Pogledi: Lekcija iz Kanade za Evropu  

Izdvajamo

• Neko je davno rekao tamo gdje raste opasno tu raste i spasonosno. Kada Evropa dođe do najviše tačke kumulativnog bola nastalog od ne-prihvatanja i izostanka prilagođavanja, neizbježan je dolazak globalnog momenta za uključivanje i prihvatanje drugačijih i različitih. Tako, ovaj prvi korak učinjen u Kanadi vjerujem, neće biti i posljednji u modernim demokratijama.

Povezani članci

• Kinezima omogućeno da prijave sve one koji kritikuju Komunističku partiju na internetu
• Njemačka proglasila pokret BDS antisemitskim
• SAD: Osam sati držao znak ‘Ja tučem žene, zatrubi ako sam gad’
• Jebem te hrvatska vjerodostojnosti
• TRBUHOM ZA KRUHOM: DOBAR POSAO VANI
• U Indiji ubijeno najmanje 18 maoističkih pobunjenika

foto: gettyimages

Jedan od najvažnijih rezultata minulih kanadskih historijskih izbora jeste u tome što su birači odbacili razdornu ksenofobiju, podjele i isključivosti koje su pobjednička karta za mnoge evropske političare.

Piše: Fuad Đidić

Izborna retorika Konzervativaca o “sirijskim izbjeglicama kao potencijalnim teroristima”, “osporavanje prava na nošenje niqaba na ceremoniji primanja državljanstva”, uvođenje “telefonske linije za prijavljivanje  komšija  koji navodno uživaju u djelima barbarske kulturne prakse”, što je samo prikriveno ime za islam, nije urodila plodom i nije donijela očekivanu pobjedu već, se pokazala kontraproduktivnom i pogubnom za njihove glasove.

Nije ovom retorikom samo bio iskazan animozitet prema islamu, već, u suštini namjera je bila zadavanje smrtnog udaraca nasljeđu ranijeg premijera Pierre Trudeau-a i  njegovoj politici multikulture koja je tako uspješno implementirana 1971. godine usavajanjem historijske “Povelje sloboda i prava građana”, epohalnom dokumentu koji je bio istinski antidote politici tada rastućeg nacionalizma u zemlji.

Pobjeda Liberala bila je utoliko slađa što je, neponovljivom igrom slučaja, na  izborima ubjedljivom većinom glasova pobijedio njegov sin, sada 43-godišnji  Justin Trudea-u sa čijom je pobjedom zapravo, očuvan i spašen sadašnji, osobeni multikulturni karakter zemlje, poznat kao “mozaik kultura” koji je minulih 10 godina  bio pod snažnim udarima neokonzervativaca u korist implementacije američkog modela “melting pota”.

 Sigurno je da su to neke najvažnije činjenice na koje Kanada treba biti ponosna i koje će “kanadskom geniju” u jednom budućem globalnom pokretu sa neizbježnom temom  o potrebi uzajamnog prilagođavanja kultura i nacija, dati centralno mjesto, ako ne i mjesto lidera u tom pokretu.

Neokonzervativni tabor, regrutovan uglavnom, iz grada Kalgarija, sjedišta naftom bogate provincije Alberta, koji je u posljednim danima ogorčene borbe za četvrti mandat,  inspiraciju za vlastiti spas potražio i u izjavama Donalda Trumpa, predsjedničkog kandidata na južnoj strani granice, poslije blizu 10 godina vladavine, teškom mukom je otišao sa vlasti, a sa  njima je otišao i dojučerašnji lider Harper, koji je u štampi opisivan kao “posljednji ostatak administracije Dž. Buša u Sjevernoj Americi”.

Kanadski birači koji su na birališta izašli 19. oktobra 2015. godine u impresivnom broju od blizu 70%, pokazali su, po nepodijeljenim ocjenama posmatrača, jaku vjeru u snagu institucija slobode i društva zasnovanog na uključivosti i prihvatanju.

Ovim izborima ohrabreni su razlozi i vjera u mogućnost uzajamnog prilagođavanja različitih kultura i nacija, a Kanađani su nedvosmisleno pokazali da zemlja ne počiva na “moralnom relativizmu” koji ubrzano cijepa evropsku multikulturu, i da pitanja iz spektra “barbarske parkse” poput, “nasilne udaje”,” mutilacije žena”, tretiranja “žena kao stvari” oblaćenjem u burke i slično, izazivali su zapravo, pravu osudu, pa i gađenje na cijelom političkom spektrumu u zemlji.

Evropski političari  trebali bi saslušati  i upamtiti riječi pobjedničkog  lidera Justin Trudeau-a, izrečene dan kasnije u Montrealu, sjedištu provincije Quebec čije su sumnje u multikulturlizam uglavnom, inspirisane francuskim sekularizmom – “Pobijedili smo strah nadom…Pobijedili smo cinizam teškom borbom…Pobijedili smo negativnu politiku podjela sa pozitivnom vizijom koja okuplja  sve građane zemlje zajedno…To je ono što pozitivna politika može učiniti…”

Ove fascinanatne  poruke mladog Trudeau-a ne stoje samo u jakom kontrastu sa riječima ranijeg neprikosnovenog lidera Harpera, ili, aktuelnog republikanskog kandidata Trumpa, već, isto tako su dobra lekcija Kanade za lidere u mnogim evropskim zemljama.

Politički minorna, iako personalno ozbiljna pitanja, pobrojana ranije, a koja nemaju zapravo, nikakvo značenje u bilo kom praktičnom smislu jer, su regulisana u Kanadi drugim zakonima, trebala su  upravo, kao mala pitanja biti iskorištena za mnogo veći politički ulog – za promjenu karaktera same zemlje i izgradnje sistema na novim osnovama uzajamnih podjela i isključivosti.

Taj cinizam, i tu taktiku da se zemlja najlakše mijenja preko malih i minornih stvari o kojima postoji nepodijeljeni konsenzus, dobro su prepoznali, i kaznili kanadski birači.

Poslije izbora koji su donijeli iznad očekivanja nadmoćnu pobjedu Liberalima sa 184 od ukupno 338 mjesta u Parlamentu, mulikulturazim u Kanadi neće biti samo definisan “demografskim činjenicama” već, prije svega, neizbježnosti društvene integracije gdje se priznaje činjenica – da tretman ljudi kao moralno jednakih, znači dozvoljavanje ljudima da  budu i različiti.

Nije izlišno ponoviti kako Kanađani trebaju biti ponosni da su razotkrili ovu tehnologiju proizvodnje straha i frustracija kao najsigurnijeg izuma modernih čvrstorukaša u osvajanju glasova i dolaska do pobjeda na izborima.

Neko je davno rekao tamo gdje raste opasno tu raste  i spasonosno. Kada Evropa dođe do najviše tačke kumulativnog bola nastalog od ne-prihvatanja i izostanka prilagođavanja, neizbježan je dolazak globalnog momenta za uključivanje i prihvatanje drugačijih  i različitih.

Tako, ovaj prvi korak učinjen u Kanadi vjerujem, neće biti i posljednji u modernim demokratijama.