PLUTAJUĆI IDENTITET

Povezani članci

• Zlatko Jelisavac: Umor od demokratije
• Marinko Čulić o Zoranu Milanoviću: Samorastakanje SDP-a
• Lideri kosovskih Srba prebacuju odgovornost za incidente
• Para svijet raspara
• Anketa: Građani Sarajeva žele punu ravnopravnost za gej osobe: Smiješno je da u 21. vijeku ti ljudi imaju problema zbog svoje seksualne orijentacije
• Braćo, imate sekiru, secite…

Stvara li se svjesno ili nesvjesno od te djece nova generacija osvetnika, čija će osveta biti teža i krvavija od zločina koji je prema njima učinjen. Ulazi li čovječanstvo u zatvoreni krug stvaranja kosmičke pravde koja će opravdanje za zločin tražiti u zločinu.  

Piše: Nedžad Bašić 

Niko se više ne sjeća malog dječaka Ajlana starog svega tri godine kojeg su, u njegovoj potrazi za srećnijom djetinjstvom, progutali crni talasi Egejskog mora u čijim dubinama je našao posljednji smiraj u samrtnom zagrljaju svoje majke i starijeg brata koji je imao samo dvije godine više od njega. Ta porodična drama u Egejskom moru, koja je, činilo se, duboko potresla emocije svakog ljudskog bića i koja će, bar se tako činilo, ostati kao tamna mrlja na moralu cijelog  čovječanstva, neprimjetno je, bez ikakvih osjećanja griže savjesti i moralne krivnje nestala iz vidika čovječanstva. Od svega toga ostala je zapravo samo blijeda slika u sjećanjima kao usnulo tijelo malog dječaka na pješčanoj plaži. Ova stravična fotografija kod većine  doživljena je samo kao san djeteta koje je za trenutak zaspalo na pjeskovitoj plaži čekajući  majku da dopliva do njega i da ga uzme u naručje i odnese u neki obližnji hotel. Ta drama koja se je odvijala pred očima cijelog svijeta nije ni za jotu promijenila osjećanje i savjest čovječanstva niti pak odgovornost onih koji gospodare ljudskim sudbinama i životima.

Pisati o sudbini ovog nesrećnog dječaka ne znači ništa drugo nego pisati o “plutajućem identitetu” djece izbjeglica koja su prinuđena rastati se od svog djetinjstva, svojih igračaka i svoje nevine dječije bezbrižnosti, u bjegstvu ispred surovosti  zločina odraslih, koji u potrazi za novcem  i bogatstvom svakog sekunda ubijaju po jednog malog Ajlana širom svijeta.

Da li će se Ajlanovi vršnjaci i vršnjakinje, koji su preživjeli golgotu ratnog pustošenja, protjerivanja, bježanja i gladovanja, ikad više moći sjetiti ili se vratiti u dvorište svog djetinjstva koje je uništeno i spaljeno. Hoće li se ikad moći vratiti da vide mjesto gdje je sahranjena njihova prva najdraža  lutka ili gdje je zapaljen njihov prvi mali kamionet, koji su trebali biti simboli  njihovog djetinjstva, njihovog odrastanja  i njihovog prvog susreta sa svijetom realnosti u kojem dominira  brutalnost, bezosjećajnost i nemoralnost odraslih.

Sudbina malog Ajlana je  sudbina i priča stotina hiljada druge djece koja šibana ledenim vjetrom, kišom, snijegom bez hrane, lijekova, bez zaštite odraslih,  marširaju u izbjegličkim kolonama duž nabujalih rijeka, ispred do zuba naoružanih surovih vojnika i policije, ispred podignuti zidova, prokopanih kanala i podignutih bodljikavih žica. To je sudbina njihovog življena po izbjegličkim logorima okruženim lavežom pobješnjelih  pasa i njihovih nemilosrdnih vodiča. To je sudbina stotinama hiljada djece koja prolaze pored zidnih grafita na kojima se veliča mržnja i odbojnost prema njima koji su progonjeni. To je priča o njima čiju će sudbinu odrediti samo jedna tipka kompjutera birokratskog službenika tupavog lica. To je priča o njihovoj potrazi za novim identitetom u okruženju koje ih ne želi. To je priča o životima koji se više ne mogu nastaviti tamo gdje su začeti.

U očima onih kod koji dolaze,  ti mali nesrećnici su  krivi što su rođeni tamo gdje su rođeni. Oni su grešnici i jadnici, oni su budući zločinci i prokletnici, silovatelji. Oni su krivci za sve što se loše događa onima koji su im ubili prvu lutku i razorili njihov prvi plastični kamionet. I zato oni moraju nositi teret poniženja, kajanja, uvrijeđenosti, teret siromaštva i potisnutosti teret praštanja, kao biblijski teret koji se nikad neće skinuti sa njihovih dječijih nejakih leđa. Oni nose krivnju za raspad sistema koji je nastao na zločinu od kojeg oni bježe. Oni su krivi što su siromašni, bolesni i nemoćni. Oni nose krivnju odraslih koje nisu svjesni.

Njihovo odrastanje praćeno je metaforom povratka koji se nikad neće desiti. Strah ostanka u okruženju koje ih ne prihvata sa nemogućnošću vraćanja u mjesto rođenja koje je uništeno ljudskom pohlepom, mržnjom, primitivizmom i brutalnošću, pretvara se u slutnju i viziju vječite patnje, progona, poniženja i osvete. To odrastanje “između udaljavanja i nepripadanja” stvara osjećanje apokaliptične krivnje i pokoravanja što lomi sliku i iskrivljuje vidike života u očima tih malih prognanika, ostavljajući ih da žive u nekom limbu u potjeri za njihovim “plutajućim identitetom” u surovom okruženju nasilja odraslih i njihovih čežnji,  želja, snova i mogućnosti.

Stvara li se svjesno ili nesvjesno od te djece nova generacija osvetnika, čija će osveta biti teža i krvavija od zločina koji je prema njima učinjen. Ulazi li čovječanstvo u zatvoreni krug stvaranja kosmičke pravde koja će opravdanje za zločin tražiti u zločinu.