Pobuna, otvorena i prekrasna

Izdvajamo

• Kasnije, kada se već odavno uspostavila matrica kultnog „Feral Tribunea“, trojac Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić zajebavat će se na račun toga, kako su između sebe uspostavili pakt „pizda ko izda“, dakle izdajica će biti onaj koji prvi završi mrske fakultete u kojima, a toga su bili savršeno svjesni, nije bilo prostora za eksploziju njihove kreativnosti koju su imali u sebi. I da nije bilo tako danas ne bi imali antologiju hrvatskog novinarstva, ali i cijeli kolopet novinara koji su na njihovim tekstovima i načinu odrasli.

Povezani članci

• Znanje
• Goran Sarić: Kula od zlata
• Srpsko-hrvatska kasarnizacija
• Damir Ovčina: Moj hodža je superheroj ratnog Sarajeva
• NARANJITO, PANNINI I KRAJ SVIJETA KAKVOG SMO POZNAVALI
• Isus revolucionar

Moja generacija imala je uz nevjerojatne muzičke talente, EKV, Azru i Nadrealiste, svoju omladinsku štampu. Današnji medijski portali krasna su stvar, šarena analitička i tabloidna stvarnost vremena u kojem živimo. Današnje novine koje čitamo, uz to što nemaju miris nekadašnje štampe ni crnilo od tinte ti ne ostavljaju po prsima. Današnje novine crnilo ti ostavljaju u grudima.

Novinarstvo je kao i svaka druga profesija pojam koji ima različite podpojmove i vrste.

Novinarstvom se bave ljudi koji ne namjeravaju u životu biti imućni i bogati, u današnjem svijetu, u njegovoj percepciji, novinar je izvanredna odskočna daska i početni položaj za kakav siguran, dobro izbalansiran život u kojem se uglavnom rade kompromisi, a živi parazitski, kao riba „priljepuša“ koja pliva uz svog morskog psa. U moje vrijeme, dakle u vrijeme kada se moralo (uglavnom radi djevojaka), čitati i što ozbiljnije od stripova, postojale su naše – omladinske novine.

Omladinska štampa sadržala je uglavnom sve što ti je trebalo da osvojiš izabranicu svog srca, u omladinskim novinama imao si dodir sa svijetom, muzikom i onima koji su tada kreirali taj i takav svijet, kao i muziku. Moja prva oduševljenja tom vrstom štampe bila su upravo djetinja, naime, sami razgovori sa tadašnjim liderima muzičke scene, upravo u tim novinama bili su kudikamo iskreniji, zreliji i zanimljiviji, nego recimo ju Džuboksu, kojeg se kupovalo jer je muzika tog doba moju generaciju  svrstavala, ali i određivala na mnoge načine. Ako si bio zaljubljen, morao si izabranicu svog srca osvojiti na način da uđeš u njeno društvo, a njeno društvo, određivala je određena vrsta muzike. Pa si se naravno, trebao prilagoditi njima, bez obzira ako ti se i nije sviđao Heavy metal ili šareni rock osamdesetih.

Današnjim generacijama svakako treba objasniti to vrijeme bez interneta, brzog protoka informacija i sjajne muzike, ja je zovem „muzikom s porukom“, naravno ako ih cijela ta priča oko omladinskih novina zanima, kao i vremena u kojem smo mi odrastali, moja generacija. Mimo službenih medija, mimo kontrole službi koje su se tada bavile cenzurom prštao je talent, talent i nevjerojatna energija koju je imala tada ta mladost koja je pisala, sastavljala te omladinske novine. Socijalistički savez omladine, Partija, istina nadzirali su što se i kako piše, ali talent te mladosti uspješno je kamuflirao subverzivne poruke i razmišljanja upravo kroz nevjerojatne sadržaje i intervjue koje ste u tim i takvim novinama jedino i mogli pročitati tada.

Polet koji je izlazio u Zagrebu, Omladinska iskra u mom Splitu, Mladina u Ljubljani, pomicali su granice našeg svijeta, ali i granice samog novinarstva. Ta svježa krv, nova, moderna, postala je uzor i putokaz, u kakvom smjeru novinarstvo treba ići i što ga u budućnosti čeka. Novinari, ljudi koji su pisali za te listove, mahom su bili mali „multipraktici“, preteča današnjih medijskih tehničara, dakle oni koji su pisali, uređivali, ali i snimali, fotografirali, uređivali svoje novine.

Jedan takav list izlazio je na mom fakultetu, na FESB-u. Na Fakultetu strojarstva, elektrotehnike i brodogradnje, okupila se čudna svita kojoj Bog nije dao talent da budu budući inženjeri, strojari, niti precizni mehaničari. Bog je tim ljudima dao talent za novinarstvo, a kako priroda i naš dalmatinski „dišpet“ imaju čudne staze, tako su i ti ljudi svoju mladost, vrijeme i sredstva utrošili na pokretanje i stvaranje tih studentskih novina, umjesto da kao i svi ostali  studenti uče i završe svoje studije.

Jedan od takvih studenata bio je i Viktor Ivančić, osnivač i pokretrač FESB-a, lista koji je izlazio u sklopu našeg fakulteta.

Kasnije, kada se već odavno uspostavila matrica kultnog „Feral Tribunea“, trojac Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić zajebavat će se na račun toga, kako su između sebe uspostavili pakt „pizda ko izda“, dakle izdajica će biti onaj koji prvi završi mrske fakultete u kojima, a toga su bili savršeno svjesni, nije bilo prostora za eksploziju njihove kreativnosti koju su imali u sebi. I da nije bilo tako danas ne bi imali antologiju hrvatskog novinarstva, ali i cijeli kolopet novinara koji su na njihovim tekstovima i načinu odrasli.

No ponavljam i to ne bez razloga, na njihovim prvim uradcima i to u omladinskim listovima i novinama.

Studenti su po vokaciji buntovnici, studenti, mladi ljudi u tim godinama mijenjaju svijet, a svijet kojeg su oni mijenjali bila je muzika, bio je krut i zakopčan i bio je onakav kakvim ga oni nisu htjeli da bude. Pa su ga svojim načinom i pristupom novinarstvu u konačnici i promijenili. Mladina, Polet i Omladinska iskra utrli su put Feralu, ali utrli i put jednoj buntovnoj generaciji koja će promijeniti paradigmu samog novinarstva. Pobuna je uvijek moguća ako si dovoljno mlad i ako je dovoljno želiš, kazat će o tom vremenu Predrag Lucić, još jedan buntovnik s razlogom koji je svoju novinarsku karijeru započeo u splitskoj Omladinskoj iskri.

Pobuna je bila riječ koju niste često čuli u tadašnjim medijima, pa niti u tim listovima, ali pobuna je odzvanjala fakultetskim tišinama i listovima, tribinama i popularnim STOP-om na FESB-u u kojem se događala ona muzička, otvorena i prekrasna.