Pjesma o Robertu Ježiću:Ježeva kućica

Autor 24.3.2012. u 16:56

Pjesma o Robertu Ježiću:Ježeva kućica

Po gradu,

širom,

bez staze,

puta,

gospodin Ježić

povazdan luta.

Mitom se bavi,

često ga vide,

s trista eurića

na sastanak ide.

I Ivo,

i Vlado,

pa čak i Jaca,

poznaju Ježića,

slavnog mudraca.

Barba ga štuje,

i već mu se sklanja,

Gordan ga jadan

po svu noć sanja.

Pred njim

dan hoda,

širi se strava,

u njegovu džepu

kuverta je plava…

Jednoga dana,

vidjeli nismo,

Ježić je,

kažu,

dobio pismo.

Plavkasto pismo,

pričala Jaca,

stiglo za njega,

starog mudraca.

Adresa kratka,

slova ko jaja:

“Za druga

Ježića

iz Savskoga Gaja.”

U pismu piše:

“Ježiću,

brate,

sanjam te često

i mislim na te.

Evo ti pišem

iz Salzburga grada

Friedrichovim perom −

divno li šara!

Dođi na ručak

u ćeliju moju,

požuri samo,

ne žali nogu.

S punim loncem

i masnim brkom

čekat ću na te,

požuri trkom.

Nježno te grlim

i zdrav mi bio,

pozdrav ti šalje

Sanader Ivo.”

Ježić se veseli:

na gozbu, veli,

tu šale nema,

hajd’ da se sprema.

Gospodin Ježić

lukavo žuri,

pregleda kufer

i na put juri.

Ako bi usput

došlo do suda,

nek’ bude spremna

obrana luda.

Sunčani Hvar se

u zenit digo

kada je Ježić

u Salzburg stigo.

Pred zatvorom tim,

kamenog zida, gospodin Ježić

svoj šešir skida;

klanja se,

smješka,

kavalir pravi,

biranom frazom

Ivu pozdravi:

“Dobar dan,

Ivo,

vrlino čista,

klanjam se tebi,

s kuverta trista.

Nek’ perje Jace

krasi tvoj dom,

Barba nek’ sjedi

u loncu tvom!

Gomila eura

bez traga, broja,

a BMW nek’ bude

kočija tvoja.

Živio vječno

u ćuzi,

sreći,

nikada lavež

ne čuo pseći.

I još ti ovo

na kraju velim:

ja sam za pare

gepekom cijelim!”

Uđu u ured

čaroban,

bajni;

i Ježić

i Ivo

za stol sjajni.

Euro za eurom

samo se niže,

Ježić sve češće

zdravicu diže:

“U zdravlje, Ivo,

i tvoje kuće,

zaboravi sve

što bilo je juče’.”

Nižu se priče

jedna za drugom,

zategnut trbuh

zaliven cugom.

Evo i noći,

nad Austrijom cijelom

nadvi se suton

s modrim velom.

Promakne samo

leptirić koji,

a vjetar noćnik

listove broji.

Utihnu Uskok,

nestade Baje,

agenata divljih

oči se sjaje.

Skitnica Šuker

svjetiljku pali,

čarobnim sjajem

putanju zali.

A Vlado huknu

svoj pijani zov:

“Drži se,

bando,

počinje lov!”

Ježić se diže,

sako si briše:

“Ja moram kući,

dosta je više.

Dobro je bilo,

na stranu šala,

Ivo moj dragi,

e, baš ti hvala.”

“Moja je ćelija

čvrsta ko grad,

prenoći u njoj,

kamo ćeš sad?”

Tako ga Ivo

za konak sladi,

a Ježić se brani,

što da se radi:

“Zahvaljujem se

na pozivu tvom,

al’ mi je draži

moj skromni dom!”

“Ostani, Robi,”

Ivo sve guče,

moli ga,

zove,

za ruku vuče.

Al’ ježić

tvrdoglav,

osta pri svom.

“Draži je meni

moj zlatni dom!”

Šušteći Tirolom

Ježić mjeri put,

kroz naplatne mjesec

svijetli mu put.

Ide Ježić,

gunđa,

dok zvijezde sjaju:

“Kućico moja

najljepši raju!”

Ostade Ivo,

misli se:

“Vraga,

što mu je kuća

toliko draga?

Kad Ježić tako

žudi za njom,

bit će to,

bogme,

bogati dom.

Još ima,

možda,

od eura pod,

zlatnici zlatni

krase mu svod.

Ta kuća,

vjeruj,

obiljem sja.

Poći ću,

kradom,

da vidim ja.”

Što dalje bješe,

kakav je kraj?

Pričat ću i to,

potanko, znaj.

Glavnoga Ivu,

jadnu mu strinu,

smjestio Uskok

u vječnu tminu.

Trapavog Vladu,

oh, kuku

lele,

do same smrti

izbole pčele.

I divlji Šuki

pade ko kruška,

smače ga minus

i proračunska puška.

Al’ po zatvoru danas,

bez staze,

puta,

gospodin Ježić

povazdan luta.

Vješt je i majstor

u poslu svom,

radi i čuva

svoj novi dom.

Autor 24.3.2012. u 16:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija