ENG
Plenkovićev vrhunac
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Sadašnjem i budućem premijeru sigurno ulazi u zaslugu to što je uspio deradikalizirati i defanatizirati hrvatsku političku desnicu, ali to je još preblizu statističkoj nuli, s mogućnošću da stvari odu korak naprijed, ali i da se vrate dva koraka unatrag
Neki su premoćnu pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima proglasili vrhuncem Plenkovićeve političke karijere, u čemu nije da baš nema ništa, ali se stvari mijenjaju kada se postavi pitanje – vrhuncem u odnosu na što? Ako se misli na uvjerljivu pobjedu nad SDP-om, to već izgleda manje uvjerljivo zato što je očito da je SDP više pobijedio samoga sebe nego izgubio od HDZ-a, jer se naprosto nije pojavio ni sa čim novim. Čak je i gromoglasna galama socijaldemokrata protiv korupcije, koja je zbilja i zaslužila da se na nju izgalami, izgledala mlako jer je odavno postala dio općenarodne političke baštine ove zemlje. Od SDP-a se očekivalo da tu korupciju označi kao dio sistema, a ne nekakvih slučajnih deformacija tog sistema, ali, što ćete, on za to nije imao petlje i zato mu je cijela priča proklizala kroz prste kao suhi pijesak.
Puno uspješniji Plenković je bio ako se njegov izborni trijumf stavi na vagu desne strane hrvatskog političkog spektra. Tu je on zbilja napravio nekakvog reda, i to tako da je najprije na unutarstranačkim izborima pomeo svoje suparnike koji su pozicionirani desnije od njega, a onda to ponovio i na parlamentarnim izborima, na kojima je lidera te desnije opcije Miroslava Škoru izgurao sasvim blizu ruba političke beznačajnosti. Pritom se služio metodom koja kratkoročno izgleda vrlo promućurno, ali dugoročno ćemo tek vidjeti na što će izaći. Za razliku od Ive Sanadera, s kojim ga spaja vjerojatno najviše dodirnih točaka i koji je nastupao nokauterski u eliminaciji svojih političkih protivnika (Ivić Pašalić), u rušenju ustaških spomenika, pa čak i u diskretnom micanju Franje Tuđmana s državotvornog trona, oprezni Plenković je to drukčije zamislio. Uklanjao je proustaške pripadnike svog, HDZ-ovog i susjednih tabora umarajuće beskrvnim, ‘anemičnim’ metodama, otprilike kao da mekim kućnim partvišem pokušavaš očistiti zametene svinjske štale. Ali, vidi vraga, barem donekle je uspjelo. On nije bacao naglavce iz vrhova vlasti likove tipa Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića, Steve Culeja, Hrvoja Zekanovića, Željke Markić, Vlade Košića i slične čeljadi. Naprotiv, puštao je da oni iz svojih kokošje kratkovidnih razloga sami otpadnu od njega. I to se pokazalo kao trik koji funkcionira. Štoviše, kao dvostruko dobar trik. Prvo, neke od spomenutih otprašio je iz aktivne politike, s neznatnim izgledima da se u nju ikada više vrate, a druge je, uključujući Škoru, doveo do ruba političke beznačajnosti, koji bi vrlo brzo mogli i prekoračiti.
Eh da, još nešto. Iako se pokrio kišobranom Franje Tuđmana kojeg u Evropi i dalje jedva itko spominje po dobru (otprilike je sve ostalo na njegovoj pogrebnoj povorci, u kojoj je sudjelovao jedino tada slabo poznati mađarski opozicionar Orban), Plenković je ovim izborima ostvario značajan iskorak. Poslao je u Bruxelles poruku koja je svalila sa srca vrhuške Evropske unije poveliku kamenčinu. Poruka glasi da poslije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj ona neće postati nova utvrda radikalne desnice kao u slučaju Poljske Jaroslawa Kaczynskog ili Mađarske Viktora Orbana. A pad te kamenčine ima dvostruki značaj. Prvo, u Bruxellesu, unatoč stalnom rogoborenju, nisu u stanju disciplinirati ove dvije džepne diktature unutar svoga članstva. I drugo, izraz ‘džepni’ vrlo je uvjetan jer se poljsko-mađarski sindrom desnog radikalizma opasno proširio i ostatkom EU-a, uključujući i neke strateške članice, od već izašle Velike Britanije preko Njemačke i Francuske do Italije. Zapravo, jedva da postoji itko više unutar briselske evropske obitelji koji nije ovoliko ili onoliko zaražen virusom desnog populizma, koji je danas najveća prijetnja ideji EU-a. Zato je Plenković za Bruxelles dobra vijest. Štoviše, on je po temeljnim uvjerenjima evropski federalist (puno više od recimo predsjednika Zorana Milanovića, koji je prije lijevi konfederalist-suverenist), a ta politička sorta je u Evropi danas praktički pred izumiranjem.
Najkraće rečeno, Plenković će sigurno uživati veliku podršku u preostalim utvrdama evropskih federalista u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i svugdje drugdje gdje ih još ima. Ali to je tako kada se stvari gledaju kroz naočale izvana, naočale iznutra govore nešto drugo. Jedno Plenkoviću svakako ulazi u zasluge. Spomenutim partvišem pomeo je Škorinu i slične suverenističke bratije, između ostalog i zato što ove uopće i ne znaju što je to suverenizam izvan domene vitlanja nacionalnim zastavama (uključujući HOS-ovu) i toga da iz punih pluća revu nacionalne budnice, prvenstveno one ‘zabranjene’. U tom smislu današnji desni suverenisti sasvim su na tragu Ante Pavelića. Kao što je njemu bilo sasvim prihvatljivo da za ‘nezavisnost’ Hrvatske prepusti velik dio njene obale talijanskim fašistima, tako ni današnjim njegovim sljedbenicima nije bio nikakav problem recimo prepuštanje Ine mađarskom MOL-u. Štoviše, neki od njih su bagatelnom prodajom svojih vlasničkih dionica i direktno sudjelovali u tome. Drugim riječima, pomevši taj tobože suverenistički šljam Plenković je napravio ne samo koristan posao nego i posao koji zapravo i nije bilo tako teško obaviti. Ali samo na prvi pogled. Ne zaboravite da je na nedavnim izborima hrvatska desnica odnijela debelu, baš debelu prevagu.
Ako u glavi zbrojite rezultate obiteljski posvađenih, ali srodnih HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta, to se, bogami, opasno približava nestvarnoj, nadrealnoj pobjedi Aleksandra Vučića na nedavnim srbijanskim izborima. A ako je Vučić unatoč tome ubrzo dobio na ulicama hiljade bijesnih, uvelike pročetničkih prosvjednika, tko kaže da se slično, ali suprotnog predznaka, ne može dogoditi i u Hrvatskoj. Doduše, hrvatska tradicija uličnih prosvjeda tanka je kao cigaretni papirić, ovdje su se stvari više mijenjale unutar bjelokosnih zidina vrhovne državne i stranačke moći nego na uličnoj kaldrmi. Ali pustimo to sada po strani, jer važnije je nešto drugo. Plenković je dolaskom na čelo HDZ-a obećao da će reformirati tu stranku kako bi reformirao cijelu zemlju, što je zvučalo državnički superiorno i odvažno, ali avaj, otišlo je u vjetar. Jer novi stari premijer zapravo je samo zamrznuo sliku hrvatskog političkog krajolika kakvu je zatekao, pa ako recimo Tomislav Karamarko spada u prošlo svršeno vrijeme, sam je Plenković stavom o ‘dvostrukoj konotaciji’ pozdrava ‘Za dom spremni’ otvorio mogućnost da nam ta prošlost postane nova budućnost. Eto, to je Andrej Plenković sa svim svojim poznatim i nepoznatim mudrijašenjima.
Uopće se recimo ne bih iznenadio da je vjerojatnu zabranu ustaških derneka na Bleiburgu on tajno dogovorio sa svojim evropskim stranačkim partnerom Sebastianom Kurtzom, jer za to javne kuraže nije imao. To sliči na poznatu izreku da on ne likvidira svoje protivnike, nego strpljivo čeka da mu rijeka donese njihove leševe, a zna se tko je autor te izreke i kako je završio. To je Ivo Josipović, koji je na kraju doživio da mu rijeka donese vlastiti leš, što ne znači da to priželjkujem i Plenkoviću, jer je iz ovog teksta jasno da mu honoriram stanovite zasluge u deradikalizaciji i defanatizaciji desne hrvatske političke scene. Ali, bogami, to ni ne isključujem.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
