ENG
Plenković na čelu američke „Legije stranaca“
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Sâm je Stoltenberg (63), čiji mandat u NATO-u traje već devet godina, kazao da više ne kani ostati na toj dužnosti. Znao je to napomenuti i koji put ranije, ali i za njega vrijedi pravilo: veži NATO-ovog konja gdje ti gazda SAD kaže. Plenkovićev politički kapacitet i pokornički pedigre - bez obzira što bi na prvi SAD-ov mig vezao konja i na Marsu ili Plutonu, ako se od njega zatraži - nije izgledan iz jednoga jedinog razloga. Izbor novoga glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza, što će biti i ključna SAD-ova poruka Kugli, simbolizirat će NATO-ovo usmjerenje i politiku kojom će se Savez rukovoditi u svomu budućem djelovanju. U tomu pak kontekstu, ni hrvatski premijer Andrej Plenković niti zemlja iz koje dolazi nisu - dovoljno kredibilni. Ne za ustroj, sadržaj i ciljeve što ih američka „Legija stranaca“ podrazumijeva u najbližoj budućnosti. Što bi kazao Milanović o smjeni na čelu NATO-a: „Ovo su sada malo veći dečki“.
Povezani članci
Foto: Vlada RH
NATO je bez pardona i izbirljivosti bio za samo par godina zapasao sve europske zemlje bivšeg SSSR-a/Istočnog bloka, ali i neki dan Finsku, uskoro će Švedsku te se vrlo sofisticirano priprema za – SAD/Zapad to baš i ne krije – aktivirati u Gruziji i drugdje uz azijske granice Ruske Federacije. Odnosno na Indopacifiku, gdje Kina „širi svoj utjecaj“ (sic transit) koji se nikako ne sviđa Washingtonu te – primjereno politici jedne Kine, koju je ranije uspostavom boljih odnosa podržao i SAD – želi milom ili silom vratiti u državne granice svoj „odmetnuti“ otok Tajvan (bivša Formoza), međunarodno nepriznatu tzv. Republiku Kinu pod političkom i vojnom zaštitom SAD-a. I stvari se intenziviraju do te mjere da će gazda NATO-a itekako odvagnuti je li nekakav jako zagrijani CRO aspirant na mjesto Jensa Stoltenberga odgovarajući igrač za tako izazovno buduće razdoblje u kojemu će uistinu trebati i diplomatske vještine i pokvarenosti za objasniti Kugli što NATO ima tražiti sa svojim europskim vojskama na drugom kraju svijeta
Marijan Vogrinec
„Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ima velike šanse postati glavnom tajnicom NATO-a“, javljaju mediji iz „dobro obaviještenih“ izvora. Špekuliraju vani, a domaći lupetaju na sva zvona. Malo potom, je li: „Jedan od ozbiljnih kandidata za novog šefa Sjevernoatlantske vojne alijanse je aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković“, isti se mediji koji dan potom opet pozivaju na – a koga bi drugog? – „dobro obaviještene izvore“. Je li Hrvatska, od neki dan jedna od 31 članice NATO-a, na redu za iznjedriti glavnog tajnika Saveza? Nije. Ne samo zato što ima zemalja s duljim stažem u Alijansi od Bijedne Naše (npr. Rumunjska, čiji državni lider, navodno, također „visoko“ kotira među potencijalnim kandidatima) nego i stoga što za izbor na fotelj aktualnog Jensa Stoltenberga, kojemu je u kriznim okolnostima produljen mandat, vrijedi ključni kriterij: veži konja gdje ti gazda, pardon, SAD kaže, a tu hrvatski konjovodac ne igra, jer mu ni zemlja ne spada u Premier ligu. Zemlja koja zapravo godinama već nema jedinstvenu, suvislu i vjerodostojnu vanjsku politiku – premijer Plenković u kupe, predsjednik RH Zoran Milanović u špade – i krajnje je razvojno nesamodostatna, polit-ideološki posvađana unutar vlastitog društva, podijeljena u odnosu na ključne svjetske izazove te nevažna u široj tzv. međunarodnoj zajednici (uključivo ponižavajući status u tzv. europskoj obitelji, sic transit) nije zrela iznjedriti tajnika/cu NATO-a.
„Sutra će Bjelovarac (je li, Plenkovićev predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jandroković nadimkom Njonjo i Pudlica zbog pokornosti svim svojim ZNA SE šefovima, op. a.) objaviti da je Banožić (Mario, ministar obrane, op. a.) kandidat za šefa NATO-a, pa će me novinari opet pitati da to komentiram“, ironizirao je predsjednik RH Milanović za boravka u Pregradi na otvorenju 500. kostelske uskrsne pištole, a prenio HRT. „Ne znam, fakat je sve moguće. Da je Ivo Sanader kandidat, bio bih za Ivu Sanadera, ako je iz Hrvatske. Nijedne švedske novine nisu relevantan izvor (vijesti o Plenkovićevoj kandidaturi za glavnog tajnika NATO-a, op. a.), jer se tu pojavljuje dosta imena. Dužnost glavnog tajnika NATO-a nije zamišljena i nikad nije funkcionirala kao nešto kreativno i politički važno. U vremenima kriza, recimo 1999. godine napad na Srbiju te sada, tajnik NATO-a je medijski prisutniji. To međutim otvara probleme među saveznicima. To služi tomu da ‘vežeš konja gdje ti gazda kaže’, dakle Amerikanci. Francuzi su prije nekoliko mjeseci podijelili demarš o tomu kako vide budućeg tajnika NATO-a, dakle, da se pita i njih, a ne samo SAD i Englesku.
Plenković neće odgovoriti
To mora biti netko tko se morati dopasti Washingtonu i Parizu, koji se vratio. Kandidata ima, tu se spominje i rumunjski predsjednik. On bi mogao biti ozbiljan kandidat, Rumunjska je puno dulje od nas u NATO-u. Apetiti su veliki, a porcija je mala. Plenković živi za to da se negdje prepakira, to ga zanima, to ga draška. Može se dogoditi da budemo taoci njegovih potreba i ambicija u smislu određivanja dana izbora. O glavnom tajniku NATO-a se odlučuje sada, a mjesto se popunjava najesen.“ Ode li Andrej Plenković ipak u NATO, špekulira dio političke javnosti, može li se dogoditi da se i Zoran Milanović na parlamentarnim izborima sljedeće godine vrati u domaći politički oktogon? „Ništa od toga, nikad“, odgovorio je Milanović. „Plenković neće odgovoriti hoće li aplicirati za NATO, on uvijek drži opcije otvorenima. Kao neka slobodna lancerica ili manekenka koja stalno gleda neku opciju, pa ima mapu sa sobom i na vrh stavlja što misli da mu je povoljno. Njegova putovanja u Kijev… On je u odlasku već neko vrijeme, puni si rezime, pa kada ovi budu odlučivali o raspodjeli šlaga na torti… Čovjek se pokušava prepakirati svime što radi. Datum parlamentarnih izbora ne smije biti talac i prilagođen bilo čijim interesima, njegova je mantra kada je rušio Tomislava Karamarka s čela HDZ-a.
Ako ode za glavnog tajnika NATO-a, doduše, ljudi ne znaju da je on patološki nelojalna osoba i da će početi spletkariti protiv njih. Moguće je da će biti glavni tajnik NATO-a, ali tako častohlepnu osobu to ne zadovoljava. Ja ga ne vidim tamo gdje moraš vezati konja gdje ti gazda kaže, jer je cijela Plenkovićeva karijera: zabij nož u potkoljenicu onomu tko ti je pomogao. Međutim, ovo su sada malo veći dečki.“
„Bogobojazan“ već od samog rođenja budući da je srkao katoličanstvo od prvih gutljaja majčinoga mlijeka u njezinim slobodnim trenucima, je li, kardiokirurginje bivšeg JNA, premijer Plenković nakon uskrsne mise na zagrebačkom Kaptolu i pisanja švedskih medija nije ostao dužan Zoranu Milanoviću: „Čini mi se da su se švedski mediji zabunili, da su mislili na Milanovića budući da je on snažno podržavao Švedsku pri njezinom ulasku u NATO. I da on inače zastupa vrlo jasna prozapadna, transatlantska stajališta, Jedva ga čekaju u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza u Bruxellesu“. Plenkovićev sarkazam, međutim, nijednim slovom nije dao naslutiti kako hrvatski premijer odbija svaku pomisao na to da mu pozicija glavnog tajnika NATO-a nije prirasla srcu i kako taj karijerni dobitak nije na njegovoj mapi prioriteta u tzv. eurozapadnoj obitelji. Ili pak da mu švedski medijski špekulanti čine medvjeđu uslugu skretanjem javne pozornosti na njegovo ime i prezime u ponudi „zasluga“ za tvorbu jednopolnog tzv. novoga svjetskog poretka s neupitnom dominacijom SAD-a u svakom pogledu.
To, je li, što „zavidni“ Zoran Milanović predbacuje/pakira Plenkoviću da je „patološki nelojalna osoba i da će početi spletkariti protiv onih koji su mu pomogli“ možda vrijedi za domaći politički oktogon, ali na vanjsku terenu takvo u što znači bjanko potpisanu svoju definitivnu političku eutanaziju. I neće mu pasti na pamet, npr. spletkariti protiv bilo koga ni u američkoj administraciji niti u svakoj eurounijskoj, koja skače na svaki aport Bijele kuće. To je karijerno-koristoljubna poniznost neusporedivo veća od one što ju – valjda uistinu bogobojazan? – izbornik „vatrenih“ Zlatko Dalić neumjesno traži od „svojih“ nogometaša i toga se ne srami pred tv-okom. Jest da obrazovani teolozi prevrću očima zbog neumjesnog shvaćanja pojma poniznosti u nogometu, obrazovani lingvisti ne bi imali ništa protiv poistovjećivanja sadržaja/značenja poniznosti s obrascem Plenkovićevog ponašanja na međunarodnoj sceni u odnosu na tzv. mainstream logiku Washingtona via Bruxelles. Tzv. eurozapadna obiteljska volja uvijek mu je i na svakomu mjestu preča od i najminimalnije suverenističke potrebe bilo koje članice EU-a, pa i vlastite države, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Sic transit.
Alain Rolland / Frederic Andrieu / Imagebuzz / Bestimage /PIXSELL
Predsjednik RH Milanović nije jedini koji to vidi i otvoreno isprdava, ali jest jedini u tzv. visokoj domaćoj politici koji krivnju za ponižavajući položaj Bijedne Naše u tzv. obitelji pripisuje upravo premijeru. Ne toliko ni HDZ-u, nego baš Andreju Plenkoviću i njegovim karijerističkim, vrlo nekorisnim razlozima/apetitima/ambicijama od kojih žitelji RH nemaju niti će imati koristi obećane u kapitalizmu tzv. Švicarske ili Norveške. Onih, je li, gaf-predsjedničinih (Kolinde Grabar-Kitarović po povratku iz Izraela) 8000 eura mjesečno iz fotelja u dnevnom boravku? Sic transit. Čemu je bilo tsunamijem krvi i ljudske nesreće 1990-ih godina rušiti zajedničku 24-milijunsku SFR Jugoslaviju, ako se na njezinim ruševinama grlom u jagode uletjelo u kapitalističku tzv. obitelj u kojoj se živi nesamostalnije, puno lošije i bezizglednije no ikad prije!? U kojoj, je li, „napokon svoji na svomu“ više ne odlučuju ni o čemu bitnom za vlastitu sudbinu (energija, hrana, financije, trgovina, promet, zakonodavstvo, etc.), u dužničkom su ropstvu i pod teškim neokolonijalnim pritiskom, a politikantstvo, korupcija i razvojni analfabetizam kolo vode. Na stupu u garaži jednog trgovačkog centra još stoji ironičan grafit: EU = YU. A nije jednako, YU je bio bolji.
Banožićev vjetar
Nije nevjerojatno da i netko iz takvog etata neokolonijalnog statusa bude programirano izabran poslušnik na čelu političkog dijela NATO-a (vojni obavezno drži američki general), ciljano u biti desetljećima njegovane američke „Legije stranaca“. Kojoj nije prošao rok istodobno s uminućem komunističkog pandana Varšavskog ugovora, sovjetske „Legije stranaca“ iz razdoblja hladnoratovske, blokovske podjele Kugle na komunistički Istok i kapitalistički Zapad nakon Drugoga svjetskog rata. Naravno, s vrlo utjecajnom ulogom 1960-ih i 1970-ih godina u međunarodnim odnosima Tito-Nehru-Naserovoga Pokreta nesvrstanih zemalja, tzv. Trećeg svijeta. Nije slučajno da su se američke administracije po urušavanju katedrale globalnog komunizma 1989./1990., SSSR-a i polit-ideološkog „raspašoj“ nereda u Istočnom bloku, pozabavile konspirativnim subverzijama radi izigravanja svog obećanja Ruskoj Federaciji da se NATO neće širiti na istok i time ugroziti sigurnost i teritorijalnu cjelovitost najveće zemlje na svijetu. SAD je lagao i Rusiji i cijelom svijetu; CIA je dobila zadaću raditi i treću smjenu (najočitiji produkt: rezultat ukrajinskog Majdana 2014./2015. godine i isprovocirana iz SAD/NATO-a ruska invazija 24. veljače 2022.), pa sada Kugla ima što ima.
NATO je bez pardona i izbirljivosti bio za samo par godina zapasao sve europske zemlje bivšeg SSSR-a/Istočnog bloka, ali i neki dan Finsku, uskoro će Švedsku te se vrlo sofisticirano priprema za – SAD/Zapad to baš i ne krije – aktivirati u Gruziji i drugdje uz azijske granice Ruske Federacije. Odnosno na Indopacifiku, gdje Kina „širi svoj utjecaj“ (sic transit) koji se nikako ne sviđa Washingtonu te – primjereno politici jedne Kine, koju je uspostavom boljih odnosa ranije podržao i SAD – želi milom ili silom vratiti u državne granice svoj „odmetnuti“ otok Tajvan (bivša Formoza), međunarodno nepriznatu tzv. Republiku Kinu pod političkom i vojnom zaštitom SAD-a. I stvari se intenziviraju do te mjere da će gazda NATO-a itekako odvagnuti je li nekakav jako zagrijani CRO aspirant na mjesto Jensa Stoltenberga odgovarajući igrač za tako izazovno buduće razdoblje u kojemu će uistinu trebati i diplomatske vještine i pokvarenosti za objasniti Kugli što NATO ima tražiti sa svojim europskim vojskama na drugom kraju svijeta. Jesu li Oružane snage RH kao dio te vojske (od Afganistana do Kosova, Poljske, Litve, etc.) već dobile NATO-ov ratni raspored, pa će do kraja svibnja pozvati 10.000 vojno obučenih građana u područne urede po svoj – ratni raspored!?
Naravno da ministar Mario Banožić ne smije pustiti glasniji vjetar bez Plenkovićeva dopuštenja – kamoli dogovarati se s predsjednikom RH i vrhovnim zapovjednikom OSRH Zoranom Milanovićem, pa je razumljivo zašto netko namjerno muti vodu glede&unatoč tih ratnih rasporeda budući da premijer bjanko pristaje na svaki SAD/EU/NATO-ov zov, a predsjednik Republike ne želi čuti o bilo kakvoj „obrambenoj“ uporabi hrvatskih vojnika izvan granica domovine. Glavnom tajniku NATO-a, bivšem norveškom premijeru i još od Vijetnamskog rata intimusu (već u dobi od 16 godina) špijuna CIA-e (po tvrdnji američkoga istraživačkom novinara, laureata Pulitzerove nagrade Seymoura Myrona „Sy“ Hersha) 30. rujna 2023. istječe mandat, pa gazdi NATO-ova konja s obzirom na globalno zakuhavanje neprijateljstava radi ustoličenja jednog vođe jedne Kugle nije svejedno komu će povjeriti da ga veže gdje SAD kaže. Očekuje se da će ime Stoltenbergova nasljednika biti poznato do NATO-ovog summita 11. i 12. srpnja 2023. u Vilniusu, glavnom gradu Litve. Plenković je kao „ozbiljan kandidat“ isplivao tek neki dan na stranicama sviju švedskih listova: socijaldemokratskog Aftonbladeta te konzervativnog Svenska Dagbladeta. Otprilike istim argumentima, oba medija tvrde kako se srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje „već dugo osjećaju zapostavljenima u podjeli ključnih pozicija u EU i NATO-u“, što „otvara prostor rumunjskom predsjedniku Klausu Iohannisu, estonskoj premijerki Kaji Kallas i kolegi joj iz RH Andreju Plenkoviću“.
No, više je no u pravu hrvatski predsjednik Republike Milanović kada pak ističe da u personalnom kotlu itekako već ključa, jer su „apetiti veliki, a porcija je mala“. Bez obzira na Plenkovićevu poziciju u Europskoj pučkoj stranci i izborne zasluge za instaliranje bivše njemačke ministrice obrane Ursule Röschen/Ružice von der Leyen na fotelj predsjednice Europske komisije, nekolicini barem ravnopravnih mu i još jačih političkih autoriteta – dijelu tih koncem godine istječe mandat, pa… – potencijalno su u istoj utrci za vrlo unosno, je li, makar ne i presudno utjecajno mjesto glavnog tajnika/ce Sjevernoatlantskog saveza. Uz boli glava plaću i povlastice, lijepo se vidi i dobro zvuči. Recimo, Rumunju Iohannisu istječe mandat u studenomu 2024. godine, koncem te godine prestaje i mandat Njemici Von der Leyen, a estonsku jastrebicu Kallas čak i SAD drži nadnaravno proturuski nakostriješenom, kao i njemačku ministricu vanjskih poslova Annalenu Baerbock. Uz to, ne bi se lijepo vidjelo ni dobro zvučalo da od ove jeseni dvije Njemice vode glavnu političku riječ i u Uniji i u NATO-u, odnosno da – do neki dan finska socijaldemokratska premijerka Sanna Marin – bude glavna tajnica NATO-a ne samo zato što je njezina zemlja tek prije par dana primljena u Savez nego i stoga što je Skandinavija već dala dvojicu tih dužnosnika – Andersa Fogh Rasmussena iz Danske te Jensa Stoltenberga iz Norveške. Pa sada opet – Finkinju? Nema šanse.
Puna usta Putina
Iz tako nekih ili sličnih razloga, jamačno nema ozbiljnih izgleda preseliti se na glavnotajničku plaću u NATO-u, je li, ni dugogodišnji nizozemski premijer Mark Rutte, odnosno španjolski premijer Pedro Sanchez, kojem baca klipove pod karijerne kotače činjenica da Španjolska preuzima od. 1. srpnja predsjedanje Europskom unijom te joj u studenom predstoje parlamentarni izbori. Švedski mediji – koje je Milanović posprdno nabio Plenkoviću na nos, smatrajući ih nevjerodostojnima – špekuliraju i s tim da je moguće kako će aktualni Stoltenberg ostati na dužnosti još godinu dana u slučaju da se SAD i tzv. saveznici do ljeta ne uspiju dogovoriti o Stoltenbergovom alter egu. Naime, Norvežaninu je istekao mandat još lani, ali mu je produljen zbog „ničim izazvane (sic transit) ruske invazije na Ukrajinu“, pa zašto ne bi i u novim okolnostima „male bare s puno krokodila“ preživio i četvrto produljenje? Pogotovo sada kad su pogrešna proturuska ratna opcija iz Bijele kuće i političko sljepilo predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog dugoročno upropastili nedužan ukrajinski narod, izazvali globalno najveću inflaciju, energetsku, prehrambenu i sigurnosnu krizu nakon Drugoga svjetskog rata i kobno izazvali/učvrstili strateški savez Rusije i Kine kao ekonomsko-vojno-geostrateški odgovor Washingtonu na agresivnu politiku jednopolarnog tzv. novoga svjetskog poretka sa SAD-ovom neupitnom dominacijom.
Bivšu se hrvatsku gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović još lani bilo spominjalo kao „vrlo ozbiljnu kandidatkinju za novu glavnu tajnicu NATO-a, što je njoj itekako golicalo ego. Prije useljenja u bivšu je Titovu vilu na Pantovčaku bila u Rasmussenovom tajničkomu mandatu pomoćnica u NATO-u za diplomaciju i naslikavala se 2014. godine pred barikadama na kijevskom trgu Majdanu. No, jamačno ju je kao kandidatkinju za glavnu tajnicu definitivno pokopao intervju u ožujku 2022. godine švedskom listu Dagens Nyheteru u kojem se diletantski neoprezno hvalila u stilu: „Putin i ja smo satima znali razgovarati…“ À propos, mediji su za njezina posjeta kao predsjednice RH „ruskom caru“ u njegovoj mondenoj rezidenciji u Sočiju – gdje Vladimir Vladimirovič Putin ne prima s buketom cvijeća bilo koga i bilo kada – posijali urbi et orbi more fotki iz, je li, više no prijateljske atmosfere, kao i za susreta u Moskvi na nogometnom SP-u 2018, tako da je Uncle Sam spustio roletu pred njezinim čeznutljivim pogledima na glavnotajnički fotelj na NATO-ovoj adresi u Bruxellesu. I, dalje se fućka.
Sâm je Stoltenberg (63), čiji mandat u NATO-u traje već devet godina, kazao da više ne kani ostati na toj dužnosti. Znao je to napomenuti i koji put ranije, ali i za njega vrijedi pravilo: veži NATO-ovog konja gdje ti gazda SAD kaže. Plenkovićev politički kapacitet i pokornički pedigre – bez obzira što bi na prvi SAD-ov mig vezao konja i na Marsu ili Plutonu, ako se od njega zatraži – nije izgledan iz jednoga jedinog razloga. Izbor novoga glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza, što će biti i ključna SAD-ova poruka Kugli, simbolizirat će NATO-ovo usmjerenje i politiku kojom će se Savez rukovoditi u svomu budućem djelovanju. U tomu pak kontekstu, ni hrvatski premijer Andrej Plenković niti zemlja iz koje dolazi nisu – dovoljno kredibilni. Ne za ustroj, sadržaj i ciljeve što ih američka „Legija stranaca“ podrazumijeva u najbližoj budućnosti. Što bi kazao Milanović o smjeni na čelu NATO-a: „Ovo su sada malo veći dečki“.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
