POD SRUŠENIM LJESTVAMA, na plus 40

Izdvajamo

• Nekako ne mogu odoljeti da ne završim rečenom Magdom S., toliko lucidnijom od mene, po ovim paklenim vrućinama: "Lavinijo, mi smo uništeni, ne živi više ni jedan jedini Trojanac, ne u stvarnom već u idejnom smislu riječi. Minuli smo, gotovo je, čovjek i carstvo. Ne opravdavajte svoje buduće grijehe našim imenom".

Povezani članci

• Kako je Kaptol oklevetao Stepinca
• U susret Danu antifašističke borbe: Održana spomen šetnja Zagrebom
• Prijeti li SDP-u unutarpartijski politički paralelizam?
• Drobnjak među komšijama
• Politički piromani
• Vesna Pešić:Smrt na domaku srpskog sna

Dali smo im mogućnost da se popnu. Oni su ljestve pustili u ruke populista, rodijačkih klanova, crkvenjaka, ražalovanih generala, lirski nadahnutih veterana, amatera i voluntarističkih udruga i zaklada, hobista svih fela koji izlažu u državnim galerijama i čitaju u Matičinim i Akademijinim dvoranama, a koji su odmah potom, srondali taj imaginarij, povukli ljestve, pokupili prečke, naložili vatru i ispekli vola na ražnju za narodno veselje. Ostatak scenarija ne želim razrađivati. Tri koraka dalje, čekali su amateri-statisti, već preobučeni u ustaše i partizane, da se dernek nastavi prema tradiciji

Nekako mislim da o ovome govorim posljednji put, obzirom na istrošenost teme i uzaludnost naših marginalija i opaski prema “onima kojih se to tiče”. Vječiti sukob kreativne inteligencije i tzv “nomenklature”, proizlazi iz činjenice da stvaralaštvo i kulturni život ovise od politike, dok politika na pripomene i prigovore iz toga područja prezrivo maše repom, pozivajući se na “narod”, na “većinu” i “ukus publike”. Proći će tako najcrnji kič, poput ofarbanih divovskih pisanica, kvazi-folklora i kvazi-domoljublja (Lijepom našom), proći će groteskni King Kong spomenici nacionalnim korifejima, amaterski Križni putevi pod morem i slične nebuloze, ali neće proći ono, čime se nacija i zemlja prezentiraju u očima svijeta, svjedočeći o svom vremenu i društvenim prilikama.

Čitam u knjizi TRENUTAK briljantne MAGDE SZABO: “Nisu samo naše društveno uređenje, život i mogućnosti bili ljestvičasti, zajedno s našim napredovanjem u sakralnim ili svjetovnim funkcijama, čak je i doseg našega pronicanja u tajne znanosti i religije ovisio o tome tko je na kojem stupnju izvjesnih nevidljivih ljestava”. Upravo u tome je stvar. Pogrešni se ljudi penju pogrešnim ljestvama, a nitko nema hrabrosti reći da su zamijenili uloge. Političari, primjerice, poput priljepaka “vise” uz kulturu, književnost, glazbu, teatar, likovnost; pojavljuju se u prvim redovima na promocijama i otvorenjima, trućaju banalnosti koje nemaju veze s razvijenim osobnim ukusom, izlažu svoje fasete u glupim osmjesima, grleći se s umjetnicima, pri čemu ih nikada nitko nije priupitao bi li stupanjem na dužnost prošli kroz barem 50-satni tečaj estetske orijentacije u svom vlastitom stvaralačkom okružju? Poneki od njih čak i nešto “zapisuju”, imaju svoje biografije (sic!) intuitivno shvaćajući da “zapisano ostaje”, no ne percipirajući što je “muka s riječima” i koliko ona vrijedi.

Kao što sam govorila svojim đacima, da odlaskom na studij moraju SVE, doslovno sve znati o svom zavičaju i jeziku (u rečenom slučaju: kajkavskom), tako držim da političari o svojim vrhunskim ljudima u svim domenama (ne samo u sportu!) moraju znati u pola noći, bez obzira na osobni memorijski kapacitet. Da pozovu nekoga od njih, primjerice, a ne da strepimo od njihovih javnih gafova u protokolarnim prigodama. Tko piše te dopise, govore, priopćenja, telegrame, više nam nije bitno. Oni moraju proći kroz lekturu, kroz jezični filter, ne ostavljajući sumnje u obrazovanje naše “prvosjedeće”, a još manje ostavljajući nas u dvojbama oko njena ukusa, emotivne inteligencije i smisla za izvrsnost. De Gaulle je imao Mallrauxa, grčki predsjednik Melinu Mercouri na mjestu ministrice kulture, a doista mi je preteško i pomislili koga su imali naši, od Tuđmana na ovamo. Vidljivo je, uostalom, po rezultatima.

Dali smo im mogućnost da se popnu. Oni su ljestve pustili u ruke populista, rodijačkih klanova, crkvenjaka, ražalovanih generala, lirski nadahnutih veterana, amatera i voluntarističkih udruga i zaklada, hobista svih fela koji izlažu u državnim galerijama i čitaju u Matičinim i Akademijinim dvoranama, a koji su odmah potom, srondali taj imaginarij, povukli ljestve, pokupili prečke, naložili vatru i ispekli vola na ražnju za narodno veselje. Ostatak scenarija ne želim razrađivati. Tri koraka dalje, čekali su amateri-statisti, već preobučeni u ustaše i partizane, da se dernek nastavi prema tradiciji. Nekako ne mogu odoljeti da ne završim rečenom Magdom S., toliko lucidnijom od mene, po ovim paklenim vrućinama: “Lavinijo, mi smo uništeni, ne živi više ni jedan jedini Trojanac, ne u stvarnom već u idejnom smislu riječi. Minuli smo, gotovo je, čovjek i carstvo. Ne opravdavajte svoje buduće grijehe našim imenom”.