Podgrijavanje mrtvaca

Autor 14.11.2011. u 10:44

Podgrijavanje mrtvaca

Čovjeku već prisjedne pisati o temi fašizma, antifašizma i anti-antifašizma, pa se u povodu Boljkovčevog hapšenja vratiš korifejima desnog novinarstva koje odavno ne čitaš ili čitaš samo koliko treba da si elementarno u toku, ali, veliš, hajde da vidimo što ovaj put imaju reći. I tu te dočeka Milan Ivkošić, sa starim dobrim običajem da mu je svaka na mjestu, ali pod uvjetom da stvar obično moraš okrenuti za 180 stupnjeva. Tako je i sada. Kaže ovaj već prilično iznucani veteran nepoderivog “Večernjaka” da ne bilo razloga za hapšenje starine na štakama da je u proteklih dva desetljeća obavljeno kritičko preispitivanje, revalorizacija hrvatskog antifašizma. A, kao, nije.

Stvarno i nije, jer rušenje manje-više svih partizanskih spomenika, kao materijalni odraz sveopće demonizacije oslobodilačkog antifašističkog pokreta, zbilja ne spada u nikakvu “revalorizaciju”. To je klasično razbojništvo nad međunarodno verificiranom poviješću i povijesnim činjenicama. I zato kada okreneš Ivkošića za 180 stupnjeva, što je rekoh obavezno uputstvo za rukovanje njime, on te sam vodi sljedećem zaključku. Budući da je nad hrvatskim antifašizmom obavljena “revalorizacija” u evidentno anti-antifašističkom, ili čak ustaškom ključu, jedino u tom ključu može se, mora se, protumačiti i trpanje Josipa Boljkovca u Remetinec. Zato njemu nikakvi “Večernjakovi” prdi-komentatori nemaju što ni suditi ni praštati, jer ni njihovo ratnohuškačko i mirnohajkačko pisanje još nije preispitano, pa tko su onda oni da preispituju druge.

Dakle, nikakvim kontekstom ne da se opravdati ovo hapšenje, sasvim suprotno, njime se taj kontekst definitivno uprljao i kompromitirao. Na to jedva da treba trošiti riječi. Jer, ako je Hrvatska (Jugoslavija) bila, relativno uzevši, najjača karika antihitlerovske koalicije, i baš tu sada počinje prvi veliki sudski proces jednom antifašističkom borcu, onda to o ovoj zemlji govori gore nego što je itko dosad mislio. Dobro, postoje neke baltičke zemlje (Latvija) u kojima je također pokrenut sličan proces, ali zemlje uz Baltik poznate su po vrlo bogatoj kvislinškoj prošlosti, pa ta usporedba samo dalje upropaštava spomenuti hrvatski kontekst ovog hapšenja.

Da li to znači da a priori tvrdim kako je Boljkovac nevin? Ne, razumije se da ne, ali kada već Ivkošić, i ne samo on, nudi ovakav kontekstualni ključ, njega treba okrenuti i na drugu stranu, pa reći ovako. S Boljkovčevim hapšenjem ne bi bio problem da se u ovoj zemlji jasno i glasno kaže da su partizani bili prava, a ustaše kriva strana. Ali, baš to se ne želi reći. Štoviše, ministar za hapšenja Tomislav Karamarko otvoreno kaže da se srami kada ga zovu antifašistom jer on je, biva, antitotalitarist, i htio bi da to umjesto antifašizma bude uneseno u hrvatski Ustav. Dobro, nemam ništa protiv iznošenja i takvih stavova, čak mi se i sviđa otvorenost kojom to Karamarko radi. Ali, onda ministar, i ne naravno samo on, mora otvoreno priznati da se u slučaju Boljkovca ne radi o kaznenom progonu bivšeg šefa Ozne u Dugoj Resi, nego o progonu antifašističkog borca. Tu nema dileme. Uostalom, to vrlo reljefno i nepobitno potvrđuje činjenica da se otprilike jednako starog ustaškog dužnosnika Milivoja Ašnera pustilo da ode u Austriju i ondje mirno umre, dok se Boljkovca, a nije isključeno i Josipa Manolića i Radu Bulata, mirno gura u to da možda izdahnu u hrvatskim zatvorima.

Da li su desno-klerikalni zelot Karamarko i njegovi trenutni pokrovitelji u vrhu vlast svjesni opasnost ovakvog kontekstualiziranja ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata? O da, nisu toliko glupi da to ne bi vidjeli, primjećuje i Boljkovčev odvjetnik Anto Nobilo. Oni, veli, znaju da vani (EU, SAD) ne bi bilo prihvaćeno veličanje ustaštva – i, zbilja, nikome iz vrha vlasti nije se omaklo da se javno solidarizira s Ašnerom – ali isti efekt nastoje postići blaćenjem hrvatskih antifašista. To je i sva istina o Boljkovčevom hapšenju.

Ali, ne i kraj priče. U Banskim dvorima znaju da ni ovaj “lukavi” plan ne može proći ako se za to ne dobije nekakva podrška u Bruxellesu, pa su se u posljednje vrijeme u fokusu našle rezolucije Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta o osudi komunističkih zločina. I tako udariše tamburati po tim rezolucijama kao da su ih osobni pisali hrvatski pravni “eksperti” na čelu s Vladimirom Šeksom, što srećom nije slučaj. Istinabog, te rezolucije imaju ozbiljnih ograničenja, jer su njihovo donošenje najviše gurale istočnoevropske zemlje opterećene iskustvom pripadanja sovjetskom lageru, zbog čega njima dominira ton antikomunističke omraze, mjestimično i agitacije. Ali, čak ni takve ne mogu poslužiti kao pokriće onome što je grunulo u hrvatski politički prostor Boljkovčevim hapšenjem. Prije svega, u spomenutim zemljama socijalizam je u najvećoj mjeri uveden silom sovjetskog oružja, pa se može govoriti i o “okupacijskom socijalizmu”, što je sasvim drukčije od iskustva Hrvatske (Jugoslavije), gdje je socijalizam bio samonikao. Dakle, autohtona domaća pojava.

Osim toga, čak i u tim rezolucijama, kojim se kod nas maše kao barjacima, iako ih je očito jedva itko pročitao, priznaje se da su neke komunističke partije prerasle svoja ograničenja i doprinijele razvoju demokracije, a ne znam na koga bi se to više odnosilo nego na Hrvatsku (Jugoslaviju), uz još ponekog (Dubček, Gorbačov). Napokon, u tim dvjema rezolucijama govori se samo o političkoj osudi komunističkih zločina, a ne i o njihovom sudskom progonu, pa i tu Boljkovčevo hapšenje izlijeće iz evropskog kolosijeka i tutnji nekim svojim putem. Kojim?

U želji da se svidi gazdama, novoimenovani pravni zastupnik HDZ-a Vladimir Gredelj izjavio je ovih dana da pokretanje sudske istrage protiv ove stranke vidi kao novi, “politički Bleiburg”. I bogami, tu bi moglo biti istine. Doduše, pod Bleiburgom ovaj advokat očito misli na partizansku osvetničku egzekuciju nad “hrvatskom vojskom” koja se, kao, sada nastavlja drugim sredstvima, i prepuštam mu da dalje razvija tu plodnu tezu. Meni je puno zanimljivije da se to može shvatiti i tako da je HDZ zapravo ustaška stranka koja se nakon neviđenih zločina u Hrvatskoj panično povlači prema Austriji, iz straha od partizanske odmazde. Istina, nisam siguran da će se Jadranki Kosor i drugima u vrhu HDZ-a svidjeti takva asocijacija, ali ona prva svakako hoće, štoviše ona se idealno uklapa u već najavljenu borbu protiv “crvene opasnosti”. S tim da hapšenjem Boljkovca ta borba dobiva i jedan poseban unutarstranački štih. Sve ovo, naime, jako vuče na obračun desne frakcije HDZ-a s lijevim suparnicima unutar stranke, koji vuče korijene iz ranih devedesetih, kada su se sukobile propartizanska (Manolić, Mesić, Boljkovac…) i proustaška struja (Šušak, Vukojević, Glavaš…). Sukob tada nije eskalirao do nečijeg hapšenja, jer to ne bi dozvolio Tuđman, pa se stvar završila relativno mirnim razlazom, ali sada kada njega više nema, eto ti lijepe prilike da se nastavi tamo gdje se stalo.

Ovdje je važno reći da se proustaška frakcija u ratu 1991-95. pokazala izrazito sklona ratnim zločinima, iako ni propartizanska nije bila od toga sasvim cijepljena (tu mislim prvenstveno na neke bivše generale JNA koji su se priklonili toj struji). No, iako se time gotovo doslovce repriziralo ono što se dogodilo i u Drugom svjetskom ratu, proustaško krilo nije zbog toga imalo nikakvih posljedica (to će se dogoditi tek kasnije, pod pritiskom Haaga), štoviše ono je iz rata ovaj put izašlo kao pobjednička, a ne poražena strana. Sada se, međutim, stvari bitno mijenjaju. HDZ stoji pred parlamentarnim izborima koje će gotovo sigurno izgubiti i to, nije isključeno, teže nego one 2000. godine. Zato Karamarko, po raširenom viđenju, već sada ističe kandidaturu za nasljednika Jadranke Kosor, a sva ova velika operacija podgrijavanja ustaškog mrtvaca ponajprije služi toj svrsi. Operacija izgleda morbidno i zaumno, ali ima i jednu dobru stranu, a to je da u slučaju velikog fijaska mrtvac možda napokon bude pokopan.

Novosti

Tagovi:
Autor 14.11.2011. u 10:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija