Podobnost teme i kandidata u okrilju (anti)fašizma: Pen Centar BiH i potpisi

Edin Pobrić
Autor 22.5.2020. u 10:26

Podobnost teme i kandidata u okrilju (anti)fašizma: Pen Centar BiH i potpisi

Zlo ne podrazumijeva kauzalni slijed (uzrok-posljedica), ono je uzrok samom sebi. Teologija naučava da se još jedino za Boga može reći da je uzrok samom sebi (Toma Akvinski to objašnjava odnosom esencije i egzistencije u božanskoj perspektivi). Zlo se, kako povijest naučava (premda i nije neka učiteljica života), najviše povezuje za beskorisnost i beznačajnost. Zlu uvijek nedostaje jedna dimenzija – dimenzija kreativnosti i stvaranja, jer zlo, u svim svojim oblicima, uvijek teži ništavilu. Po ovome, mi ljudi se, u iskonu modernog doba (ma šta to značilo), razlikujemo samo po jednom: po poimanju zla. Opet, sa stanovišta teologije, dospjeti u pakao znači, u stvari, odbaciti Boga i njegovu ljubav. U tom smislu, prafrazirajući Terija Igltona, pakao je najbogatije uređen prostor koji komplementira ljudskoj slobodi koja se uopšte može zamisliti.

I onda, sloboda i moral, i eto nam vjekovne „pizdarije“, za koju je veliki pisac Tomas Man ustvrdio da uvijek teži ka dijalektičkom obratu.

Ipak, koliko god željeli da smo slobodni, pa time i ljudi, postoje neprikosnovene činjenice koje jasno govore da se sloboda ipak uvijek razlikuje od zla. Slobodan čovjek, putem svog morala (a moral je neodvojiv od politike, a politika od socijalnog bića, kako je to naučavao Aristotel), mora računati na osnovne karakteristike zla: odsustvo veze sa pojavnim svijetom i njegovim zakonima, površnu prirodu, degradaciju osnovnog (denotativnog) značenja, neku vrstu jeze, i najzad činjenica da mu uvijek nedostaje neka vrsta dimenzije koja čovjeka povezuje sa svijetom zbog kojeg taj svijet uopšte i opstaje.

E sada, možemo polemizirati o svemu, pa tako i o zlu, i u svim njegovim vidovima, ali ne možemo polemizirati o fašizmu! Sa fašizmom, pisao je Valter Benjamin, samootuđenje doseglo je takav stepen da je čovječanstvo moglo iskusiti svoje vlastito uništenje kao estetski užitak prvog reda. Zlo u obliku fašizma pokazalo je da ne želi da bilo čega ima, osim njega samog, jer ne vidi, osim sebe, svrhu u stvaranju bilo čega što jeste. To je fašizam! On djeluje! On je, paradoksalno u odnosu na naše osnovne svjetonazore, vrhunac racionalizma (Dostojevski je to oduvijek znao), on je prostor ništavila u kojem još samo postoji razum koji se odvojio od emocija. Kako je to moguće? Moguće je, jer tada je i sam razum čista apstrakcija, kibernetička mašina odvojena od pojavne i moralne stvarnosti. Naprosto, razum nalazi opravdanja u svom tanatosu koji je u potpunosti progutao eros. Ništavilo antropologije, jer demoniziranje drugog uvijek ima samo jedan cilj – nacionalno jedinstvo. Fašizam nije ništa drugo nego otjelovljenje zla modernog doba, to je ono opsceno, kako je pisao Karl Jasper, uživanje u besmislenim radnjama, uništavanje radi samog uništenja, širenje mržnje protiv Čovjeka i svijeta i, najzad, prihvaćanje mržnje protiv vlastite egzistencije.

Zbog toga, valjda, svijet ima jedan od rijetkih konsenzusa – slavi Dan pobjede nad fašizmom. I tu nema dileme, nikakve suptilnosti u mišljenju i opredjeljenju – ili jesi, ili nisi!?

Naravno, i to se zna, postojalo je zlo i u narodnooslobodilačkoj borbi u periodu 1941-1945. (revanšizam i osveta koji nisu procesuirani) – jeste, to je zlo, ali to zlo nije fašizam. I ko god piše tekstove da zločine fašizma i zločine borbe protiv fašizma želi dovesti u istu ravan zla – opasno je skrenuo u ideologiju. Partizani su pravili zločine, i danas ih više nego ikada treba osuditi, ali njihova borba je bila borba koja je bila etička i pravedna, i time, u skladu sa ovim tekstom, bliska teološkim naznakama, a s druge strane je ono što je nesamjerljivo – fašizam, on je otjelovljenje zločina i zla, i time je, opet sa stanovišta teološkog, blizak đavolu (on je taj, koji sa stanovišta teologije, teži ništavilu).

E sada, ono na šta ne bismo smjeli da pristanemo je paušalna etiketizacija, i gdje je u svemu ovome savremeni trenutak, i priča o Pen Centru BiH i potpisnicima i nepotpisnicima Izjave o Misi u Sarajevu!?

Potpuno sam siguran, da svi oni koju su potpisali ovu izjavu mogu i trebaju da se dobro osjećaju. Izjava je u skladu sa Statutom Pena. Ali ima jedno „međutim“, a to „međutim“ dolazi od činjenice što Pen Centar BiH nije konzistentan u svom djelovanju. Mnogo je što u našoj stvarnosti izmaklo Pen Centru. Svijet se rušio i obnavljao, pa i uživao u svojoj žabokrečini – a Pen Centar je šutio. Nepotpis, i istup četvorice pisaca iz Pen Centra (Ivana Lovrenovića, Ivice Đikića, Željka Ivankovića, i Miljenka Jergovića), u ovom kontekstu, ne mogu doživjeti na drugačiji način (ovdje uopće nije važno koliko se slažem, ili ne, sa pojedinim od njih u javnom prostoru) nego Njihovo „otvaranje“ očiju javnosti, pa tako i rukovodstvu Pen Centra: zlo se uvuklo i u savremeni bosanskohercegovački svijet, i to već odavno, u liku savremenih političara koji slave pojedine historijske ličnosti, iako su pripadale fašističkim pokretima (npr. Mustafa Busuladžić) na način da im podižu spomenike (dok je u isto vrijeme spomenik u Sarajevu na Vracama, jedan od najljepših na prostorima bivše Jugoslavije jer je jedinstveni spoj prirode i kulture, potpuno zapušten). E to onda znači, da oni koji nisu potpisali izjavu ne mogu biti tako olako etiketizirani kao ljubitelji NDH samo zbog tog ne/potpisa. Ti su ljudi „nešto“ pisali i nešto radili u prethodnom periodu. Trebalo bi provjeriti šta!?

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Edin Pobrić
Autor 22.5.2020. u 10:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija