POIGRAVANJE SA MIROM

Gorana Mlinarević
Autor 2.3.2019. u 12:26

POIGRAVANJE SA MIROM

KAKO POLITIČKE PARTIJE U BOSNI I HERCEGOVINI MANIPULIRAJU MIROVNIM SPORAZUMOM.

Suočavanje s prošlošću, posebno u kontekstu rata devedesetih godina, polemično je pitanje u Bosni i Hercegovini (BiH). Ova država je predmet eksperimentiranja  sa “neoliberalnim mirom” te su mnoge inicijative, pokrenute sa ciljem suočavanja s prošlošću, po svojoj prirodi individualizirane i privatne.

Jedan od rijetkih institucionaliziranih pokušaja suočavanja sa prošlošću je procesuiranje ratnih zločina. Kroz ovaj okvir utvrđene su mnoge bitne činjenice o zločinima počinjenim tokom rata.

Međutim, ispostavilo se da sudovi nisu odgovarajuća arena za neuspjeh Dejtonskog mirovnog sporazuma da se suoči sa političkim ideologijama i zastupnicima tih ideologija koji su odgovorni za rat.

Omogućavajući ideolozima rata, ideologiji koja je oblikovala rat i ratnim vođama, da budu ti koji će se dogovarati i sačinjavati Mirovni sporazum, stvorena je prilika koja je omogućila te iste snage da aktivno rade na negiranju postignuća ovih sudova.

Jedan od najupečatljivijih primjera jeste slučaj Marka Radića.

Priča Marka Radića

Godine 2011, Sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da je u perioda između jula 1993. i marta 1994, Radić bio pretpostavljeni u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i nadređeni komandiru Mariju Mihalju (pokojni), zamjeniku komandira Draganu Šunjiću, te Mirku Vračeviću, Damiru Brekalu i drugim zatvorskim čuvarima i vojnicima u logoru Vojno, područje Mostara. Logor je formiran u Herceg-Bosni – ratni poduhvat etno-nacionalističkih ideologa koje su težile stvaranju hrvatskog entiteta u BiH tokom rata devedesetih godina.

Predmet “Radić i drugi” blisko je povezan sa suđenjem Prlić i drugi (poznat i kao slučaj Herceg-Bosna) pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Godine 2017, sva šestorica (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) proglašeni su krivim kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata (zajedno sa tadašnjim hrvatskim ratnim vođama, komandirom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom).

Prema MKSJ, ovaj udruženi zločinački poduhvat imao je kao zajedničku zločinačku svrhu “dominaciju [Hrvata iz Hrvatske republike Herceg-Bosne] kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva”.

Sud Bosne i Hercegovine je u martu 2011. osudio Marka Radića na dugotrajnu zatvorsku kaznu u trajanju od 21, Šunjića na 16, Brekala na 20 i Vračevića na 12 godina zatvora. Prema presudi, zajedno sa svojim vojnicima, on je “doprinosio i jačao funkcioniranje sustava zatvora Vojno u zlostavljanju i progonu bosanskih muslimana, naređivanjem, činjenjem, ili na drugi način pomaganjem i podržavanjem činjenja različitih oblika fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, čime je stvorena atmosfera straha”.

Među zatvorenicima u logoru Vojno bilo je i oko osamdeset žena i djece. Mnoge žene i maloljetne devojčice bile su seksualno napastvovane i silovane.

OD SAMOG POČETKA, OVAJ PREDMET JE BIO PROŽET POLITIČKIM UPLITANJIMA SLJEDBENIKA POLITIČKIH IDEOLOGIJA KOJE SU OD RATA OSTALE NA VLASTI U BOSNI I HERCEGOVINI.

Ovaj predmet nije prošao samo kroz apelacioni postupak u Sudu BiH, već je Radić podnio i žalbu Ustavnom sudu BiH koji nije ustanovio kršenja prava optuženog na pravedno suđenje.

Ipak, od samog početaka, predmet je bio prožet političkim uplitanjima sljedbenika političkih ideologija koje su od rata ostale na vlasti u Bosni i Hercegovini. Marko Radić predstavlja važnu ličnost za elite koje su trenutno na vlasti u Bosni i Hercegovini i za očuvanje njihove moći jer je dio diskursa koji ih je omogućio.

Sve što je uslijedilo desilo se u kontekstu obnovljenih poziva na oživljavanje Herceg-Bosne (ili, kako se često naziva – trećeg entiteta), a koji su sve jači i vidljiviji od 2016. i proslave 25godišnjice od njenog uspostavljanja.

Radićev povlašteni status

Iako je Radić osuđen na služenje kazne u zatvoru zatvorenog tipa u Zenici,  u oktobru 2011. je prebačen u Mostar u zatvor poluotvorenog tipa.

Ovlast za premještaj zatvorenika iz jednog zatvora u drugi je data državnom Ministarstvu pravde. Tako su političke elite na vlasti (Ustav BiH — sastavni dio Mirovnog sporazuma — omogućava da to uvijek budu etno-nacionalističke elite koje su dio ratnog narativa) osigurale da mogu nadjačati sudske postupke.

U vrijeme ovog premještanja, ministar pravde u BiH bio je iz redova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koja je bila dio ratnog narativa. Jedna zanimljivost jeste da se od 2007. godine HDZ nekako pozicionirala (uvijek u dogovoru sa druge dvije etno-nacionalističke političke snage) da uvijek završava na čelu Ministarstva pravde BiH.

Ovaj trend je nastavljen sa aktuelnim ministrom Josipom Grubešom, koji se prije nego što je postavljen na ovu funkciju uopće nije bavio pravom (iz njegove biografije sa web stranice Ministarstva nije jasno koje je njegovo zvanje, ali je jasno da je radio na Univerzitetu u Mostaru).

Ljudskopravaški aktivisti i aktivistice i žrtve ratnih zločina u više su navrata dovodili u pitanje procedure koje su korištene za premještanje osuđenih za ratne zločine u blaže zatvore, posebno ako imamo u vidu da je određena sankcija služenja zatvorske kazne u zatvoru zatvorenog tipa..

Da je Marko Radić imao poseban, povlašten, status u establišmentu HDZ-a, dodatno se pokazalo i posjetama političara iz te partije, u kapacitetu zvaničnika države Bosne i Hercegovine ili Federacije BiH. Na isti način na koji nadležni tužioci nikada nisu ispitali da li su ministri pravde zloupotrijebili svoj položaj kada su donosili odluke o  premještanju zatvorenika iz zatvorenih u manje restriktivne zatvore, političke elite drugih partija nikada nisu preispitivale ove posjete.

NAKON POTVRDE USTAVNOG SUDA DA SUĐENJE NIJE NARUŠILO PRAVA MARKA RADIĆA, HDZ JE PRONAŠAO NAČIN DA PREPOLOVI NJEGOVU KAZNU I DA GA USKORO I OSLOBODI.

Ipak, to nije bilo sve. Nakon potvrde Ustavnog suda da suđenje nije narušilo prava Marka Radića, HDZ je pronašao put da prepolovi njegovu kaznu i da ga uskoro i oslobodi. Ovo se, ponovo, desilo kroz (zlo)upotrebu ovlasti funkcije ministra pravde za premještanje zatvorenika.

Radićev transfer u Hrvatsku desio se 8. oktobra, pod upitnim okolnostima i sumnjivim tumačenjima međunarodnih ugovora. Član 80 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim pitanjima, iz koga je ministar crpio svoje ovlaštenje da usvoji presudu o transferu, samo se primjenjuje na transfer stranih državljana.

S druge strane, Marko Radić je državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na osnovu člana 3 bilateralnog Sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine o dvojnom državljanstvu iz marta 2007. Prema tom sporazumu, dok su na teritoriji Bosne i Hercegovine, osobe sa dvojnim državljanstvom smatraće se isključivo građanima ove države, osim ako drugačije nije određeno Sporazumom.

Sporazum ne uređuje služenje zatvorskih kazni i posljedične transfere. Prema tome, čini se da je ministar zloupotrijebio svoja ovlašćenja tako što je na pogrešan način koristio ovlasti, nepravilno određujući da je Radić strani državljanin.

Međutim, zloupotrebi položaja tu nije kraj.

Odluka Ministra pravde o transferu sadrži nekoliko drugih napomena koje ističu zloupotrebu svrhe zakonske osnove koja omogućuje osuđenicima da služe kazne u drugoj državi (zemlji čije državljanstvo posjeduju) i svrhe zakonske osnove za priznanje stranih presuda.

Bez utvrđivanja tačnih odredbi, ministar izjavljuje da je zasnovao svoju odluku na odredbi o transferu u Sporazumu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim pitanjima i Evropskoj konvenciji o transferu osuđenih lica.

Prema presudi iz Zagreba, na osnovu zahtijeva Marka Radića za transfer Hrvatskoj, gde bi nastavio da služi svoju kaznu, Ministarstvo pravde Republike Hrvatske (nakon što je primilo Radićev zahtijev preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine) proslijedilo je slučaj Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koji je trebao utvrditi koji je sud nadležan. U svojoj odluci od 25. jula 2018, Vrhovni sud je odredio da je Okružni sud u Zagrebu nadležan za ovaj postupak.

SUD U ZAGREBU JE, U STVARI, USVOJIO ODLUKU DA DJELIMIČNO PRIHVATI PRESUDU SUDA BIH I POSLJEDIČNO JE UMANJIO RADIĆEVU KAZNU SA 21 GODINE ZATVORA NA 12 GODINA I 6 MJESECI.

Na osnovu toga, Okružni sud u Zagrebu je usvojio presudu 31. augusta 2018. Sud u Zagrebu je, u stvari, usvojio odluku da djelimično prihvati presudu Suda BiH i posljedično je umanjio Radićevu kaznu sa 21 godine zatvora na 12 godina i 6 mjeseci.

Pokušavajući da opravda značajno umanjenje kazne, Okružni sud priznaje da strana presuda nije prihvaćena u potpunosti i da kazna koju je Okružni sud odredio nije rezultat prilagođavanja domaćim zakonima, već posljedica činjenice da se dio osuđujuće presude uopšte ne prihvata.

Prema članu 10 Evropske konvencije o transferu osuđenih lica, Republika Hrvatska je obavezana pravnom prirodom i trajanjem kazne koja je određena u državi koja je izrekla presudu. Odstupanje od prirode i trajanja sankcije dozvoljeno je samo ukoliko ga hrvatski zakon ne propisuje. Tada to nije slučaj.

Republika Hrvatska je, u ovom slučaju, odstupila od izrečene sankcije izrekavši kaznu zatvora umjesto dugotrajnog zatvora (iako Krivični zakon Republike Hrvatske prepoznaje dugotrajne zatvorske kazne kao jednu vrstu kažnjavanja). Hrvatska je takođe značajno odstupila od trajanja kazne koju je utvrdio Sud BiH.

U tom slučaju, Okružni sud je uputio na politiku osuđivanja u Hrvatskoj iako Konvencija o transferima ne dozvoljava da to bude razlog za odstupanje od kazne koju je izrekla Bosna i Hercegovina.

Štaviše, stav 54 Eksplanatornog izveštaja Konvencije o transferu osuđenih lica (21. mart 1983) izlistava obaveze pod članom 11 Konvencije o transferima i upućuje na činjenicu da je Republika Hrvatska imala samo dvije opcije: ili da prihvati presudu u cjelini ili da je odbaci zato što uslov u vezi sa dualnom krivičnom odgovornošću nije ispunjen. Djelimično prihvatanje presude nije zasnovano na Konvenciji o transferima.

Hrvatska je obavezana Konvencijom o transferima da odbaci presudu iz Bosne zato što uslov u vezi sa dualnom krivičnom odgovornošću nije ispunjen. Ukoliko djela koja obuhvataju udruženi zločinački poduhvat nisu kažnjiva zakonima Hrvatske (jer ne znaju za i ne priznaju pravne osnove udruženog zločinačkog poduhvata), prenos osuđenog lica ne bi trebalo da bude moguć i ne bi ga trebalo odobriti.

Drugo zabrinjavajuće pitanje jeste činjenica da je, iako je Okružni sud očigledno nepravilno tumačio Konvenciju, ministar ipak odobrio transfer. Ministar je mogao da, jednostavno, ne potpiše Presudu o transferu kada ju je primio jer je mogao da vidi problem vezan za uslov o dualnoj krivičnoj odgovornosti.

Međutim, on ju je potpisao bez obzira na to. Njegovo nepoznavanje zakona ne može biti izgovor da ga otvoreno zanemari, kao i obaveze i javne interese Bosne i Hercegovine.

Interesi žrtava

I dalje se postavlja pitanje kako podržati interese žrtava, posebno u slučajevima u kojima je država BiH ta koja je, preko Tužilaštva BiH, u prvo vrijeme preuzela odgovornost da zastupa žrtve, dok je istovremeno ministar pravde BiH učestvovao u nezakonitom transferu?

Ostaje da se vidi da li će kancelarija tužioca obratiti veću pažnju na radnje ministra pravde u ovom slučaju i hoće li istražiti da li je riječ o krivičnom djelu.

U kontekstu krivičnih postupaka i načina na koji su oni postavljeni, zaista nemamo nikoga ko predstavlja interese žrtava. Sva pažnja se predaje počiniocima i njegovim djelima.

Radić je imao koristi od procesa sudskih kontrola u pogledu poštovanja ljudskih prava. Žrtve, nažalost, nisu imale ovakvu povlasticu. Pored patnje koju su pretrpjele u koncentracionom logoru Vojno, sudske kontrole posvećene pružanju pravednog suđenja optuženom, uzrokovale su im dodatnu traumu.

Žrtve i svjedoci, usljed specifičnosti života u malim selima, izložene su prijetnjama, fizičkim i psihičkim napadima, provalama, a čak je zabilježeno da je i njihova privatna imovina paljena i da su to uradili bivši Radićevi vojnici iz HVO-a i njihovi sljedbenici. Prijetnje i napadi na njih nikada nisu razriješene, ni od institucija, ni od javnosti. Napadači nikada nisu procesuirani.

Kada je Radić prebačen u manje restriktivan zatvor u Mostaru, mnoge žrtve i svjedoci bili su primorani da se povuku iz svojih domova. Uplašili su se za svoju bezbijednost, jer je Radić imao mnogo više moći dok je bio u blizini njihovih domova i osjećao se slobodnim da komunicira iz zatvora sa onima koji su prijetili žrtvama.

Ukidanje značajnog dijela presude, smanjenje kazne i potencijal predstojećeg oslobođenja Marka Radića, dodatno opterećuju žrtve. Svakako, kao što je primijetio i Serž Bramerc (Serge Brammertz), glavni tužilac u Hagu, ovo će “radikalno podrijeti povjerenje žrtava i javnosti u Ministarstvo pravde i u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine”.

RADIĆEVI SLJEDBENICI POČELI SU POSTAVLJATI POSTERE DOBRODOŠLICE OKO MOSTARA ČIM JE ODLUKA O SKORO PA PREPOLOVLJENJU KAZNE PRISPJELA U JAVNOST.

Ovome moramo dodati da su Radićevi sljedbenici počeli postavljati postere dobrodošlice oko Mostara čim je odluka o skoro pa prepolovljenju kazne prispjela u javnost, dok su aktivisti za ljudska prava govorili javno protiv ovakvog ishoda. Tako su se dodatno uznemirile žrtve i ionako napetoj situaciji poslije opštih izbora.

Ipak, i dalje postoji šansa da Bosna i Hercegovina preokrene ovu situaciju.

Nakon što Radić odsluži dio kazne koju je sud u Zagrebu uvažio, Bosna i Hercegovina može da zatraži njegov povratak i odsluženje ostatka kazne. Prema tome, obaveza je države da djeluje žurno i podnese ovakav zahtijev prije nego što Radić bude oslobođen.

Štaviše, država ima obavezu da kazni zvaničnike koji zloupotrebljavaju ovlašćenja. Podrivanjem pitanja krivične odgovornosti koje je utvrđeno zakonom, zanemario je potrebu da se zaštite osnovne vrijednosti društva u ekstremnim slučajevima, kao što su ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.

Čim je postalo poznato da se transfer desio zahvaljujući zloupotrebi položaja ministra, udruženje žrtava je podnijelo krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH. Sada je na potezu vršiteljke dužnosti glavne tužiteljke Gordane Tadić da se ozbiljno pozabavi ovim pitanjem.

Nije samo njen ugled u pitanju, a imajući u vidu da je i sama u više slučajeva bila neprimjereno bliska HDZ-u. Trenutno je ugrožen čitav institucionalizovani mehanizam suočavanja sa prošlošću, a koji sasvim zavisi od njenih narednih poteza.

Kako je omogućeno političkim ideologijama koje su bile činilac u ratu da ostanu na vlasti, ministru pravde je bilo lako da (zlo)upotrijebi ovlasti koje su mu date. Bez obzira koliko energije, ispitivanja, vremena, znanja i novca moramo da uložimo da bismo unaprijedili procesuiranje ratnih zločina, ratnohuškačke etno-nacionalističke elite i ideologije koje su ostavljene na vlasti kroz Mirovni ugovor, pronašle su način da sve to preokrenu u svoju korist.

*Tekst prenosimo uz dopuštenje magazina K2.0

Gorana Mlinarević
Autor 2.3.2019. u 12:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija