Pobjeda Evrope, ali kakve?

Tomislav Jakić
Autor 12.5.2017. u 17:22

Izdvajamo

  • Evropska je unija više razjedinjena, nego što je ujedinjena i to po crti podjele što ju je svojedobno zacrtao Bushov ministar obrane Dick Chaney svojom poznatom izjavom o staroj i novoj Evropi. Nova Evropa, to su mahom zemlje evropskoga istoka, nekadašnji sovjetski sateliti, danas otvoreno rusofobne kojima se gleda kroz prste upravo zbog te naglašene antikomunističke orijentacije (makar današnja Rusija nema veze s komunizmom, ni kao idejom). A to, što stara Evropa neće vidjeti (nije da ne vidi) to je jačanje antisemitizma, neofašizma, netolerancije prema drugima i drugačijima.

Povezani članci

Pobjeda Evrope, ali kakve?

Obje te Evrope, i staru i novu, objedinjuje teški oklop neoliberalnog kapitalizma pod kojim stenju oni koji, doduše, imaju u teoriji demokratsko pravo odlučivanja, ali koje se ne pita ni za šta, oni koji su dali 35% glasova Marine Le Pen, oni koji su svojim glasovima omogućili Brexit, ali i svi oni koji će Macronu, bude li ono što je od njega najrealnije očekivati, samo dobar sljedbenik bankarskih krugova i washingtonske politike, u ne tako dalekoj budućnosti “doći glave”. Nadajmo se demokratskim putem. Jer, može i drugačije. Pa je zato slavljenje Macronove pobjede kao spasa Evrope u najmanju ruku znatno preuranjeno, da ne kažemo neosonovano.

Evropa je pobijedila, Evropa je spašena, ekstatično su nakon objavljivanja rezultata predsjedničkih izbora u Francuskoj počeli klicati komentatori i kolumnisti diljem Staroga kontinenta. A je li baš tako, ima li osnove za tu euforiju što je nezadrživo izbila na površinu, političku i medijsku, nakon pobjede Emanuella Macrona? Suočimo li se sa činjenicama, odgovor na ovo pitanje je kratko i jasno: ne!

Macron je pobijedio u drugome krugu s rezultatom vrlo blizu onoga što su ga predviđala ispitivanja javnoga mnijenja, makar i čak malo povoljnijim za njega. Pobijedio je kandidatkinju (Marine Le Pen), otvorenu protivnicu ujedinjene Evrope, nekoga tko je svojim nastupom i platformom naprosto pozivao da se glasa za protukandidata. Dakle, prvi je zaključak da Macron nije pobijedio zato što je većina onih koji su izašli na izbore bila za njega, nego zato što je bila protiv predsjednice Nacionalne fronte. Drugi zaključak proizlazi iz činjenice da je na nedjeljnim predsjedničkim izborima Francuska zabilježila najveću apstinenciju u posljednjih 48 godina. Drugim riječima u zemlji tradicionalno poznatoj po visokoj stopi izlaznosti na izborima, bilo predsjedničkim, bilo parlamentarnim, relativno mnogo birača ostalo je kod kuće, jer naprosto nisu znali kome bi dali svoj glas. Ili, malo točnije: znali su da nikako ne žele Marine Le Pen, ali Macron ih ničim nije uvjerio da bi trebali svoje povjerenje iskazati njemu. I treći zaključak: apsolutno je prerano, ne samo zbog profila novoizabranog predsjednika, nego i zbog toga što Francuzi u lipnju izlaze na parlamentarne izbore, zaključivati kako Macronova pobjeda znači “spas Evrope”.

Parlamentarni izbori na koje će Nacionalna fronta možda izaći čak i pod drugim imenom, s programom za kojega valja očekivati da će u nekim nijansama biti ublažen, ali u ključnim ksenofobnim elementima čak i zaoštren (odnos prema imigrantima, izbjeglicama, kontrola granica, ostanak u EU), mogli bi rezultirati takvim sastavom parlamenta koji će Macronu praktično onemogućiti da uradi ono što želi. Pa prema tome – nije gotovo  kada je gotovo, nego će biti gotovo tek u lipnju. Jer, Macron sa svojom strankom, starom tek godinu dana sasvim sigurno u tom kratkom razdoblju neće moći ostvariti nikakav spektakularan uspjeh kojim bi “zacementirao” svoju nedjeljnu pobjedu. I ne treba nikada zaboraviti da njegova pobjeda nad Marine Le Pen nije ni izdaleka tako trijumfalna i uvjeljiva kao što je godine 2002., također u drugome krugu, bila pobjeda Jacquesa Chiraca nad njezinim ocem (kojega je, ne bi li malo ispolirala dojam svoje stranke, Marine Le Pen posve neceremonijalno izbacila iz Nacionalne fronte, mada i dalje prima novac iz fondacije kojoj je on na čelu). A, osim svega, zašto bi baš Emanuelle Macron na čelu Pete Republike bio jamstvo opstojnosti Evropske unije, odnosno za kakvu bi se Uniju taj čovjek – na temelju njegovog do sada poznatog političkog profila – mogao zauzimati?

Ono što danas valjda i svako dijete zna, to je da će Macron biti najmlađi čovjek na čelu Francuske nakon Napoleona Bonaparte. Sasvim usputna primjedba: Napoleon jest bio osvajač, agresor – reklo bi se današnjim rječnikom, ali on je imao viziju jednoga novog poretka, naprednog poretka, i uvodio ga je; tko sumnja u to nekad se upozna s promjenama što su uvedene u tzv. Ilirskim provincijama za vrijeme Napoleonove vladavine. O Macronovoj viziji ne znamo ništa, osim što kažu da je on čovjek kontinuiteta. Znamo da dolazi iz bankarskih krugova (!), da je dvije godine bio ministar gospodarstva i da je najviša funkcija u državi ujedno i prva funkcija na koju je izabran. Govoreći u nedjelju pred masom razdraganih pristaša kod pariškog Louvrea spomenuo je Evropu i svijet u jednoj, jedinoj rečenici. Govor je dobro zvučao, ali – gledano u retrospektivi – odzvanjao je šupljinom. Fraza do fraze, sadržaja nigdje. A osim svega, neki su pomalo zlobni analitičari iskopali i podatak (i dokumentirali ga) da je govorio vrlo slično svojem prethodniku Francoiseu Hollandeu – identični rečenični sklopovi, isti pojmovi, čak isti redoslijed pri nabrajanju određenih stvari. A taj Hollande koji će najvjerojatnije ostati zapamćen samo po tome što je na mopedu i s motociklističkom kacigom na glavi jurio u posjete ljubavnici, odustao je od kandidature na predsjedničkim izborima, jer je imao rekordno nizak postotak podrške javnosti. Naznake Macronove vanjsko-političke orijentacije mogu se iščitati iz toga da je u kampanji operirao “informacijama” da je pod masivnim udarom ruskih hakera, te da je izjavio kako je Rusija najveća opasnost za Evropu. Pojednostavljeno gledano, moglo bi se reći kao će svijet u narednim godinama u Elizejskoj palači imati evropsku verziju Hillary Clinton, što je sve prije nego dobro – kako za Francusku, tako i za Evropu.

No, čak ako i prihvatimo krajnje dubiozni zaključak kako Macronova pobjeda znači i spas Evrope, nužno se nameće pitanje: a kakve Evrope? Trenutno Evropska je unija zabavljena (i prestrašena) najavljenim britanskim izlaskom. U tome kontekstu da je na čelo Francuske došla žena koja je – uz ostalo – otvoreno stavljala pod znak pitanja i ostanak Francuske u EU, ionako krhka i sve razjedinjenija Unija zaista bi se našla pred kolapsom (ili pred činjenicom da Njemačkoj mora prepustiti vođenje Evrope, što se mnogim članicama ne bi svidjelo). Pa se makar u tome ograničenom aspektu može reći kako Macronov dolazak u Elizejsku palaču spašava Evropu. No, ostaje pitanje: kakvu Evropu? Jer, Evropska unija, kakva je danas, očito nije ono što su zamišljali njezini idejni očevi, tvorci Zajednice za ugljen i čelik neposredno nakon pobjede nad naci-fašizmom u Drugome svjetskom ratu. Današnja Evropska unija glomazan je organizam s još glomaznijom “glavom”, administracijom u Bruxellesu, parlamentom koji se, budimo objektivni, nije odmakao mnogo dalje od debatnog kluba i koji od vremena do vremena – često s vrlo neuvjerljivom “većinom”- producira rezolucije koje se onda u nekim zemljama članicama do iznemoglosti pogrešno ili nepotpuno citiraju (poput one o osudi totalitarnih režima). Evropska je unija više razjedinjena, nego što je ujedinjena i to po crti podjele što ju je svojedobno zacrtao  Bushov ministar obrane Dick Chaney svojom poznatom izjavom o staroj i novoj Evropi. Nova Evropa, to su mahom zemlje evropskoga istoka, nekadašnji sovjetski sateliti, danas otvoreno rusofobne kojima se gleda kroz prste upravo zbog te naglašene antikomunističke orijentacije (makar današnja Rusija nema veze s komunizmom, ni kao idejom). A to, što stara Evropa neće vidjeti (nije da ne vidi) to je jačanje antisemitizma, neofašizma, netolerancije prema drugima i drugačijima.

Obje te Evrope, i staru i novu, objedinjuje teški oklop neoliberalnog kapitalizma pod kojim stenju oni koji, doduše, imaju u teoriji demokratsko pravo odlučivanja, ali koje se ne pita ni za šta, oni koji su dali 35% glasova Marine Le Pen, oni koji su svojim glasovima omogućili Brexit, ali i svi oni koji će Macronu, bude li ono što je od njega najrealnije očekivati, samo dobar sljedbenik bankarskih krugova i washingtonske politike, u ne tako dalekoj budućnosti “doći glave”. Nadajmo se demokratskim putem. Jer, može i drugačije. Pa je zato slavljenje Macronove pobjede kao spasa Evrope u najmanju ruku znatno preuranjeno, da ne kažemo neosonovano.

Novosti

Tomislav Jakić
Autor 12.5.2017. u 17:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija