Plenkovićevo uspravljanje kičme

Marinko Čulić
Autor 27.3.2018. u 15:55

Izdvajamo

  • Ali također zna ili, točnije, izgleda da je napokon shvatio da se HDZ-om može, mora upravljati prije istočnim nego zapadnim modelom vlasti ili, drukčije rečeno, prije metodom kasarne pod uzbunom nego izviđačkog odreda na ljetovanju. Naravno, bolje bi bilo ovo drugo i za to bi sigurno zaradio veće simpatije u Bruxellesu. Ali rukovođenje HDZ-om metodom vojnog drila zapravo je autentični rukopis ove stranke i Plenković će uspjeti stišati ovu antiistanbulsku pobunu samo ako se bude što dosljednije držao tog rukopisa.

Povezani članci

Plenkovićevo uspravljanje kičme

Protivnici Istanbulske konvencije otvoreno govore da im je bliža konzervativna Poljska od liberalne Njemačke, a dosad najprozapadniji šef HDZ-a zna da to ne smije dopustiti. Ali istodobno zna da se HDZ-om može upravljati prije istočnim nego zapadnim modelom vladanja

Tone blata nabacili su na Istanbulsku konvenciju desno krilo HDZ-a, njegovi civilno udruženi klerikalni saveznici i Katolička crkva kako bi dokazali da se tu briše razlika između muškog i ženskog roda. To je ono što se nudi na prvu loptu. Drugo je očito forsirani pokušaj da se ovo pitanje pretvori u nešto puno više, a to je pritisnuti premijera Andreja Plenkovića da odbije ne samo tu konvenciju nego i da cijeli politički kurs svoje vlade i HDZ-a pomakne udesno. Zato je protiv njega pokrenuta neviđena kampanja sa svih adresa političke i klerikalne desnice, koja se u javnosti komentira već i kao dizanje novog ‘šatora’, ovaj put ne protiv SDP-ove nego protiv HDZ-ove vlade. I stvarno, Plenković je stisnut u kut, utoliko prije što iz SDP-a stižu signali da ni oni ne bi podržali ratifikaciju konvencije ako u nju budu unesene neprihvatljive ograde. Već se pojavljuju i nagađanja da je njegova vlada gotova, ali premijer ovo može iskoristiti i da obilaskom ‘terena’, što upravo traje, preokrene stvari i prvi put ovlada svojom strankom i njenim satelitima. Njegovi protivnici, naprotiv, ulaze u ovo s plusom koji se može pretvoriti u minus.

Oni trenutno dominiraju političkom scenom, usijavajući je do granica puzajućeg državnog udara. Ali argumenti su im na staklenim nogama, jer u ovoj besmislenoj raspravi nikoga ne uspijevaju uvjeriti, osim same sebe, da Istanbulska konvencija stvarno sadrži ‘rodnu ideologiju’. A sve kada bi i sadržavala, stvar se praktički svodi na valjda ne više od deset-dvadeset transrodnih osoba u Hrvatskoj. Osim toga, njihova rezolutna tvrdnja da se treba znati da je muško muško, a žensko žensko u debelom je proturječju s ostalim stavovima koje zastupaju. Desnica je, poznato je, i veliki zagovornik militarizacije zemlje, i tu lupa glavom u problem koji očito ne vidi. Jer što gledamo? Pa gledamo gotovo svakodnevno na televiziji, i to u vršnim informativnim terminima, da je među novim ročnicima Hrvatske vojske sve više mladih vojnikinja, a vojno zvanje je, zar ne, tradicionalno ‘muško’. To i oni jako dobro znaju. Znaju i da je trenutna vrhovna zapovjednica HV-a, njima omiljena Kolinda Grabar Kitarović, također žena, čega dosad nikada nije bilo, kako i bi, a to je još i više od običnih vojnikinja ‘muško’ zvanje. Žena je i Jadranka Kosor, koja je ne tako davno bila hrvatska premijerka, premda su tako visoke državne funkcije također uvijek bile rezervirane za muškarce, a prvi izuzetak bio je kada su hrvatski komunisti kasnih šezdesetih odlučili da ih vodi Savka Dabčević Kučar. Eto, lijepu kašu su zakuhali ovi antiistanbulski puntari i usput potpuno ispreturali agendu političkih tema u Hrvatskoj.

Nema tu više Agrokora, nema korupcije, nema Piranskog zaljeva, nema čak ni populacijske, natalitetne politike, zbog koje također rado skaču na stražnje noge. Ostao je samo taj nesretni rod, o kojem oni znaju jedva išta suvislo promucati, a bogami ni zagovornici Istanbulske nisu se baš dogovorili sa sobom što s tim napraviti. Ponavljam, riječ je o valjda ne više od deset-dvadeset transrodnih Hrvata i Hrvatica, žena ‘zarobljenih u muškom tijelu’ i muškaraca ‘zarobljenih u ženskom tijelu’. Ukratko, o malom, najmanjem škarniclu kikirikija. Ali badava, kikiriki je svejedno u samo nekoliko mjeseci narastao na veličinu bundeve, i to ne samo kod nas, nego i drugdje u sve konzervativnijoj i pobožnijoj Evropi, posebno istočnoj, s tim da je u Hrvatskoj izazvao i jedan dodatni drmajući efekt. Sada prvi put poslije dugog vremena gledamo HDZ i njegove desne saveznike i podstanare u prvobitnom izdanju ‘pokreta’ koji okuplja sve što se okupiti da, od bivših udbaša, poustašenih partizana, originalnih ustaša i nacionalno prosvijetljenih tehnomenadžera, do pobožnih kumica i, evo, zadrtih katoličkih korjenika. To je silna snaga, nalik na snažne rijeke, ali i velika opasnost ako nema i dobro usađeno korito, jer onda prelazi u bujicu koja poništava sebe i sve oko sebe. Upravo to sada prijeti Plenkoviću, desnom umjerenjaku koji je dosad strpljivo čekao da mu, kako je svojedobno govorio Ivo Josipović, rijeka donese leševe njegovih neprijatelja (samoisključenje iz HDZ-a Zlatka Hasanbegovića) ili da mu grupa intelektualaca i lumpenintelektualaca riješi navodnu enigmu oko pozdrava ‘Za dom spremni’.

Ali to tako ne može ići unedogled. Ustavni sud zadao je Plenkovićevoj vladi rok od dvije godine da riješi puno eksplozivnije pitanje zakona o pobačaju, i on je najavom ratifikacije Istanbulske konvencije konačno stavio do znanja da je shvatio ono što su prije njega shvatili Ivo Sanader i, pogotovo, Franjo Tuđman. Dobro je plivati na moćnom valu masovnog političkog pokreta, ali ako odustaneš od kormilarenja njime i prepustiš to samim pokretašima, val se učas može okrenuti protiv tebe i potopiti te. Zato je Sanader prvi propleo kroz hrvatsko zakonodavstvo pojam rodne pripadnosti, a Tuđman je sebi mogao dopustiti i puno više. Pristao je na nagovor Crkve da u Ustav uđe ‘pravo na život’, ali je izričito i bespogovorno zabranio da se tome doda ‘od začeća do prirodne smrti’, dakle odbio je kriminalizaciju abortusa. Poslije toga Katoličkoj crkvi više nije padalo na pamet tražiti zabranu pobačaja, kao što ne bi palo na pamet ni kaplarima sadašnje konzervativne (kontra)revolucije da traže to što traže.

Stvar je utoliko ozbiljnija i napetija što su ti kaplari prvi put pribavili podršku iz najužeg vodstva HDZ-a (Milijan BrkićIvana MaletićDavor Ivo StierMiro Kovač…), a odatle dolaze pritisci u dva pravca. Da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović raspiše referendum o rodnoj ideologiji, na što ona nema ustavno pravo (usto ide i zahtjev za referendum unutar članstva HDZ-a, za što pak ne postoji statutarno pravo). I drugo, da se zastupnicima HDZ-a u Saboru omogući glasanje po vlastitoj savjesti kada Istanbulska konvencija dođe na ratifikaciju, što je teoretski gledano moguće. Ali Plenković zna da time gubi stranku kakvu je preuzeo od svojih prethodnika i dobiva neupravljivi pokret svega i svačega i zato je zaprijetio da će prije raspisati izvanredne izbore i pobacati s izbornih lista nezadovoljnike nego pristati na ultimatume. Dakle, Plenković je odustao od čekanja leševa uz rijeku i prvi put uspravio kičmu, što je jedini logičan odgovor na situaciju u kojoj se našao. Njegovi oponenti, posebno iz klerikalnih udruga, otvoreno govore da su im bliže konzervativne Poljska i Mađarska od liberalnih Njemačke i Francuske, i dosad najprozapadniji hrvatski premijer dobro zna da preko toga ne smije prijeći.

Ali također zna ili, točnije, izgleda da je napokon shvatio da se HDZ-om može, mora upravljati prije istočnim nego zapadnim modelom vlasti ili, drukčije rečeno, prije metodom kasarne pod uzbunom nego izviđačkog odreda na ljetovanju. Naravno, bolje bi bilo ovo drugo i za to bi sigurno zaradio veće simpatije u Bruxellesu. Ali rukovođenje HDZ-om metodom vojnog drila zapravo je autentični rukopis ove stranke i Plenković će uspjeti stišati ovu antiistanbulsku pobunu samo ako se bude što dosljednije držao tog rukopisa.

Marinko Čulić
Autor 27.3.2018. u 15:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija