Pobratimstvo hulja u Skadru: ima li nade?

Povezani članci

• Pamela i Petar
• Pijanist naprijed, ostali stoj! ( Skica za portret Toma Karemansa )
• Radaković završio dva nova dugometražna filma
• Novo ruho Vijećnice: Sarajevskoj ljepotici vraćeni su stari sjaj i raskošnost
• BiH ne želi novac: Nedozvoljena sredstva finansiranja ostaju na računima političkih stranaka
• Nakon detroniziranja Tita, Bandić zaziva u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a

Foto: Profimedia

Sjeli sin i ja u četvrtak da gledamo kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u nogometu. Od naših – a to su, u mojoj porodici, svi sa prostora ex-Yu – biramo utakmicu u Skadru: Kosovo-Hrvatska. Istina, u istom terminu igra i Srbija protiv Moldavije. Ali, istočni susjedi su, uprkos velikom broju sjajnih igrača, kao reprezentacija već godinama toliko blijedi i neubjedljivi da mi ih se, naprosto, ne da gledati.

S druge strane, utakmica u Skadru je po mnogo čemu interesantna. Najprije, to je prva utakmica mlade, od mnogih još nepriznate države. I to – kod kuće. Hmmm, “kod kuće” … Pošto nijedan stadion na Kosovu ne zadovoljava stroge UEFA-ine uslove kad su u pitanju međunarodni susreti, utakmica se igra u Skadru, Albanja. No, nemojmo se praviti blesavi. Niti je Skadar daleko od Kosova, niti je Albanija, za mnoge kosovske Albance, strana zemlja. Pa zar jedna od zvijezda Kosovara, mlado desno krilo Milot Rašica nije nedavno izjavio da je to, zapravo, “ista zemlja” (sic!)

Potom, utakmica bi mogla i takmičarski biti zanimljiva. Kosovari su u prvom krugu kvalifikacija izvukli bod na strani, protiv reprezentacije Finske bilo je 1:1. A budući da Hrvati igraju bez nekoliko prvotimaca, među kojima su i sjajni Modrić i Rakitić, biće zanimljivo vidjeti  kako će se tim sa juga bivše Juge oduprijeti objektivno daleko boljim kockastima.

To jest – moglo je biti interesantno… Jer, utakmice zapravo nije ni bilo. Mada, bili su tu i igrači, i sudija, i delegat, gledaoci, kamere – ali prave utakmice ni od korova! Hrvati su, krenuvši silovito od početka, naprosto zgazili, deklasirali kosovske fudbalske “poletarce”, zavalivši im već u prvih 35 golova tri komada. I to, sva tri im je zabio zgoditaka hronično žedni Mario Mandžukić! Isti onaj što u klubu i “repki” već mjesecima čeka da skine “mrak s očiju”. Pardon, sa kopački. Na kraju je bilo golemih 0-6. Zato i kažem da nije ni bilo (prave) utakmice.

Hoću da kažem – ne bi je ni bilo da nije bilo famoznog trećeg poluvremena. Onog na tribinama. A evo šta se desilo.

Nakon brzih 2-0 na terenu je zavladao neki čudan mir. Apatija. Već se tada sticao utisak: Hrvatima (više) ne treba, a Kosovari ne mogu. I upravo kad smo htjeli prebaciti na tekmu srbijanskih orlova, s tribina skadarskog stadiona se zaorilo neko, u prvi mah nerazumljivo, skandiranje. Nešto kao “Ubij, ubij…”. Pogledam na travnjak. Akteri se i dalje lijeno vuku po terenu. Ni gola, ni šanse, ni tuče. Čak ni povrede. Pa koji je onda hakurik?!

“Tata, oni viču ‘ubij Srbina’,” reče mi sin. “Kakve to veze ima, sad,” iznenađeno će momak, skoro još dječak, vaspitan – ma koliko to bio kliše – da ljude cijeni po tome kakvi su, a ne ko su, i odakle dolaze.

“Nemam pojma,” odgovorim. Kako da dečku objasnim da na Balkanu sve, ali baš sve, a posebno ono loše, ima neke veze?

I odmah povežem stvari. Shvatim suštinu današnje vijesti u mnogim domaćim medijima, koja me je, naivčinu, silno obradovala.

Tog dana je, vele mediji, u Skadru vladala sjajna atmosfera među navijačima dvaju reprezentacija. Lijepo se družili, pili, pjevali…

Da, ali… Šta su pjevali? Evo, prenosim sa sajta B92:

U Albaniji, na utakmici protiv Kosova, nekoliko puta se čulo skandiranje Hrvata i Albanaca “Ubij Srbina!”.

Kako navodi index, sramotno skandiranje organizovano je tako da se sa tribine na kojoj su bili smešteni hrvatski navijači čulo “Ubij”, a domaći navijači zatim su odgovarali sa “Srbina”. Nakon toga međusobno su se nagradili aplauzom, a zatim je ceo stadion zajedno skandirao “Ubij, ubij, ubij Srbina!”.

U video snimku objavljenom na Jutjubu vidi se kako grupa kosovskih i hrvatskih navijača, posle uzvika “Kosovo, Kosovo” i “Hrvatska, Hrvatska”, zajednički pocinju da skandiraju “Srbe na vrbe”, a potom više puta “Ubij, ubij Srbina…”.

I eto, to su oni, udruženi u mržnji, skupa pjevali, i tako su se lijepo, „bratski“ družili.

Je li ovo jedino, na Balkanu moguće, pobratimstvo hulja u svemiru?

Hoću da vjerujem da nije. Uostalom, 35 godina sam živio u onoj, uza sve mane od ovih novonastalih milion puta boljoj državi. Vidio, doživio, iskusio tolika prijateljstva, ljubavi. Odmamurao beskrajne kafanske noći na svim ex-Yu meridijanima i paralelama. U njima, čaša mi je svjedok, niko i nikad, ali baš nikad, onog drugog nije opsovao na šovinističkoj osnovi.

Bilo je i toka, svakako, ali ne u mom filmu, u širokom krugu mojih prijatelja, drugara i poznanika.

Nego, bolesno društvo „krasi“ bolesna atmosfera. Ono rađa bolesne pojedince. To se posebno vidi među mladim, velikim dijelon nezaposlenim i besposlenim ljudima. Njima je, izgleda, najlakše poturiti kukavičje jaje naci(onali)zma. Pa ga onda oni često „iskokodaču“ ovako, u grupi, na stadionima. I to je isto, ili skoro isto u cijeloj nam bivšoj državi.

Ovdje odmah obavezno treba dodati i to da vlast, budući i sama nacionalistička, pasivnošću i nečinjenjem „blagosilja“ ovakve incidente. Zato sam siguran da sad u Nogometnom savezu Hrvatske neće biti traganja za inicijatorima sramotnih fašističkih skandiranja iz Skadra. Uostalom, ne sjedi li im na klupi do selektora još uvijek Josip „za dom spremni“ Šimunić? Ne, nema tu, među tim „trogloditima“, stida, ni srama. Nego, gospoda će se sigurno samo u strahu pitati: „Bože, hoće li nas UEFA opet kazniti?“

Neka vas kazni, gospodo! Neka, ako treba, ukine i samu sebe, to jest nogomet, ako ne može drugačije.

A da ipak može, već sutra je u pokazala tekma između Belgije i Bosne i Hercegovine. Dobro organizovani BHFanaticosi, ali i naši navijači iz cijele Evrope, njih oko 5 000, lijepo su se družili, pjevali, mnogi i pili – bez ijednog značajnijeg incidenta.

Jeste, u toku utakmice su psovali „i otavu i držak“ našim razmaženim, većinom već izraubovanim zvijezdama. Ali, to je već druga, sasvim sportska priča.

Zato, ako me pitate ima li, kraj ovoliko hulja i fašista, nade i za nas i za fudbal, i za vaskoliki, kako neki vele, „šupak svijeta“- Balkan, malo ću se kolebati, pa klimnuti glavom. Ima

Malo, možda jako malo, ali ima.