Po čemu je SDA drugačija?

Povezani članci

• Boris Dežulović: Nedjelja kad je došao Vincent
• Mary Ann Hennessey: Pravimo društvo u kojem se genocid nikada više neće dogoditi
• Povratak novinarske legende: Denis Latin preuzima Treći dnevnik HTV-a
• Svetislav Basara: Parada smeha
• Basara: Stara nova vlada
• SJAJNA ZVIJEZDA KOJA NE BLIJEDI

Fronta otpora prema nacionalistima je sve prepoznatljivija. I, kako stvari stoje, prijeti da ih definitivno pomete. Pitanje je može li njezino bujanje zaustaviti i sve beskrupuloznije nacionalno talasanje. Bojim se da su im pojasevi za spašavanje već danas nedohvatljivi.

Piše: Slavo Kukić

Prije koji dan, tijekom posjete SAD, visoki predstavnik izjavi kako se u BiH, u prvih deset godina nakon okončanja rata, moglo svjedočiti napretku u izgradnji mira i reintegraciji zemlje, dok zadnih deset godina optrećuju zastoj, pa i pokušaji da se sve dotad postignuto poništi. I to je, da se ne lažemo, gola istina. Uostalom, to je potvrdio i tjedan iza nas.

Ne potvrđuje to, dakako, samo jedan detalj nego čitava serija njih – bacanje prašine u oči narodu u vezi s razlozima otkazivanja zasjedanja državnoga parlamenta, Čovićeva obrazloženja zašto, i to prvi put do sada, na njega ne treba računati u obilježavanju Dana državnosti, Radončićevi dupljaci kako će napustiti koaliciju na vlasti, da ne nabrajam. No, sve to je zasjenilo puškaranje na relaciji Izetbegović i njegovi, na jednoj, te srpska i srbijanska politička bulumenta na drugoj strani. I stoga se tome i želim nešto detaljnije posvetiti.

Sve je počelo, prisjetimo se, intervjuom kojeg lider SDA dade Deutsche Welleu – i u kojem, kako mediji prenesoše, izjavi kako se nada da će BiH priznati Kosovo. Sve to je, istina, naknadno pokušao relativizirati, pa i protumačiti kao plod smišljenih medijskih podvala. No, srpski bijes, i istočno i zapadno od Drine, nije uspio spriječiti. A sve to, kako se izrazi jedan od novinarskih gurua, još jednom pokaza koliko su, na prostoru bivše Jugoslavije nastale, žalosne i države i još žalosniji državnici.

Nastranu što lideru SDA, istodobno i jednom od članova Predsjedništva BiH, takva izjava nije trebala – i što ona, budimo pošteni, govori najviše o njemu samu. Jer, na tako formulirano novinarsko pitanje mudar čovjek bi na njegovu mjesu, ako nema zadnjih namjera, odgovorio na jedino moguć način – da ovdje ne odlučuje on sam nego njih trojica, a da u vezi s priznanjem Kosova za sada među njima nema konsenzusa.

Neovisno, pak, o tome, indikativno je kakvu salvu reakcija, k tome još i kakvih, Izetbegovićeva izjava izazva. Svjedočiti se moglo serijskoj paljbi svih i svakoga – i to na način koji odudara čak i od pravila dobra ukusa.

Stizale su, naime, gotovo pa prijeteće poruke iz same Srbije. Tamošnji ministar unutarnjih poslova, primjerice, zbog jedne izjave jednog političara susjedne zemlje – koja znači samo njegov stav, nikako i politiku te iste države – zatraži, i to pod hitno, čak i sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Jer eto, navedena izjava ozbiljno prijeti destabilizaciji i BiH i čitave regije. No, isto mišljenje dijeli i prvi čovjek istočnih susjeda. Jer, veli Vučić, zamislite što bi se dogodilo da je slično Izetbegoviću postupio i on – da je, recimo, izjavio kako treba priznati nezavisnost Republike Srpske. Završio bi, ni manje ni više nego u Hagu.

Recimo, međutim, da se reakciji srbijanskih političara i ne treba specijalno čuditi – jer, racionalno gledajući, one znače pritisak na jednu suverenu zemlju kako ista ne bi pribjegla odluci koja im ne odgovara. Uostalom, Vučić je to i javno obznanio pričom kako, za razliku od BiH, kojoj nitko nije dao pravo miješanja u unutarnje stvari Srbije, Daytonski sporazum takvo pravo, radi li se o BiH, daje njegovoj zemlji. Iz čega je takav sud srbijanski predsjednik izveo samo on zna. Daytonski sporazum, naime, odredbe toga tipa ne sadrži ni u podtekstu.

Ako se, ponavljam, reakcijama srbijanskih političara i ne bi čudili, teško je i zamisliti kako, čak i oštrije reakcije dođoše iz same BiH. Dio njezine političke klase, još konkretnije, Izetbegovićevu izjavu iskoristi kao priliku da pokaže vlastitu privrženost susjednoj, a ne zemlji u kojoj živi, čiji je državljanin i kojom i sama upravlja.

Za neke od tih izjava se, što je-je, može reći kako su, ako ništa, civilizirane. Predsjedništvo PDP-a, recimo, uz osudu Izetbegovićeve izjave, pozva domaće lidere da prestanu s govorom mržnje, neprimjerenom i uvredljivom komunikacijom, i da se, umjesto posezanja za ratnohuškačkom retorikom, vrate civiliziranu političkom dijalogu. I, u pravu su. Jer, ratnohuškačke retorike je bilo do mile volje. Kako, uostalom, drugačije shvatiti poruku, a došla je od vrha jedne političke partije, kako onaj tko podržava secesiju Kosova daje punu potporu i secesiji RS iz BiH. Ili, pak, poziv prvog čovjeka entiteta da svi predstavnici RS-a u državnim institucijama zbog izjave jednog političara, pa taman da je značajniji i od Svevišnjega, obustave rad i napuste državne institucije – ali i njegov, gotovo pa zahtjev, institucijama istočnih susjeda da istoga proglase personom „non grata“ u vlastitoj zemlji?

Nije, međutim, da svemu tome dužni ostadoše i oni što ovu zemlju proglašavaju često čak i ekskluzivitetom samo dijela njezinih građana. Naprotiv. Reakcije na izjave lidera SDA za njih znače harangu poput one iz prve polovice devedesetih – ali i dodaju, vremena su se promijenila i ambicija za eventualnom reprizom devedesetih ostati može samo sanak pusti. A ako se, dodaju, to doživljava prijetnjom ratom, to je njihov problem – jer, i Izetbegovićeva, i sve izjave „suboraca“ mu nakon toga, poruči jedan od čelnika SDA pred TV kamerama, znače samo izraz spremnosti da se, bude li napadnuta, vlastitu zemlju i brani.

Čemu ovakva komunikacija? Čemu, prije svega, izljev bijesa istočnih susjeda zbog izjave jednog političara, ako je jasno kako ona, barem zasad, nema nikakvih šansi da postane i dio državne politike. Jer, bez konsenzusa u BiH nema, to je jasno i osnovnoškolcima, ni priznanja Kosova. Uostalom, isto što Izetbegović, i nekako u isto vrijeme, izjavljivao je još jedan član državnoga predsjedništva – i nitko se, ni s ove ni s one strane Drine, danima zbog nje specijalno nije uzrujavao. I ne samo to. Lidere zemalja, koji su nekadašnju južnu pokrajinu Srbije priznali kao suverenu zemlju, dočekuje se – prisjetimo se boravka turskog predsjednika u Beogradu – kao prve i najiskrenije prijatelje. Čemu, dakle, takva komunikacija? Znači li, primjerice, najnovije talasanje pokušaj reafirmacije nekadašnje priče o „pravu“ Srbije na BiH – ili barem polovicu nje?

Ali, slijedom iste logike, čemu i gotovo pa identična reakcija prvog ešalona SDA? Suverenitet i teritorijalni integritet zemlje, nema dvojbi, ni jednog časa ne smiju biti upitni. Ali, opredijeljenost za njihovu zaštitu je moguće demonstrirati na dva načina – jedan je evropski, kultiviran, način koji ne pokreće emocije, drugi baš onakav kakav su u međudržavnoj, ali i komunikaciji s unutarnjim oponentima, primijenili „borci za bošnjačku stvar“. A on, što god tko o tome rekao, jeste ratnohuškački, pristup koji podgrijava emocije, poziva na zbijanje nacionalnih redova, dodatno opterećuje međudržavne, ali i odnose u BiH.

U razgovoru na jednom od javnih servisa, a na pitanje kako je ovakvu matricu političke komunikacije u BiH moguće nadići, rekoh da je s etnofilozofijama, koje ovom zemljom haraju tri desetljeća – a kojima je suština, uz razlike koje su potpuno irelevantne, gotovo pa identična – takvo što skoro pa nemoguća misija. Jer, sve one se i održavaju na logici stalnog podgrijavanja emocija, strahova, nacionalnog homogeniziranja kao uvjeta biološkog opstanka. I da je rješenje samo u promjeni političke paradigme – u opredjeljenju za političke filozofije koje etnotalasanju, emocijama i strahovima pretpostavljaju interes čovjeka i njegovo pravo na normalan ljudski život. Ali, i da toga nema bez volje građana i njihova glasa na izborima – jer, jedino on može biti izraz odluke da se etnopomahnitalosti okrenu leđa i povjerenje ukaže onima koji nude evropsku perspektivu.

Čovjek iz samog vrha SDA mi, pred TV kamerama, onako autoritativno, i bez da se zacrveni, uzvrati kako nisu svi isti – da je SDA drugačija od nekih drugih političkih partija. Da je ona, za razliku od njih – a očito je mislio na HDZ, SNSD, pa i još neke iz etnosafa – ispunjena ljubavlju za vlastitu zemlju i njezine građane, i što ja znam što sve ne.

Ništa neobično, dakako. To isto bi, da su bili u prilici, za sebe rekli i svi drugi iz društva u koje i SDA smjestih. No, promatra li se sa strane, stanje stvari je sasvim drugačije. I tjera na pitanje, po čemu je to SDA drugačija od drugih etnonacionalista? Odgovorio sam sugovorniku iz SDA tada, a ponovio bih i sada – ni po čemu. Po tome da jedni i javno priznaju kako bi BiH najradije rasturili, a drugi bi je htjeli po svojoj slici i prilici – ili su je spremni prihvatiti pod svojim uvjetima. U stvarnosti, pak, to dođe na isto – protiv nje su i jedni i drugi. A isti su im i motivi povremenog, pa i najnovijeg talasanja u vezi s Kosovom – homogeniziranje biračkoga tijela pred dolazeće parlamentarne izbore. I SDA i SNSD, naime, hvataju zadnji vlak kako bi u listopadu slijedeće godine sačuvali vlastitu kožu.

Doduše, pitanje je koliko će to biti i moguće? Jer, primjeri iz mikrozajednica sve ozbiljnije upozoravaju. Prije koji dan, recimo, pročitah reakciju načelnika Rudog na ideje da se dio ove općine, koji pripada BiH, u razgraničenju sa Srbijom prinese na oltar žrtve istočnim susjedima. Tu ideju je brže-bolje podržao i predsjednik RS-a – jer, pojasni on, podržati će sve što je u interesu Srbije. Ali u Rudom, očito, ne misle kao on. Načelnika će, naime – a čovjek je radikal, dakle u odnosu na Mileta Srbin na kvadrat – u ispravnost Dodikova mišljenja biti vrlo teško uvjeriti. Predloženom zamjenom teritorija, izjavi prije koji dan prvi čovjek ove općine, Rudo bi izgubilo 40 kvadratnih kilometara površine, oko 1.500 stanovnika, značajne infrastrukturne objekte, najkvalitetnije poljoprivredne površine – i sve to bi, kako veli, značilo da se bogate učini još bogatijima, a siromašne još siromašnijima.

Prevedeno na jezik pragme, Dodik u Rudom, a takvih je mjesta po RS-u iz dana u dan sve više, na izborima nema što tražiti. U gotovo identičnim mukama su, dakako, i SDA i HDZ. Fronta otpora prema njima je sve prepoznatljivija. I, kako stvari stoje, prijeti da ih definitivno pomete. Pitanje je može li njezino bujanje zaustaviti i sve beskrupuloznije nacionalno talasanje. Bojim se da su im pojasevi za spašavanje već danas nedohvatljivi.