Pogledaj nas Katalonijo

Almir Methadžović
Autor 31.10.2017. u 17:12

Izdvajamo

  • Da li ti ljudi znaju da je nešto vrlo malo manje od pola Katalonije protiv odcjepljenja? Jesu li gledali prosvjede u Barceloni protiv nezavisnosti? Koju lekciju iz naše recentne povijesti kao narod nismo naučili, pa navijamo da se i drugi uvuku u bratoubilački rat? I na kraju krajeva, šta postjugoslovenima znači sloboda i nezavisnost? Gdje je ta naša sloboda? Evo imamo slobodu govora pa lajemo i zavijamo gušeći se u vlastitom siromaštvu i nemoći. Imamo i demokratiju pa biramo sve nekompetentnije od nekompetentijih. Sada evo možemo i da ispoljavamo religijska osjećanja jer prije kao “nismo mogli”. Evo i svaki narod svoj jezik slobodno govori a pismenost je generalno na dnu. Naravno, puna su nam usta našeg domoljublja i naše nacije, baš kao što su nam puni trgovi zastava, ali zato ni jedna banka nije u našim rukama. Koje aspekte ekonomije mi danas kontroliramo?

Povezani članci

Pogledaj nas Katalonijo

Foto: deporadictos.com

Zar nije trebalo da nam sloboda i nezavisnost donesu ogroman ekonomski prosperitet? Tako su nam bar očevi domovina obećavali. I gdje je ta naša nazavisnost? Zašto Vlada RH – ako smo nezavisni – nije mogla izraziti volju naroda i priznati Kataloniju? Nije mogla jer joj je od nezavisnosti ostala samo zastava i himna, baš kao i svim ostalim bivšim republičicama. Zato, pogledaj nas Katalonijo i ne ponavljaj naše greške!

“Treba li Hrvatska priznati Kataloniju?”, glasi naslov velike Indexove ankete u kojoj je oko 56.500 ljudi učestvovalo, od kojih se 74% izjasnilo za, dok se 26% izjasnilo protiv hrvatskog priznavanja nezavisnosti Katalonije. Sama činjenica da je u anketi učestvovalo toliko ljudi je prosto zadivljujuća. Naš narod se ne angažira tako često u anketama, i to pogotovo u onima koje ih se direktno ne tiču, pa je očigledno da katalonsko pitanje odražava strast koja se crpi in naših etno-nacionalnih kolektivnih memorija, ali i osobnih političkih uvjerenja. Strast koje, na žalost, ni sam nisam lišen.

anketa

Foto: index.hr

Kada sam 1996. godine otišao na studije u Španjolsku, budući da sam već imao vrlo izoštreno etno-nacionalno čulo, čak i prije nego što sam naučio španjolski jezik, osjetio sam da u toj zemlji postoje konsolidirani nacionalni animoziteti. Na jugu, u Andaluziji, tokom svih godina boravka, svjedočio sam negativno nabijenom diskursu primarno protiv baskijskog i katalonskog nacionalizma. Budući da je baskijski nacionalizam imao i radikalnu, terorističku, komponentu “ETA”, čijim atentatima sam svjedočio u dva navrata, 1997. i 2000. godine, dok katalonski nije imao svoje militantno krilo još od gašenja njihove terorostičke organizacije “Terra Lliure”, emocije, to jeste, društvena reakcija Španjolaca na ova dva centrifugalna nacionalizma su bile različitog intenziteta. Ali bez obzira na to, ja sam te odnose doživio uglavnom iz  jednostranog diskursa mojih andaluzijskih sugovornika, odnosno, iz “našeg” ugla, što me uveliko podsjećalo na društvenu patologiju sličnu onoj u mojoj domovini u kojoj su “oni” uvijek loši a “mi” smo uvijek dobri.

Jednostavno rečeno, moja razmišljanja  na ovu temu nikada nisu koincidirala s dominantnim španjolskim diskursom (čitaj nacionalizmom), i to najvećim dijelom jer sam osjetio da većina ljudi s kojima sam komunicirao nije uspjela zdravorazumski, niti s nekom vrstom empatije, shvatiti drugu stranu. A što se tiče katalonskog nacionalizma, on mi se, baš kao i baskijski nacionalizam, još manje dopao jer je po uobičajenom, standardnom obrascu, iskonstruisan na svim mogućim lažnim mitovima i premisama. I ono najvažnije, taj nacionalizam mi se nije svidio jer je bio etno-nacionalan, maksimalno isključiv, baš kao i oni koje sam imao priliku vidjeti kod sebe kući.

Sve u svemu, katalonska nezavisnost je kratkoročno propao projekt kako zbog unutrašnjih faktora, tako i zbog apsolutnog nedostatka podrške međunarodne zajednice jednostranom odcjepljenju, što ne znači da je kriza gotova. Trenutna dešavanja u Kataloniji su, na žalost, samo jedna “runda” međunacionalnog konflikta. Ono što me lično brine je činjenica da su ljudi na Iberijskom polutotoku puno puta u povijesti dokazali da im je fitilj kratak, te da su vrlo efikasni u situacijama bratoubilačkog kasapljenja.

Zato, Kataloniji i Španiji iskreno želim mir i prosperitet, ali bih se povodom rezultata Indexove ankete želio osvrnuti na nas – postjugoslovene. Naime, uporedo sa životom u Španiji, tokom svih tih godina pa do današnjeg dana, imao sam priliku bezbroj puta uvjeriti se kako su države nasljednice SFRJ propale u potpunu međunarodnu beznačajnost. I da nesreća bude još veća, naše “emancipirane” zemljice, svaka nekom svojom brzinom i dinamikom, su uspjele uništiti svoje ekonomske potencijale, te izgubile ili ozbiljno oštetile sve strukturne mehanizme socijalne zaštite njenih napaćenih i zaluđenih, (nazovimo ih kako god), naroda ili građana. Mi, postjugosloveni, nakon što smo izvojevali nezavisnost, automatski smo postali niko i ništa, narodi koji apsolutno u ni jednom važnom međunarodnom, društvenom, političkom, a pogotovo ekonomskom segmentu, ne kontroliramo naše sudbine.

Zbog toga, imajući našu današnju situaciju u vidu, se treba zapitati, šta znači ova Indexova anketa, u kojoj 3/4 ljudi podržava katalonsku nezavisnost? Odnosno, na osnovi čega ti ljudi podržavaju nezavisnost Katalonije? Ekonomska nezavisnost? Da možda ljudi ne misle da je Katalonija toliko bogata pa može da živi u nekoj svojoj autarhiji? Da nije kao onomad Slovenija? Kao Hrvatska? Da li naši ljudi znaju da Katalonija trguje više sa susjednim Aragonom nego čitavom Europskom Unijom? Šta će biti od te trgovine ako se rastave na ovakav način? Da nije sloboda u pitanju? Sloboda od čega, od diktature Madrida? Da li ti ljudi znaju da je nešto vrlo malo manje od pola Katalonije protiv odcjepljenja? Jesu li gledali prosvjede u Barceloni protiv nezavisnosti?  Koju lekciju iz naše recentne povijesti kao narod nismo naučili, pa navijamo da se i drugi uvuku u bratoubilački rat?  I na kraju krajeva, šta postjugoslovenima znači sloboda i nezavisnost? Gdje je ta naša sloboda? Evo imamo slobodu govora pa lajemo i zavijamo gušeći se u vlastitom siromaštvu i nemoći. Imamo i demokratiju pa biramo sve nekompetentnije od nekompetentijih. Sada evo možemo i da ispoljavamo religijska osjećanja jer prije kao “nismo mogli”. Evo i svaki narod svoj jezik slobodno govori a pismenost je generalno na dnu. Naravno, puna su nam usta našeg domoljublja i naše nacije, baš kao što su nam puni trgovi zastava, ali zato ni jedna banka nije u našim rukama. Koje aspekte ekonomije mi danas kontroliramo? Zar nije trebalo da nam sloboda i nezavisnost donesu ogroman ekonomski prosperitet? Tako su nam bar očevi domovina obećavali. I gdje je ta naša nazavisnost? Zašto Vlada RH – ako smo nezavisni – nije mogla izraziti volju naroda i priznati Kataloniju? Nije mogla jer joj je od nezavisnosti ostala samo zastava i himna, baš kao i svim ostalim bivšim republičicama. Zato, pogledaj nas Katalonijo i ne ponavljaj naše greške!

Almir Methadžović
Autor 31.10.2017. u 17:12