PJESMA ŽIVOTA I SMRTI

Edin Husković
Autor/ica 1.12.2014. u 11:37

PJESMA ŽIVOTA I SMRTI

Foto: google

„Uzmi mene, evo, uzmi me!“ – krenut ću prema Njoj, kao i uvijek, bleferski i pun straha, bijedna i potpuna harlovina – „Moja sestra treba da pomogne još mnogim prokletnicima poput mene, gubitnicima, luđacima, bleferima, bolesnicima, kukavicama i svim tim izgubljenim dušama u vremenu i prostoru. Mene uzmi, Nesretnice, a moju sestru konačno ostavi na miru. Bar za još neko vrijeme.“

Piše: Edin Husković

Da li je neko primijetio da dan završava sa početkom noći? Sve se njiše u savršenom ritmu.

Ipak, ljudi se muče po bolnicama, osuđeni od neba. Kušaju pakao. Uvijek sam se bojao mraka i nemoći. Bože, pomozi nemoćnima i bolesnima! Pomozi im, dovraga! Pomozi i meni! Nisam daleko odmakao. Još uvijek tapkam u mjestu. Pokušavam da pobjegnem od bolnica, šalterskog osoblja, birokratije, straha, nacionalista, vjerskih fundamenata, besparice i probisvijeta. Ne ide mi. U posljednje vrijeme ne baš osobito. Dođe mi da nekog ubijem, da se jednostavno osvetim. Neko mora biti kriv. Ja sam krivac nekomu, ali neko mora biti kriv i za mene. Upravo sam u potrazi za krivcem. Idem od vrata do vrata i iskaljujem svoj bijes. Na kraju ću ostati sam sa sobom. Kao i svaki put. Ne bih volio doći u iskušenje da ubijem sebe. Radije ću presuditi nekom drugom. Sa ove ili one strane, već će se pojaviti neki krivac. To ne može biti Bog. Da li nam je uopšte dao za pravo da Ga bar ponekad možemo smatrati odgovornim? Malkice…

Moja sestra je u bolnici. Bori se sa rakom. Sada je truju kemoterapijom i još nekim neprovjerenim i neprikladnim lijekovima.

Recimo da nije dovoljno cijenila sebe. Po tom pitanju ja sam svjetski prvak pa ta teorija pada u vodu. Možemo zaključiti da biologija jednostavno ne bira i počinje neshvatljivo ubijati ćelije organizma. Ona je bila vegetarijanac i itekako je kužila životni ritam. Znala je kad dolazi dan a kada noć. Znala je za svaki red. Pratila je let ptica, smjer vjetrova, čak je i naslutila vlastitu patnju među prljavim i hladnim bolničkim plahtama, taj neprevaziđeni bol. Oh, kako je to ponižavajuće, bolno i besmisleno, naročito kad znamo da ne možemo biti ništa drugo već sretna božja djeca. Sve ostalo je iluzija, ali problem postaje nepodnošljiv kada iluzija postaje stvarnija od svake jebene stvarnosti. Sve je naslutila, ali ja nisam mogao vjerovati da se to može dogoditi njoj. Smatrao sam da progresivne hipnotičke vizije naprosto nisu tačne. Budućnost podliježe kvantnim zakonima fizike i njen ishod leluja među različitim mogućnostima kao tanke grane na divljem vjetru. Znam mnogo tipova koji bi prije nje trebali završiti na električnoj stolici životnog užasa. Recimo izvjesni političari, ekonomisti, kriminalci, luđaci i klošari utegnuti u odijela i kravate koji su odgovorni za nastanak pakla na zemlji. Naravno, prije svih njih – ja sâm, mada preklinjem usud da to nikada ne doživim na taj način. Kada dođe taj trenutak, molim bogove da me likvidiraju odmah i brzo, bez razmišljanja, patnje i ustručavanja. Jednim hicem.

Ali, zašto baš ona?

Nije se bavila zločinima nad višećelijskim, svjesnim organizmima, a sada ja lično, nepoćudni, potencijalni ubica, ušlagirani mrzitelj svih životnih osnova, gubitnik i dobitnik istovremeno, potpuno fizički zdrav, idem da je posjetim u bolnici. Gdje je tu smisao? Šta se dogodilo sa pravdom? Diskushernija (ili kako se već piše) ne može biti dovoljan razlog da se smatram bolesnim. Već ću se nekako pokrenuti ka bolnici na Bijelom Brijegu. Poznata mostarska bolnica na vrh ledenog brijega besmisla. Jedini smisao besmisla može biti taj da bez spoznaje besmisla same besmisli nikad ne možemo otkriti smisao samome smislu. Mora da je tu zec, u nekom od tih trnovitih, gustih i mračnih grmova.

Nemam više namjeru da pišem priče, duge priče. Samo kratke priče i blic osvrti. Bolje mi stoje i lakše mi ide. Uz pivo. Nešto kao dnevnik. Nekako tako, valjda. Pratit ću kako će se situacija dalje odvijati.

Danas sjedite kući, gledate filmove, pijete svoje pivo, češkate se po jajcima i birate kanale: Discovery Chanel, Hustler TV i tome slično, a onda vas sutra uz buku i bljesak rotacijskih svjetala, potpuno obezvrijeđenog, odvezu u gradsku bolnicu. Zbog nečeg smo pristali na takvu tragediju. Igramo se sa svojim mogućnostima. Himna poraza. Moja se sestra po opredjeljenjima nije zamarala zastavama, političkim opcijama, nacionalnim zanosima i vjerskim netrpeljivostima. Pomagala je ljudima. Svjedok sam pred morima, oceanima, šumama, divojarcima, ovcama, kravama, bubašvabama, žabama, glistama i konjima da je ta žena uvijek i bespogovorno pomagala svim ljudima oko sebe, za razliku od mene – kojeg možemo uzeti za goli, otrcani primjer – koji se uvijek nekom ceri, prijeti, svađa i zamahuje.

Evo i sada. Ozlojeđen, bijesan i nemoćan, režim pred Smrću koja se nadvila nad krevetom moje tako drage osobe. Izazivam je na dvoboj. Provociram je i govorim joj ružne i uvredljive riječi. Ja, koji sam prokleta kukavica, prezren i tako mali pod zvijezdama, spreman sam da Joj se zaletim u lice i ponudim vlastiti život umjesto njenog.

„Uzmi mene, evo, uzmi me!“ – krenut ću prema Njoj, kao i uvijek, bleferski i pun straha, bijedna i potpuna harlovina –„ Moja sestra treba da pomogne još mnogim prokletnicima poput mene, gubitnicima, luđacima, bleferima, bolesnicima, kukavicama i svim tim izgubljenim dušama u vremenu i prostoru. Mene uzmi, Nesretnice, a moju sestru konačno ostavi na miru. Bar za još neko vrijeme.“

To će biti moja odlučna i jedina ponuda. Lupnut ću šakom o stol u znak protesta.

Ovaj će grad, grad Mostar, ponovo biti tvoj Stolni Grad, jer ti, za razliku od mene, voliš i pomažeš sve ljude, draga Karla.

A onda ćemo, ja, koji ću tada biti mrtvac, i ti, potpuno zdrava i oporavljena, zajedno pjevati mnoge od tih pjesama koje smo i do sada tako snažno i duboko doživljavali.

Popijte i zapjevajte i Vi s nama u čast neuništivom životu.

Nešto kao „Flash“… od Johnny-a, ili čak:

 

noći mi daju moć
noći su moj reljef
one su svečane
haljine raspete

dođite, dođite
čekam vas, ja
nov

čeka me moj Bog
čeka me moj Bog
noću sam dvojnik svoj
čeka me moj Bog

 

dođite…

proći ću sigurno
čisto i ponosno
čekaće moj Bog
čekaće znam to… – od Vlade Divljana i Idola.

Niste slušali?! Stidite se!!! Ubit’ ću vas!!! Zaboravljate da tražim krivce.

Sada pjevajte te pjesme zajedno sa nama i umrite dobrovoljno.

Umrite zajedno sa mnom.

Za život jedne takve žene vrijedi se žrtvovati.

Edin Husković
Autor/ica 1.12.2014. u 11:37