oni poticali. Ovom društvu je također neophodno raskrinkavanje, osuda i demontiranje one zločinačko-kriminalne političke struje unutar bošnjačkog naroda koja iza krinke multietničnosti i vjerske tolerancije, u stvari, pljačka i porobljava sopstveni narod bez ijedne primisli da nekad i nekako sa svim akterima bosansko-hercegovačkog društva u cjelini izgradi normalnu, modernu, pravnu državu po mjeri svih.

Povezani članci

• POVEZANI SA ITALIJANSKOM I JUŽNOAMERIČKOM MAFIJOM: Bosanski kartel Tito i Dino kontrolira narko tržište u Evropi
• Humanitarna akcija: Mostar za Tijanu
• Nova runda bez dogovora o izmjenama Ustava i Izbornog zakona BiH
• Gary Hunt i Adriana Jimenez pobjednici Red Bull Cliff Divinga u Mostaru
• ZDF – OČARAVAJUĆE PLAVE OČI JOSIPA BROZA TITA
• Epitaf Radiju Bosne i Hercegovine – Ratnom studiju Mostar

Moje lično životno iskustvo me uvjerilo da se iza svih tih zastava i grbova, ideja i uticaja, proklamovanih pokreta i političkih izričaja, kao majušni mravi pod ogromnom kapom nebeskom, kriju samo prolazni, zbunjeni, polusretni, nesretni, naivni i krivi ljudi i neljudi. Biti jedno ili drugo je jedini izbor kojeg u ovom trenutku samosvjesno možete napraviti. Tako je bilo uvijek, tako će uvijek i biti.

Dana 9.11.1993. od strane artiljerijske jedinice u sklopu HVO-a, sa brda Stotina iznad Donje Mahale, tenkovskim projektilima gađan je i srušen biser svjetske kulturne baštine, mostarski Stari Most. To je bila prekretnica koja je uzburkala međunarodnu javnost po pitanju rata između HVO-a i ARBiH u Mostaru kao i cijeloj Bosni i Hercegovini. Naime, taj je događaj na svjetskoj političkoj pozornici odzvonio kao alarm koji je upozorio da je krajnje vrijeme da međunarodna zajednica pod vodstvom Sjedinjenih Država i Evropske Unije učini nešto po pitanju zaustavljanja rata i prestanka patnje bosanskohercegovačkog stanovništva. Nakon toga, uslijedili su Vašingtonski i Dejtonski mirovni sporazumi. Sve što je uslijedilo dijelom je promašene istorije.

U tom kontekstu, ovih dana, što se tiče Mostara, ali i cijele Bosne i Hercegovine, a neće se pretjerati i ako se ustvrdi kako je to globalno važan sudsko-pravni bilans, aktualna je tema o drugostepenoj presudi za tzv. hercegbosansku šestorku. Naime, po prvostepenoj presudi haškog tribunala iz 2013. godine, „uznicima“, arhitektima pravno-političkog prostora pod nazivom „Herceg – Bosna“, donesena je presuda po kojima se oni proglašavaju krivim i po toj presudi Jadranko Prlić osuđen je na 25, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Ukratko, sudsko vijeće utvrdilo je da je u BiH postojao udruženi zločinački pothvat, da je cilj istoga bio osnivanje hrvatskog entiteta u BiH, a dalje bi se taj entitet pripajao Hrvatskoj ili postao samostalna država potpuno isključena iz bosansko-hercegovačkog državnog subjektiviteta.

Kao mentor udruženog zločinačkog poduhvata označen je Franjo Tuđman, koji je, po sudskim zaključcima, s političkim vodstvom personificiranim kroz  “Herceg-Bosansku šestorku” koordiniranim vojno-policijskim akcijama radio na zaokruživanju hrvatskog, čistog teritorija uglavnom po liniji Hrvatske banovine iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Sud je donio presudu kako zločini koji su počinjeni pri ostvarivanju tog političkog plana nisu bili incidentna pojava, već se radilo o udruženom zločinačkom pothvatu protiv nehrvatskog stanovništva iza kojeg je stajala tadašnja hrvatska politička elita.

Kad bi se moje malenkosti pitalo da li je ovakva sudska presuda pravedna i vjerodostojna, ja bih bez predomišljanja potvrdio da je to tako. Cijelo vrijeme kroz ta nesretna i neshvatljiva događanja ja sam kao pripadnik ARBiH bio u srcu zbivanja i ono što sam vidio vlastitim očima i osjetio na vlastitoj koži previše je bilo očito i bolno iskustveno da bi sad neke nepoštene i lažljive političke analize to dovele u pitanje. A takvih je nečasnih analiza i pravdanja nemalo, a one se opet spravljaju unutar istih političkih centara moći koje su i dovele do nesreće cijelu središnju Hercegovinu i dobar dio Srednje Bosne. Zato bi potvrda prvostepene presude kroz drugostepeni proces haškog suda u slučaju tzv. hrvatske šestorke bio iznimno važan, međunarodno verifikovan, pravni dokument koji bi osujetio mogućnost prekrajanja i mijenjanja toka naše nedavne historije čemu smo tako često svjedoci.

I po tom pitanju su se očitovali mostarski skakači.

Kada bi se moje malenkosti pitalo da li bi time bila završena priča o devastiranju Mostara devedesetih godina, ja bih negativno odgovorio.

Međutim mostarski skakači se nisu nikad očitovali po pitanjima koja slijede.

Zašto?

Zato što su Mostar i njegovi građani uništavani i na mnoge druge načine već kao što će se to, nadamo se, i zvanično potvrditi kroz drugostepenu presudu haškog tribunala za pitanje ratnih zločina.

Kako?

Netačna je teza kako su mostarski  privredni kapaciteti potpuno i nepovratno oštećeni i uništeni, prvo tokom ratnih pohoda i pljački od strane tzv. JNA i Vojske Republike Srpske, a onda i bespoštednim granatiranjem istih tih privrednih postrojenja od strane postrojbi HVO-a po teritoriju Mostara kojeg je kontrolirala ARBiH. Ne samo da je netačna, već su sve stručne analize naših inženjera i tehničara, odmah iz poslijeratnog perioda, koji su radili u prijeratnim privrednim gigantima kao što su: Soko, Predionica Đuro Salaj, Hekom – tvornica kompresora, Hepok – poljoprivredni kombinat, Fabrika duhana Mostar, predionica Zlatka Vuković, Projektant – Mostar, Građevinsko preduzeće Hercegovina, Zanatska zadruga – Mostar, Žitopromet Mostar itd. – a koji su u prijeratnom periodu zapošljavali na desetine hiljada ljudi, pokazale kako ne samo da mašinski kapaciteti za pokretanje proizvodnje nisu potpuno uništeni, već se uz minimalna finansijska ulaganja i političku podršku, ovaj put političkih stranaka sa bošnjačkim predznakom, mogu ponovo pokrenuti i tako pristupiti prijeko potrebnom zapošljavanju stanovništva grada Mostara napaćenom tek završenom ratnom kataklizmom. Također, bio sam lično prisutan kod formiranja određenih komisija koje su imale za cilj iniciranje ponovne proizvodnje ili neke druge privredne djelatnosti odmah u poratnom periodu. U tom pravcu, različiti stručni timovi, kadrovski potpuno osposobljeni, na razne načine i raznim kanalima obraćali su se tadašnjem gradonačelniku grada Mostara Safetu Oručeviću, vodstvu SDA iz Mostara kao i visokopozicioniranim moćnicima u samoj sarajevskoj centrali, ali takve inicijative su redovno nailazile na blokade i opstrukcije a da mnogima nije bilo jasno zašto nekom ne bi bilo u interesu ponovno pokretanje nekada tako moćne mostarske privrede. Moćni mostarski privredni organizam, ranjen političko-vojnim atacima stranaka SDS i HDZ za vrijeme rata 92-95, sada ne samo da nije liječen subjektima od kojih je to bilo za očekivati, a izlječenje je moglo biti izvjesno, već je on sa predumišljajem i mučki ubijen a da niko i nikad nije odgovarao za taj kriminal i ekonomicid čija se šteta može mjeriti u milijardama KM. Odgovorno tvrdim da je materijalna šteta po Mostar višestruko više počinjena kroz poslijeratnu pljačku i tajkunsku privatizaciju, već putem ratnih razaranja u periodu 92-95.

Također sam lično, kao dio tima koji je zajedno sa pravnikom Senom Lakišićem, rahmetli arhitektom Haskom Dizdarevićem, građevinskim inženjerom Fehimom Durakovićem, kao i sa prijeratnim građevinskim poduzetnicima gdje je, između ostalih, spadao i moj otac rahmetli Hasan Husković, kao i pokojni građevinski gigant, divan čovjek i ljudina Marka Marijanović, radio na ponovnom uspostavljanju Zanatske zadruge – Mostar koja je u cijelom vremenu od završetka drugog svjetskog rata do početka posljednjeg rada, znači punih 45 godina, uspješno objedinjavala male zanatlije i poduzetnike Mostara i Hercegovine svih profila. Ideja je bila da se, sada po principu slobodne tržišne ekonomije, ponovo formira takva jedna Zadruga i da ona svojim djelovanjem bude krovna organizacija malim privrednim subjektima putem koje će isti dolaziti do poslova i tako širiti i štititi svoje poslovanje.

Međutim, kako u našem slučaju, a tako i u slučaju organizovanog pokušaja pokretanja i ostalih mnogo većih i ozbiljnijih privrednih subjekata, ekonomskom razvoju grada Mostara sada na putu nisu stale nacionalne stranke koje su poticale iz srpskog ili hrvatskog naroda. Ne! Sada su Mostar na svoj način rušili i gušili čelnici Gradske Uprave grada Mostara kojom su tada i dugo vremena poslije značajno dirigirale stranke SDA i Stranka za BiH.

Javno proklamovanje za jedinstveni Mostar, jedinstvenu i nedjeljivu BiH, bio je samo paravan za učvršćivanje političkih pozicija iza kojih će stajati megalomanska i bezobzirna pljačka privrednih dobara Bosne i Hercegovine. U ovom slučaju, za bošnjačku političku elitu nije bilo prioritetno ekonomsko zbrinjavanje bosansko-hercegovačkog stanovništva, pa ni bošnjačkog naroda u čije ime su djelovali, cilj je bio samo jedan: NA OSNOVU PORATNE KRIMINALNE PRIVATIZACIJE JAVNIH PREDUZEĆA I PREVARE BORAČKE POPULACIJE UPRILIČENE KROZ IZDAVANJE I PREPRODAJU CERTIFIKATA, KAO I KROZ PLJAČKU HUMANITARNIH MATERIJALNIH DOBARA, BRZO DOĆI DO VELIKOG NOVCA, NEPOŠTENO SE OBOGATITI NA RAČUN NEINFORMISANIH I NAIVNIH GRAĐANA.

Navesti ću još jedan lični primjer beskrupuloznosti bošnjačkih političkih lidera iz SDA, Stranke za BiH i stranaka slične provenijencije, ali i bespredmetnosti političkih klišeja forsiranim od strane bošnjačkih političkih elemenata, kojima sve što ima predznak hrvatskoga, konkretno u Mostaru, mora da bude nacionalističko, šovinističko, protiv jedinstvenog grada Mostara, antibosankohercegovačko itd.

Ja, kao Bošnjak, evo i pripadnik ARBiH iz perioda 92-95,  a navest ću kao nužan primjer kojeg do sada nikad nikom nisam spominjao, ni pod kojim uslovima nisam dozvoljavao da se zarobljnei vojnik HVO-a pored mene osjeća kao zarobljenik. Moje ophođenje prema zarobljenicima, kada sam bio u prilici da budem u njihovoj blizini, nije davalo prostora u psihi zarobljenoga da se on može osjetiti kao ugrožen, diskvalifikovan, kao žrtva ili predmet bilo koje vrste iživljavanja, iskorištavanja ili napadaja. To sebi nisam smio dozvoliti. Sa kolegama, kako sam ih zvao, dijelio sam ionako skromne porcije hrane koje sam dobijao. Pušačima sam dijelio cigare koje su me sljedovale. Nisam pušio, ali sam kutije cigareta mogao trampiti za Ikarove konzerve. Tako se ja, kao pripadnik ARBiH, i moj kolega iz HVO-a, nismo osjećali kao smrtni neprijatelji ili suprotstavljeni vojnici. Bez obzira na sve što nas je dovelo u tu glupu i bezizglednu situaciju, uspjeli smo da se osjećamo kao ljudska bića na jednoj strani obale nesretnih historijskih okolnosti koje su nas ubacile u grotlo nepotrebnih i glupih ratova, gdje niko od nas nije ni htio biti, a gdje ćemo ostati sretni ako samo izvučemo žive glave. Mi i naši najdraži.

Činjenica je da je kompletna 441 mostarska motorizovana brigada ARBiH, stacionirana na širem području grada Mostara, uglavnom poštovala sve ratne konvencije o viteškom i fer ratovanju, a da su zločini i maltretiranja koji su počinjeni u njeno ime bili incidentni, a ne produkt udruženog zločinačkog poduhvata.

A, onda, kako to obično u životu biva, a na tragu prezentovanja ličnog primjera kako sam otpočeo, iako otpisan od strane dušobrižnika bošnjačko-islamskog nacionalno-religijskog korpusa, u vremenu poslije rata, mene i moju familiju u životu i kroz moj rad nisu održali ni SDA ni Stranka za BiH ni Islamska zajednica, ni SDP, ni Centar za Mir i multietničku saradnju, F.K. Velež i ostale „svetinje“ tzv. jedinstvenog Mostara. Ni u kom slučaju ne radi se o tome. Profesionalan odnos prema poslu kojeg obavljam i pažljiv odnos prema klijenteli u mom malom biznisu, gledajte sada!, najviše su prepoznali sportski i kulturni radnici iz udruženja, ustanova i organizacija koje kontroliše i finansira HDZ. I to nije neki „endemičan slučaj“. Veliki broj mostarskih Bošnjaka poput mene, kroz svoje poslove i djelatnosti, a koji nisu postali uhljebljene persone bošnjačke političke i vjerske oligarhije, svojim su radom uglavnom oslonjeni ka „drugoj strani“ jer upravo tamo mogu predstaviti i prezentirati ono što najbolje znaju, a to je da predano i pošteno rade svoj posao. Ako, zbog ovih ili onih razloga, nisu ni u tome uspjeli, onda kopaju i rukama i nogama da napuste prostore pod političkom kontrolom boraca za jedinstveni Mostar.

I vidite kako sve u životu nije crno-bijelo. I zato ja jesam da se osude pojedinci iz HDZ-a BiH i Hrvatske koji su kroz rat pokazali svoje pravo lice, nimalo ljudsko, ali i da se osude svi drugi zločinci iz kojeg god političkog miljea oni poticali.  Ovom društvu je također neophodno raskrinkavanje, osuda i demontiranje one zločinačko-kriminalne političke struje unutar bošnjačkog naroda koja iza krinke multietničnosti i vjerske tolerancije, u stvari, pljačka i porobljava sopstveni narod bez ijedne primisli da nekad i nekako sa svim akterima bosansko-hercegovačkog društva u cjelini izgradi normalnu, modernu, pravnu državu po mjeri svih.

Također, kao mostarski Bošnjak želim utjecati na svijest prosječnog, običnog građanina ovog grada, Bošnjaka, u koje spadam i sam, da prestane robovati predrasudi da je sve što ima predznak hrvatskoga automatski usmjereno i protiv njega, odnosno njegovog prava da kao Bošnjak živi i radi u Mostaru i da ovdje gradi budućnost za sebe i svoje potomke. Isto tako, sve što je istinski bosanskohercegovačko nije nužno i protiv hrvatskih ili srpskih interesa. Svi moramo shvatiti da se moderno bosanskohercegovačko društvo ne može graditi ni na temeljima i principima titoističke Socijalističke Republike BiH. Taj dio istorije naše države treba istorijski stručno i bez pompoznosti istražiti i spremiti u još jednu arhivsku ladicu našeg zajedničkog istorijskog naslijeđa. Samo toliko. Negdje između svih tih zabluda, zloće i gluparija krije se put koji čeka da bude raskrčen i funkcionalan. A za to je potrebna samo dobra volja i poštena namjera. Ipak, očito je da smo u potpunom deficitu sa tim voljnim radnjama.

I baš zato moje lično životno iskustvo me uvjerilo da se iza svih tih zastava i grbova, ideja i uticaja, proklamovanih pokreta i političkih izričaja, kao majušni mravi pod ogromnom kapom nebeskom, kriju samo prolazni, zbunjeni, polusretni, nesretni, naivni i krivi ljudi i neljudi. Biti jedno ili drugo je jedini izbor kojeg u ovom trenutku samosvjesno možete napraviti. Tako je bilo uvijek, tako će uvijek i biti.