KATARINA PEOVIĆ, ZASTUPNICA "RADNIČKE FRONTE" U HRVATSKOM SABORU, KOMENTIRA ZA TACNO.NET POBJEDU KOMUNISTIČKE STRANKE NA IZBORIMA U GRAZU

Pobjeda komunista u Grazu pokazuje da ljudi mogu razumjeti tko manipulira, a tko istinski rješava životne probleme

Boris Pavelić
Autor 5.10.2021. u 10:24

Izdvajamo

  • Slažem se s komentatorima na ljevici koji kažu da je značajan dio uspjeha vezan i uz specifičnost lokalnog konteksta koji je pružio podlogu za široko djelovanje na konkretnoj problematici stanovanja, odnosno problemu priuštivosti stanovanja, no i s time da lokalna organizacija KPÖ (i više nego li središnjica) transparentno komunicira o svojoj komunističkoj orijentaciji, ne upada u desničarske zamke ideoloških debata, već djeluje komunitarno – za radništvo i obespravljene, ali za prevladavanje kapitalističkog okvira vlasništva i to posebno u sektoru stanovanja. Time i upućuju što komunizam i komunitarizam zapravo znače i odbijaju političke manipulacije evropske desnice koja nastoji komunizam izjednačiti s fašizmom i nacizmom.

Povezani članci

Pobjeda komunista u Grazu pokazuje da ljudi mogu razumjeti tko manipulira, a tko istinski rješava životne probleme

Katarina Peović – foto: radnickafronta.hr

Da bismo uistinu promijenili život za radnu većinu – na bolje – potrebno je zahvatiti puno dublje – prekinuti s „utrkom prema dnu” koju su naši političari uzeli kao jedini mogući način da se postiže konkurentnost – snižavanjem cijene radne snage, otpuštanjima, prekarnim radnim ugovorima…; a to se neće postići bez radikalne promjene u pristupu i državnim politikama ali i generalno temeljnim kapitalističkim odnosima i načinu proizvodnje.

Od svih hrvatskih političkih stranaka, bile u parlamentu ili ne, Radnička fronta (RF) jedina je pozdravila pobjedu Austrijske komunističke partije (KPÖ) na nedavnim lokalnim izborima u Grazu. Saborska zastupnica RF-a Katarina Peović, čiji je politički glas jedinstven i različit od svih drugih u hrvatskom Saboru, komentira za tacno.net tu pobjedu, te analizira mogućnosti jačanja ljevice u hrvatskoj politici, ali i na cijelom Balkanu.

U Grazu su, posve neočekivano, na izborima za gradsko vijeće pobijedili komunisti. Radnička fronta pozdravila je tu pobjedu. Kako je komentirate?

Ne može se reći da je u potpunosti neočekivana pobjeda komunista u Grazu, koji su godinama predano radili na politikama u korist radne većine. Komunistička partija Austrije (KPÖ) je u Grazu desetljećima beskompromisno radila na socijalnim politikama, posebice politikama dostupnog stanovanja za sve. Imali su dobre rezultate na prethodnim izborima – kretali su se oko 20%.

Koji su, po vašem tumačenju, ključni razlozi pobjede komunista u Grazu?

Ključne su tri stvari: prethodno spomenute politike za društvenu i radnu većinu te drugo, to da uspjeh nije došao preko noći. To nije PR uspjeh. Izborni uspjeh je posljedica dugogodišnjeg rada, gdje su ljudi koji se i ne deklariraju kao „komunisti” glasali za komuniste jer su shvatili da oni rade u njihovu korist, u korist radništva, obespravljenih, blokiranih, a bez podilaženja kapitalu i dodvoravanja onima koji žive od tuđeg rada. Također, članovi partije odricali su se velikog dijela naknada iz lokalnih predstavničkih tijela. Taj fond je bio korišten za pomoć kod stanovanja onih slabijeg socijalnog statusa.

Jesu li komunisti politički kvalitetni samo u Grazu, ili postoje naznake uspjeha i u ostatku Austrije?

Slažem se s komentatorima na ljevici koji kažu da je značajan dio uspjeha vezan i uz specifičnost lokalnog konteksta koji je pružio podlogu za široko djelovanje na konkretnoj problematici stanovanja, odnosno problemu priuštivosti stanovanja, no i s time da lokalna organizacija KPÖ (i više nego li središnjica) transparentno komunicira o svojoj komunističkoj orijentaciji, ne upada u desničarske zamke ideoloških debata, već djeluje komunitarno – za radništvo i obespravljene, ali za prevladavanje kapitalističkog okvira vlasništva i to posebno u sektoru stanovanja. Time i upućuju što komunizam i komunitarizam zapravo znače i odbijaju političke manipulacije evropske desnice koja nastoji komunizam izjednačiti s fašizmom i nacizmom.

Je li, po vašem političkom osjećaju, moguće da kombinacija urušavanja životnog standarda, prekarizacije i klimatske krize u Europi uzrokuje novu, radikalno drukčiju politiku od dosadašnje neoliberalističke?

Izgledno je da privredna kriza od korone tek slijedi, na što ukazuje značajan porast inflacije, poremećaji globalnih lanaca proizvodnje i tako dalje, te da smo blizu – ako je već nismo i prešli – „točku prekretnice” s globalnim zagrijavanjem, kada je koncentracija CO2 u atmosferi prešla razinu od 400 ppm čestica. Također, Hrvatska je druga najsiromašnija zemlja u EU, a plaće su nam među najnižima u EU. HDZ-ova vlada je pristala na „utrku prema dnu” da konkurentnost postiže tzv. „internom devalvacijom”, stoga možemo očekivati otpuštanja, fleksibilizaciju i deregulaciju radnih odnosa, veću nesigurnost na radnom mjestu, manje plaće, još lošije radne uvjete.

To sigurno neće pridonijeti povjerenju u vladajući sustav, iako vladajuće garniture i ‘ideološki aparati’ u njihovoj službi i dalje uspijevaju manipulirati javnim mnijenjem i skrenuti pažnju s istinskih uzroka obespravljenosti, podređenosti i materijalne deprivacije radnog zavisnog stanovništva, a pritom nastoje prikazati za većinu nepostojeće pozitivne pomake, poput famozne izjave ministra Aladrovića koji kaže da je Hrvatska „fenomenalno mjesto za život”. S druge strane mnoge se stranke pozivaju na narod i tvrde za sebe da su „narodne” stranke, za narod i iz naroda. No upravo uspjeh komunista u Grazu pokazuje kako ljudi u nekom trenutku shvate tko se samo zalaže za radnu većinu kada mu to odgovara, a tko se bavi pravim životnim problemima radničkih prava, stanovanja, zdravstva, prehrambene sigurnosti…

Je li RF ranije imala kontakte s ljevicom u Grazu i Austriji? Hoćete li ih uspostaviti sada?

S članovima Komunističke partije iz Graza često smo sudjelovali na skupovima, akcijama, prosvjedima. Zajedno smo bili i na prosvjedu na Bleiburgu 2019. godine gdje smo prosvjedovali protiv povijesnog revizionizma koji dolazi i iz Hrvatske i Austrije, ali i iz drugih zemalja EU. Aktualna stvar je konferencija koju s KPÖ i Levicom (Slovenija) organiziramo na temu antifašizma te povijesnog revizionizma koja će se održati 2022. godine. Zajedno smo i dio Evropske ljevice (Party of the European Left) – zajednice evropskih komunističkih i demokratsko-socijalističkih partija.

U Njemačkoj će SPD dobiti kancelara, u Grazu pobjeda komunista. Može li to biti dovoljno za zaključak da se ljevica počinje vraćati u Europu?

Pobjeda Olafa Scholza, ministra financija u prethodnoj vladi, prije predstavlja kontinuitet dosadašnje politike Angele Merkel, nego povratak ljevice u Evropu. U Njemačkoj je pak Die Linke (Ljevica) doživjela poraz, s osvojenih tek 4,9% glasova. Istovremeno je referendum u Berlinu, o eksproprijaciji privatnih nekretninskih kompanija koje diktiraju visinu renti, a koji je Die Linke eksplicitno podupro, uspio, te je 56,4% onih koji su izašli na referendum glasalo za eksproprijaciju. Iz toga se može zaključiti da lijeve ideje imaju podršku, bez obzira na loš uspjeh stranke, koji analitičari pripisuju podjelama u toj stranci.

Što je potrebno da taj povratak uistinu postane osjetan i uvjerljiv?

Smatram da je ključno da se lijeve stranke bave životnim problemima ljudi i da ne odustaju od svojeg usmjerenja, da ne koriste prečace, da im na prvom mjestu nisu elektoralne politike i pobjeda na izborima već politike za radnu većinu.

RF u Hrvatskoj pokušava promovirati alternativnu politiku redistribucije bogatstva ugroženoj većini. No ti su pokušaji bez opipljivog uspjeha. Iz vašeg dosadašnjeg saborskog i političkog iskustva, što biste rekli, zašto je tako?

Redistribucija bogatstva nije krajnji cilj za koji se zalaže RF – nama nije jednostavno cilj poštenije „preraspodijeliti”, već ciljamo na puno korjenitije promjene koje zahvaćaju u odnose u proizvodnji i to na način da se proizvodnja orijentira na potrebe. Cilj proizvodnje je danas profit, a to je, na periferiji EU koja se ne može natjecati s „velikima”, neracionalan način proizvodnje, neodrživ i za prirodu i za čovjeka. Umjesto toga smatramo da bismo u središte trebali staviti potrebe ljudi – kao što su prehrana, obrazovanje, zdravstvo, javni prijevoz, dostojanstveni rad, dostojanstvena mirovina, plaća i mirovina od kojih se može živjeti. Što se tiče „preraspodjele”, ona se odnosi na postojeće, kapitalističke, odnose u sklopu kojih zagovaramo progresivno oporezivanje:  “progresivno” znači da između najviše i najniže stope mora biti značajne razlike, te da najviša stopa mora biti osjetno viša od 40%, koliko je bila prije tzv. „Marićevih poreznih reformi”. Koronakrizu moraju platiti najbogatiji, a ne oni koji jedva krpaju kraj s krajem. Pri tome država može igrati važnu ulogu ne samo u poreznoj politici već i u planiranju i usmjeravanju razvoja prema zelenoj reindustrijalizaciji, pametnim industrijskim politikama, ulaganju u tehnologiju i razvoj.

U koronakrizi se jasno vidjelo i jedno i drugo – i to da proizvodnja za potrebe znači osiguravanje dovoljno medicinske opreme i lijekova, hrane i općenito materijalne sigurnosti, kao i drugo – da je država ta koja u krizi spašava privatni sektor, bez obzira što tržišni fundamentalisti tvrdili o „državi lošem gospodaru”; da država može imati bitnu progresivnu ulogu u usmjeravanju privrede. Ovako, država je financirala kladionice i salone igara na sreću, jednako kao i proizvodnju hrane i lijekova. I što je najgore, u koronakrizi je dodatno devastirala firme koje su u njezinom vlasništvu, dok je privatni sektor održala i usmjerila „razvoj i oporavak” u nacionalnoj strategiji u smjeru rasprodaje državne imovine, umjesto razvoja.

Jesmo li mi uspjeli u svojim nastojanjima obično se mjeri elektivnim uspjehom, što nije jedini pokazatelj. Nemali broj ljudi će iz raznih razloga glasati za druge stranke iako će se složiti s dobrim dijelom onoga što Radnička fronta radi ili zagovara. Potrebno je ipak vrijeme i puno dosljednog rada da se stekne podrška i povjerenje radne većine, osobito nakon niza prevara koje je ta radna većina doživjela od nominalno lijevih stranaka.

Isto je i na cijelom Balkanu: najnerazvijeniji i najuništeniji dio Europe kao da je “najkapitalističkiji”, u lošem smislu te riječi, pljačke, korupcije i uništavanja radničkih prava. Jesu li za to odgovornije vlasti ili opozicija u tim zemljama?

Da, često se u našim zemljama ponavlja ona priča o tome da mi nemamo „pravi kapitalizam”, da je naš kapitalizam „ortački”. No zapravo – ovo je autentični kapitalizam na periferiji Evrope i na njezinim granicama. Mi 30 godina imamo kapitalizam i ništa nam dobroga nije donio. Mantra o tome da je samo potrebno još malo „reformi” pa će sve biti u redu, sve je manje uvjerljiva.

Također se šire priče o tome da su naše zemlje sklonije korupciji i nepotizmu, te da će se rješavanjem korupcije riješiti sve naše probleme. Prvo, vidimo da korupcija ima razne oblike – Bandić je možda dijelio „pajdašima”, ali vidimo i što je korupcija 2.0 – sve je po slovu zakona, a svejedno nije „pošteno”. Sistemska korupcija znači da se održava društvena i ekonomska nejednakost, da manjina održava svoju moć dok većina sve više ekonomski propada i to nismo vidjeli da se igdje riješilo „poštenijim i sposobnijim političarima” i ‘naprednijim’ legalističkim i proceduralnim okvirom.

Od antikorupcijskih politika se očekuje čudo. No ne postoji zemlja na svijetu koja je prosperirala zato jer se prvo riješila korupcije. Dapače, imamo suprotne primjere. Kina je prema indeksu percepcije korupcije puno gora od Hrvatske pa to nije spriječilo da ostvari rapidan ekonomski razvoj i modernizaciju čime su izvukli 800 milijuna ljudi iz siromaštva. Italija je 1990-ih bila među sedam najrazvijenijih ekonomija na svijetu makar je tamo vladala notorna korupcija i sl.
Da bismo uistinu promijenili život za radnu većinu – na bolje – potrebno je zahvatiti puno dublje – prekinuti s „utrkom prema dnu” koju su naši političari uzeli kao jedini mogući način da se postiže konkurentnost – snižavanjem cijene radne snage, otpuštanjima, prekarnim radnim ugovorima…; a to se neće postići bez radikalne promjene u pristupu i državnim politikama ali i generalno temeljnim kapitalističkim odnosima i načinu proizvodnje.

Boris Pavelić
Autor 5.10.2021. u 10:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija