Pjevam pjesnike

Povezani članci

• Svetlana Lukić i Svetlana Vuković heroine našeg vremena
• Rat stršljena
• Babo, kupi mi zatvor, helikopter i romobil
• Građanska neposlušnost u vreme rata: Ko su Izraelci koji su odbili da idu u operaciju “Zaštitna ivica”?
• Tvornica vjetra za zastave u Kninu
• Što ga bolnije jači od njega ’tuku po prstima’ Dodik će se više cinično iživljavati na onima na kojima može pa makar bili i mrtvi

(Stotinu godina od Velikog rata)

U nedjelju je osvanuo ružan, nekako pospan dan. Curilo i kapalo, cmizdrilo a nije ljevalo – kao kad se glàsa ucvjeljeno dijete koje zbog nečega ne smije zaplakati naglas.

Tako je i moralo biti, na taj dan, jedanestog jedanaestog dvije i osamnaeste. Jer, tog su dana i mjeseca, ravno prije jednog vijeka, definitivno zašutile haubice na mnogim bojištima širom svijeta, označivši time, tom blagorodnom tišinom, kraj Prvog svjetskog rata. Kakva radost u tranšejama i prestonicama, kakvo veselo valjanje u blatu rovova Belgije, Francuske, Njemačke, Rusije, pa i tada još zvanično nepostojeće Kraljevine SHS (osnovane “tek” 1. decembra iste te godine)! Završen je, napokon, svjetski sukob čiji je početak označen Gavrilovim mecima. Rat započet usred jednog od najljepših perioda Evrope, i to ne samo u dvadesetom stoljeću. Jer, bilo je to vrijeme neslućenog tehnološkog napretka, procvata umjetnosti, doba optimizma, veselja, bluda i pijančenja.

I svi, ama baš svi glavni akteri te krvave predstave su bili ubijeđeni da idu u jedan kratki, i kao “usputni” rat”. Ah, bože moj, pa već do Božića ćemo se (svi?!) iz njega vratiti kao pobjednici!

Uostalom, evo kako to veselo doba u jednom svom eseju opisuje holandski istoričar i publicista Geert Mak:

“Bjehu to zlatna vremena, tehnika je strašno napredovala, svi su živjeli u euforiji novih pronalazaka, godina za godinom; brzina vozova i automobila je zaustavljala dah, pronalazak telefona predstavljao pravo čudo, hemija i biologija postale čista magija, elektična struja sve domove oslobodila sjena i tjeskobe. Gradovi poput Londona, Berlina i Pariza su odzvanjali optimizmom i vitalnošću. Ratovi između tako blagoslovljenih i kulturnih nacija sve su više i više smatrani naprosto nemogućim.”

U takvim okolnostima: zbog atentata na princa,  pa potom neprihvatljivog ultimatuma Beča Beogradu i odlučnosti ruskog cara da ne dozvoli da mu Beč i Pešta barnu “malog brata” na uvijek strateški značajnom Balkanu – eto zato je sve počelo. I, na koncu, milione mladih ljudi gurnulo u rovove i, četvrt vijeka docnije, zbog neraščišćenih računa na drugu veliku klanicu, koju ću ovdje simbolično nazvati liniju Mažino. Evo šta o tome veli slavni pjesnik:

Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino,
između tebe i mene stajaće uvijek Sjen Minulih Stradanja,
Nebo Palih stajaće,
i moje najljubavnije pjesme pisane tebi podsjećaće te
na barut,
na barut, na rovove, na zadimljeni front.

Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino,
između tebe i mene,
između svakog našeg aprila i nas,
između svakog našeg novembra i nas,
Sjen Minulih Stradanja, Nebo Palih, Linija Mažino,
i nikad, nikad nećemo moći ti i ja
da mislimo prosto o novim zavjesama
potrebnim da bi naš mali stan rascvrkutao,
potrebnim da nas niko ne bi mogao vidjeti kad pijemo
pitoma vina naše ljubavi,
da nas niko ne bi mogao vidjeti kad se vraćamo s naših
uzaludnih bjekstava umorni,
da niko ne bi vidio naše tihe razloge zašto živimo. […]

Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino.
Između tebe i mene,
između svake naše želje i nas
između svakog našeg odlaska i nas,
između svakog našeg sjećanja i nas
stajaće uvijek
Sjen Minulih Stradanja, Nebo Palih, Linija Mažino.

(Izet Sarajlić)

U tom ratu, samo zarad kratkog podsjećanja, izginulo je, nestalo i bilo ranjeno oko četrdeset miliona ljudi. Miliona! U velikom broju – mladići i djevojke u najboljim godinama. A zašto? Zbog velikih snova mladog idealiste – teroriste?, revolucionara? – iz duboke bosanske provincije? Smrti prestolonasljednika? Ili, kako se meni čini, beskrajne sujete i gluposti tadašnjih moćnika i njihove dvorske kamarile. Nije li cijena “malo puno” previsoka, (ne)uvažene dame i gospodo?

Više od četrdeset miliona ubijenih, ranjenih i nestalih: skoro dvije bivše Juge. Kakav smo svijet skupa s njima još mogli izgraditi!

Već godinama planiram da odem u belgijsko mjestašce Ieper, jedno od najvećih stratišta Velikog rata. Kažu da tamošnji seljaci pri oranju još nalaze ljudske kosti. Žalosne ostatke onih što su onomad veselo krenuli u vojnu, ubijeđeni da će se kućama vratiti “već do Božića”.  I bilo je tako. Samo što to nije bio taj, nego Božić četiri godine, i četrdeset miliona žrtava kasnije.

O tome, i još mnogočemu, mislim tog nedjeljnog jutra, hundred jears after, dok na ekranu gledam neka lica, na obilježavanju tog datuma u Parizu. Ozbiljne, dozlaboga zategnute, antipatične face u najskupljim odijelima. Po načinu hoda, govora, po tome kako i kuda vode ovaj naš pijani brod – ne bih rekao da su išta naučili ni od Iepera, ni od Linije Mažino. Ovi bi sutra opet, tuđom krvlju, ratovali, pomislim, zgrožen, gledajući kako se hladno, gotovo s mržnjom rukuju bivši KGB-ovac i arogantni plavušan, slabo prikriveni rasista. Oni da su vođe najmoćnijih sila na dunjaluku? Oni da imaju pristup Crvenom Dugmetu?

Ne mogu da ih gledam. Napolju i dalje cmizdri. Gasim tv, i sa sinom odlazim preko granice, tu, u Njemačku, da kod prijatelja-Slavonca nabavim nešto naših delicija: kulen, kobasicu, domaću slaninu, lôzu iz Krajine, Kreuthakerov šardone… S mirluhom zavičaja lakše je predeverati, čak i ovakav dan.

Na granici nas, srećom, neće zaustavljati. Zabavljeni sami sobom, ponekad zaboravljamo koliki je to pomak od tog, ne tako davnog doba nepovjerenja i mržnje među velikim evropskim nacijama. Stanja koje je dovelo do Prvog, ali i do Drugog svjetskog rata. Ko je tada mogao i pretpostaviti da će ikada doći do – ma koliko slabe i manjkave – Evropske unije?

I to me najednom razvedri, pa u kratkoj vožnji preko grane, najednom stanem govoriti tužne a ljekovite Izetove stihove.