PLAČI VOLJENA ZEMLJO

Marin Jurjević
Autor 23.6.2020. u 12:43

PLAČI VOLJENA ZEMLJO

foto N1

Prema odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj se od 2002. godine obilježava 22. lipnja kao blagdan – Dan antifašističke borbe. Ove godine se Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj obilježavao usred predizborne kampanje za Hrvatski Sabor. Naravno da se u ovoj kampanji nisu mogle zaobići niti ideološke kao ni općecivilizacijske teme tako da su iz društvenog ali i ljudskog podzemlja i nadzemlja na svjetlo dana i na medijske pozornice izmigoljile neke od najmračnijih ultrakonzervativnih desničarskih teza ali i likovi koji ih zastupaju.

Najzanimljivije je to što niti jedan desničarski radikal sebe ne smatra radikalom nego u najmanju ruku istinskim demokratskim bardom i civiliziranim građaninom modernog Svijeta. Tako smo npr, u notornom “Petom danu”, u njegovom zadnjem izdanju na Hrvatskoj televiziji od petka 19.06. ove godine mogli čuti kako nam Petar Mitrikeski, “makedonski genetičar, filogeičar, evolucionist, molekularni biolog i kršćanski apologet bugarskog podrijetla“ (Wikipedia) inače potomak (s majčine strane) dobrovoljaca VMRO-a, poznat po svom stavu da “jedini uzor ljudima može biti Gospodin Isus Krist” – tvrdi kako su ustaše bili samo “odgovor na titoizam” pa bi se, stoga, ustaški uzvik “Za dom spremni” trebao ukinuti jedino ukoliko se prije toga zabrani, odnosno “ukine i titoizam” (kojeg ovaj bugarsko-makedonski genetičar poistovjećuje s “jugoslavenstvom”).

U istoj emisiji, “novopridošla intelektualna snaga” (valjda zamjena za Ninu Raspudića koji je direktno iz ove emisije krenuo u političku kapanju) Tihomir Dujmović, komentirajući odvratan transparent dijela BBB-a koji je zgrozio sve normalne ljude u Hrvatskoj a na kojem oni pozivaju na silovanje “srpskih žena i djece” – ozbiljno razvija tezu kako nije isključeno da se iza tog gnjusnog čina možda krije podmetanje iz kužine nekog novog “Labradora 2”.

Ali ni Mitrikeski ni Dujmović nisu kandidati na predstojećim izborima za Hrvatski Sabor. Oni su samo “ugledni gosti” hrvatske javne televizije koju svi mi plaćamo u jednoj od njenih svakotjednih redovitih emisija. Ali zato je jedan drugi poznati javni lik krenuo u novu političku pustolovinu i u lov na saborsku fotelju. On se zove Robert Pauletić i nije bilo tko. Naime on, je u HDZ-MOST-ovoj vlasi bio ništa manje nego zamjenik ministra turizma. Na stranu njegovi klaustrofobični tekstovi o srpskim turistima na hrvatskoj obali ali Splićani i građani Hrvatske teško mogu zaboraviti njegov nesebičan rad u opskurnom ST (“Slobodnom Tjedniku”) Marinka Božića (u kojem je bio zamjenik a potom čak i glavni urednik). Naime, bilo kakva vrsta suradnje u tjedniku koji je devedesetih godina postao simbol jedne posebne vrste novinarstva kojeg je Hrvoje Šimičević nazvao “tabloidnim pogonom mržnje” u najmanju ruku je upitna i u velikoj mjeri diskvalificirajuća za bilo koga. Postoji jedna strašna, istinita priča. Taj tjednik je u onim teškim ratnim vremenima objavio huškački popis s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje 200 građana. (navodnih “kosovaca”, “četnika”, “unutarnjih neprijatelja”). Nema nikakve sumnje kako je “ST” na taj način odigrao jednu od najmračnijih i najsramnijih epizoda hrvatskog novinarstva uopće. E sada se upravo taj redizajnirani “mostovac” (novinar, kvizoman, globtroter, bokserski funkcioner itd) pretvorio u Škorinog aduta na listi “Domovinskog pokreta” u X (dalmatinskoj) izbornoj jedinici. Naravno da se on odmah pozvao na adut “glasačke populacije” pronašavši je u “svom narodu”, odnosno u “bakici sa splitskog pazara” koja mu je, kako nam on sam to prepričava,  obećala dati svoj glas ali samo pod jednim uvjetom: “da se posli ne udruži s komunistima”. Naravno da joj je on to svečano obećao riječima odvažnog desničaraskog hidalga spremnog da krene u ljuti predizborni antikomunistički boj, u dramatičnoj domaćoj varijanti Bistrog viteza, javno se zaklinjući: “Ne brini, bako, nećemo!”

Tako se naš splitski junak, bivši mračni ratnik “Slobodnog Tjednika”, mister i dominister Pauletić ponovo ukazao ali ovaj put u vidu neustrašivog “antikomunističkog viteza” koji svuda oko sebe vidi prijeteće komunističke vjetrenjače. Na njih je on, poput suvremenog Don Quijotea, spreman jurišati kao što je stari vitez od Manche jurišao na svoje vjetrenjače. Nesebično i bez ikakvog straha a sve zato kako bi ispunio svoje viteško obećanje dano svojoj Dulcineji, “bakici sa splitskog  pazara”.

S druge strane, njegov trenutni politički kapo Miroslav Škoro, valjda zabrinut zbog nedovoljne stope rasta populacije u Hrvatskoj, javno nam iznosi svoje najintimnije uvjerenje kako bi i silovane žene morale biti podvrgnute kolektivnoj odluci (savjetovanju) svoje familije o tome trebaju li abortirati ili ne. Dakle, čak i u tom najstrašnijem i najodvratnijem slučaju nasilja koje je neki nasilnik (ili grupa nasilnika) izvršio nad slobodom i integritetom neke žene ona ne bi mogla sama, slobodno donijeti odluku o svom tijelu i o samoj sebi. Tako nas ovaj pjevač, novosklepani populistički političar i čudnovati doktor nekakvih znanosti (koji brka Sokrata i Descartesa, Platona i Patona) poučava kako nije red da u jednom organiziranom društvu poput našeg žene odluke o svom životu i svom tijelu donose samostalno. Mogu samo pokušati zamisliti kako bi izgledala Hrvatska Miroslava Škore skrojena po mjeri njegovih ognjištarskih tlapnji usklađenih s zabavljačevom specifičnom “znanstvenom vizijom”. Uostalom tog sam humanitarca i poduzetnika indirektno upoznao masno plaćajući njegov parking ispred zagrebačke bolnice “Merkur” u kojoj sam transplantiran prije sedam godina i u koju redovito dolazim na kontrole. Čujem da ga je sada, ganut vapajima siromašnih bolesnika i potrebama uljepšavanja svog lika i djela za potrebe aktualne kampanje, prodao nekom svom frendu!

U ovu se izbornu kampanju za hrvatski parament na listi “Mosta” uključio i bračni par Raspudić-Selak. Naravno da tema slobodnog odlučivanju o pobačaju nije mogla zaobići niti ovaj inače medijski jako eksponiran novopečeni bračni par. Tako je Nino Raspudić na jednoj od poznatih televizija izjavio kako poznaje mnogo sretnih sudbina ljudi rođenih iz najstrašnijeg oblika nasilja nad ženama: iz ratnih silovanja (“Mi imamo, recimo, svjedočanstva djece koji su začeti u silovanju u Bosni i Hercegovini, dakle koji su bili u debelom minusu pa su se uspjeli realizirati kao sretne osobe i svjedoče danas o tim životnima”). Stavljajući pravo “začetog života” iznad prava žene na slobodu odlučivanja o samoj sebi i o svom životu javno je istresao tezu kako bi, po samo njemu svojstvenom shvaćanju etike, morala, prolife filozofije i ne znam čega sve u njegovoj glavi, i u tim okolnostima silovane žene trebale roditi jer je začeti život ipak űber alles. On i njegova supruga su nakon bure koju je u javnosti izazvala ova izjava i rasprava koje su se nakon toga rasplamsale stavili svojevrstan embargo na ovu temu čega se Raspudić držao “ko pijan plota”, objašnjavajući to složenošću teme, i u sučeljavanju nositelja liste u 2. izbornoj jedinici koje je održano u ponedjeljak 22. lipnja na RTL-u.

Ali čini mi se kako je sada kasno da se ova teme pomete ispod tapeta. Tako su poznati hrvatski konzervativni “ljubitelji života” održali po prvi put u Sisku baš ovog 20. lipnja tzv “Hod za život” što, naravno, nema ama baš nikakve veze s parlamentarnim izborima i tekućom političkom kampanjom. U tom “hodanju” sudjelovao je i notorni sisački biskup Vlado Košić koji je pri tom izjavio kako je ono “što je Bog dao”, a riječ je o samom Životu, iznad svih ljudskih prava. Po Košiću se Čovjek tu nema što miješati. Nisu valjda Majka i Otac dali život našem biskupu Košiću nego mu ga je podario sam gospodin Bog. Tako po njemu ispada kako smo svi mi na neki način siročad bez oca i majke ali smo istovremeno, na čudesan način, i kolektivna djeca istog sveopćeg oca svega postojećeg, samog Boga. Zato nas ovaj nadareni biskup nadasve elokventno podučava: “Ono što Bog da božja je stvar a ne ljudsko pravo”. Za neupućene napominjem da Hrvatska nije niti teokracija niti talibanokracija li možda katolikokracija nego demokratska republika i to, da izvinite, sekularna. Barem tako piše u Ustavu RH.

Ali nije on kojemu hrvatski Ustav i ne znači baš bog zna što!  Tako u Ustavu RH piše da se hrvatska državnost temelji na antifašizmu, odnosno da ona proizilazi iz odluka ZAVNOH-a pa svejedno baš na sam Dan antifašizma hrvatskog naroda (22. lipanj) jedna druga ultradesna politička zvijezda dr Zlatko Hasanbegović na TVN1 odlučno zahtijeva da se Dan antifašizma ukine jer je on “relikt jugokomunizma”, “izmišljeni apokrifni događaj”, “izmišljeni nadnevak” koji je valjda nastao kao posljedica najobičnije svađe između Hrvata i Srba koji su se između sebe “nadmetali tko je prvi ispalio metak u NDH”. Po njemu Sisački partizanski odred nikada nije niti postojao. To je po ovom doktoru čisti SF i jugokomunistička izmišljotina. Zato on u TV emisiji egzaltirano uzvikuje: “Nije bilo nikakvog partizanskog odreda”. Ovaj doktor povijesti koji nosi “gaće na tirake” kao svoj prepoznatljivi modni izričaja i za kojega nitko osim njegove najuže rodbine nikada ne bi čuo da u jednom trenutku nije ispaljen poput paketa na hrvatsko političko tržište i to direktno u ministarsku fotelju, katapultiran iz Karamarkove desničarske političke retorte – već se ranije “proslavio” svojim izjavama kako bi za Hrvatsku bilo bolje da partizani nikada nisu niti postojali, da je dan pobjede hrvatskih antifašista najtragičniji dan u povijesti Hrvatske itd, itd – na kraju nam bistro zbori kako “antifašizam nema nikakvo nosivo značenje” a da ne bi bilo nikakve zabune pobačaj se, po njemu, mora svesti samo na iznimku “koja potvrđuje pravilo” da pobačaj u načelu nije dozvoljen jer se život mora štititi “od začeća pa do smrti”.

Varaju se oni koji misle da je sve ovo moglo proći bez nezaobilazne Željke Markić koja je također živahno “hodala” u Sisku “za život”. Ovaj put se desio i protumimohod onih koji se zalažu za pravo žena da slobodno raspolažu svojim životima i koji su tvrdili da “životohodači” nisu žitelji Siska nego su po prihvatljivoj cijeni od “200 kuna po šetaču” dovedeni autobusima iz Zagreba. Uglavnom, vječno nasmiješena gospođa Markić je za RTL dala jednu zanimljivu izjavu u kojoj je pokušala dokazati kako žena sa svojim tijelom ne može raditi što je volja jer to u stvari i “nije njeno tijelo”. Na tvrdnju kako je riječ o “ženinom tijelu” ova novopečena neoskolastička filozofkinja kategorički odgovara da je “to neistina” dokazujući to sljedećom verbalnom akrobacijom: “To nije njezino tijelo. Žena u svom tijelu, žena se rađa s organom koji ima jednu jedinu funkciju, a to je da ako ikada u životu ostane trudna, nosi to dijete….Te parole – to je moje tijelo – ne, čekaj, to je tvoje tijelo i u njemu tijelo jednog drugog čovjeka.” I tako smo napokon, na kraju svih krajeva došli do esencijalne definicije hrvatskog ultrakonzervatizma: definicije JEDNOFUNKCIONALNE ŽENE kao najnovijeg izuma domaće ognjištarske desnice.

O, plači voljena zemljo tko te gazi!

Marin Jurjević
Autor 23.6.2020. u 12:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija