Plenković nije Sanader

Marinko Čulić
Autor 30.9.2016. u 12:39

Izdvajamo

  • Tu je nabujala, čega pod Sanaderom nije bilo, sva sila nevladinih udruga desnog predznaka, od kojih je većina pod utjecajem Kaptola ili i gorih frakcija Katoličke crkve. Upadljivo su ambiciozne i agresivne, i to nije bez pokrića, što se najbolje vidi sada kada je Oreškovićeva vlada klinički mrtva, a ipak se pojavljuju zakonske inicijative s regresivnim izmjenama obiteljskog zakona, inzistira se na obaveznosti vjeronauka, nasrće na autonomiju sveučilišta.

Povezani članci

Plenković nije Sanader

U svakom slučaju, ako stoji da je Plenković došao da poništi štetu koju je izazvala Karamarkova desna kontrarevolucija, a po svemu sudeći stoji, to je ipak samo prvi dio posla. Drugi, važniji, bio bi da zaustavi poniranje u predmoderno desnilo ne samo gornjih katova politike nego i hrvatskog društva u cjelini. A za to on, stavljam ruku u vatru, nema snage, možda ni volje i motivacije.

Kada god ovih dana Andrej Plenković održava neki sastanak, a to je gotovo svakodnevno, televizijske kamere registriraju istu scenu. Sa zida iza njegovih leđa sudionike sastanka motri portret Franje Tuđmana: nije osobito velik, naprotiv, omanji je, no jasno se prepoznaju poznate crte uvijek namrgođenog, ali nesumnjivo samozadovoljnog lica. Prizor nije sasvim samorazumljiv i traži malo objašnjenje. Najbliži Plenkovićev suradnik Davor Ivo Stier objavio je prošle godine programatsku knjigu u kojoj je praktički objavio kraj ere tuđmanizma i prelazak na više faze razvoja hrvatskog društva, doduše toliko oprezno i skanjivo da je to moglo uočiti samo krajnje budno oko. Ali, evo, Tuđman iza Plenkovićevih leđa govori nešto drugo i time se odmah baca odlučujući snop svjetla na pitanje koje se ovih dana čulo. Može li Plenković, glasi to pitanje, ponoviti reformatorski zaokret Ive Sanadera, ali bez ljepljivih prstiju, dakle može li on postati Sanader koji ne krade? Pitanje je toliko nedvosmisleno i direktno da traži i takav odgovor. Ne, Plenković neće postati novi Sanader, i to je možda najbolje ilustrirati baš govorom zidova s kojim započinje ovaj tekst. Kada je Sanader zasjeo na čelo HDZ-a i preuzeo poluge nad njim, čak ni na najvažnijim stranačkim skupovima, s obaveznim barjacima, treštavim skandiranjima i ostalim dragostima, nije više redovno viđana Tuđmanova slika. Naprotiv, rijetko je bila ondje, a namjera je očito bila i da sasvim nestane.

Bilo je to posljednji put da je netko iz HDZ-a pokušao otpremiti Tuđmana na rezalište, i poslije toga nikada se više nije ponovilo.

Da se razumijemo, nije Sanader imao nešto posebno protiv svog nekadašnjeg stranačkog šefa, iako ga ovaj nije volio i među njima nikada nije bilo dobre kemije. On je naprosto shvatio, kao i poslije oprezni Stier, da je taj stari napola partizan napola ustaša smetnja u kakvoj-takvoj modernizaciji zemlje. I što je najvažnije, shvatio je to, za razliku od Stiera, na vlastitoj koži jer je zemlju vodio prema članstvu u Evropskoj uniji, a prepreke su se javljale sa svih strana, više kod kuće nego vani. Najveća prepreka bile su žilave strukture ponikle u ratu i na radikalnoj, granično ustaškoj verziji hrvatstva, koje su nalazile zaštitu pod Tuđmanovim skutima, kao što je, uostalom, i danas slučaj. Zato se Sanader opredijelio za metodu ‘na ljutu ranu ljutu travu’, dakle onu koja je i njima najmilija. Naredio je rušenje ustaških spomenika, poskidao Pavelićeve slike, upozorio dijasporu na štetnost ustašovanja i slično, a kada se tome doda ono već anegdotalno ‘Hristos se rodi’, dobije se popis onoga što je od njega napravilo prvu zvijezdu reformirane desnice u regiji (koju je kao svoj uzor svojedobno javno isticalo čak i sadašnje državno rukovodstvo u Srbiji).

To je ujedno i precizan popis onoga što Andrej Plenković danas ne može napraviti. On se pojavio s ograničenom misijom da ukloni teški ideološki rusvaj koji je svojim radikalizmom napravio Tomislav Karamarko i zbog kojeg je HDZ umalo izgubio pretposljednje izbore. Ništa više se od njega ne očekuje, jer je Hrvatska u međuvremenu primljena u EU, pa joj odatle više ne dolaze žurne narudžbenice što dalje da popravi, a ništa više on ne može ni napraviti. Plenkovićevo instaliranje na čelo HDZ-a bitno se razlikuje od Sanaderovog, koji je ondje došao kao eksponent jedne desne struje protiv druge i tako osigurao bazični autoritet za kasnije obrate, koji sadašnji šef HDZ-a nema. Zato i gledamo vjerojatnog budućeg premijera Plenkovića kako održava vrlo skrupulozne odnose s HDZ-ovim radikalima, dajući samo općenite izjave da će ukloniti ‘ekstremizam’ iz stranke. Ali bez ijedne naznake, čak ni aluzije, na koga bi se to moglo odnositi. Doduše, i već spomenuti zidovi znaju da se to odnosi prvenstveno na ZlatkaHasanbegovića, a uz njega i na ostatak na proteklim izborima solidno pozicioniranog buljuka njegovih ideoloških srodnika (Milijan Brkić, Miro Kovač, Tomo Medved, Bruna Esih, Ivan Kirin, Željko Glasnović…). Plenković sigurno neće ponoviti Karamarkovu grešku da takvu svojtu gura u vrhove vlasti, naprotiv, i doveden je da radi suprotno od toga. Zato će iz nove Vlade sigurno otpasti Hasanbegović, Medved, vjerojatno i Kovač, kako bi se preuredio izlog hrvatske države prema Bruxellesu, što ‘briselskom ćati’ Plenkoviću i dalje puno znači.

No otpisani radikali i dalje će zauzimati visoke pozicije u državnoj, pogotovo stranačkoj nomenklaturi, dovoljno visoke da uvijek mogu dovesti u pitanje vođu stranke, kao što je to, uostalom, učinjeno i puno moćnijem Sanaderu (on je odstranjen navodno zbog krađe novca, a Plenković je pod još gorom sumnjom zbog krađe HDZ-ovog stranačkog identiteta). Ali čak i da nije svega toga, pozicija novog šefa HDZ-a klimava je i pada daleko ispod Sanaderove. U međuvremenu su se, naime, dogodile vrlo bitne, ako nije pretjerano reći i tektonske promjene u zemlji, Evropi i šire. Pođimo od ovog drugog. Dolazak umjerenog i inkluzivnog Plenkovića na mjesto samoubilački krutog i isključivog Karamarka uvelike odudara od trendova u svijetu, gdje i dalje debelo dominira tvrda desnica. I to ne samo ona stara, tačerovsko-reganovska, koja se ograničavala na desnu doktrinu u ekonomiji, nego i nova, koja sve više otklizava u izolacionistički i ksenofobni nacionalizam. Istinabog, donekle se budi i konsolidira i ljevica, i to čak na mjestima iz dječačkih snova hrvatskih (jugoslavenskih) partizana (‘Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska’). Ali zato nezaustavljivo raste i lajavi desni populizam trampovsko-orbanovskog tipa, koji je prvo sjeme posijao i kod nas, a u to se Plenković nimalo ne uklapa.

To je jedno, drugo je ovdje kod kuće. Tu je nabujala, čega pod Sanaderom nije bilo, sva sila nevladinih udruga desnog predznaka, od kojih je većina pod utjecajem Kaptola ili i gorih frakcija Katoličke crkve. Upadljivo su ambiciozne i agresivne, i to nije bez pokrića, što se najbolje vidi sada kada je Oreškovićeva vlada klinički mrtva, a ipak se pojavljuju zakonske inicijative s regresivnim izmjenama obiteljskog zakona, inzistira se na obaveznosti vjeronauka, nasrće na autonomiju sveučilišta. Možda, ne znam, sve to nije po ukusu Plenkovića, ali ako je i tako, on nema snage da se tome suprotstavi (dokaz je višednevno izbjegavana i na kraju očito iskamčena osuda huškačkog nasrtaja Željka Glasnovića na plenumaše sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta). U svakom slučaju, ako stoji da je Plenković došao da poništi štetu koju je izazvala Karamarkova desna kontrarevolucija, a po svemu sudeći stoji, to je ipak samo prvi dio posla. Drugi, važniji, bio bi da zaustavi poniranje u predmoderno desnilo ne samo gornjih katova politike nego i hrvatskog društva u cjelini. A za to on, stavljam ruku u vatru, nema snage, možda ni volje i motivacije.

Marinko Čulić
Autor 30.9.2016. u 12:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija