Polemika: Crkva u Hrvata je dobila Hrvate a izgubila narod

Autor/ica 👤tačno.net 12.4.2014. u 18:32

Povezani članci

Foto: Mark Low

“Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem-bez razlike vjere!”
Fra Josip Markušić

Na tekst pod ovako teškim naslovom (Crkvi nema pomoći), objavljenim na Tačno.net, nisam prozvan, bojim se, ni pozvan da razriješavam u tekstu izrečene neke nedoumice. Najblaže.

Naslov i tekst potpisuje Darko Kaciga-Dubrovčanin, očito dobronamjeran prijatelj Bosne i bosanskih franjevaca, u tekstu navedenih i, pretpostavljam, svih drugih koji s ovima dijele svjetonazor, ne samo vjerski. Iz teksta isčitavam da je autor ozlojeđen svim ružnim stanjem u kojem se Bosna, i ne samo Bosna nalazi i, usput, u svojoj ozlojeđenosti stanjem na koji ne može uticati, vjerujem nehotice i dobrim namjerama, dio bih krivnje prebacio i na bosanske franjevce. Ovo je, ujedno, i jedini razlog zašto sam odlučio da svoje, vrlo šturo izrečeno mišljenje, podjelim s čitateljima portala Tačno.net.

Povod Kaciginom testu je otvoreno pismo papi Franji, potpisanom od fra Luke Markešića, s molbom da papa vrati priznanje dodjeljeno mu od bosanskog izdanja Večernjeg lista, jer priznanje je kontaminirano otrovom jedne političke stranke, navodno hrvatske, koju legitimni, međunarodni, sudski organi gone zbog zločinačkog poduhvata.

U argumntaciji iz pisma, mislim, nema spora; kod potpisnika, fra Luke Markešića, komentatora, Darka Kacige, a do sada, kako sudski proces pokazuje, ni kod Međunarodnog suda u Hagu. Ali ima spora u konstataciji da fra Luka Markešić svojim gestom ne spašava dušu svoju.

Nije vapaj; “Dixi et salvi oniman meam” upućen svome Bogu kao jedinoj Istini, u dugoj povijesti bosanskih franjevaca, prvi upotrijebio fra Luka Markešić, niti je taj vapaj tako rijetko otišao u vjetar, ali svaki, pa i ovaj fra Lukin, ostavlja svijetao trag, posebno kada se Njemu kao Istini svjedoči istina koju svome poglavaru svjedoči sluga njegov..

Kada sam već, kao motom, počeo sa fra Josipom Markušićem i njegovim viđenjem neuspjelog, hajmo reći projekta, “jednog naroda bez razlike vjere”, centralnog stanja oko kojega se u Bosni sve vrti, ruši, isprepliće (i kolje), nastavit ću i drugom, neodvojivom od vrijednosti “naroda bez razlike vjere”; “Nije ni Hrvat, ni Srbin niti Sloven(Musliman) koji dopusti da se krti zemlja Bosna”. I tako dođem do centralne boli koja je tjerala fra Luku Markešića da moli svoga poglavara da ne primi (ili da vrati) danajski dar upućen mu od čelnika jednog dijela njegove pastve. (Začuđujuće je da je taj ružni i naopaki dar upućen papi Franji po novini-Večernji list- u većinskom vlasništvu Katoličke crkve)

A krtjenje Bosne je onaj čin što goni bosanske franjevce na svaku vrstu vapaja, također, na djelanja svake vrste, sve do neposluha svome starješinstvu. Jer su i prva žrtva krtjenja Bosne upravo oni, bosanski franjevci. To znaju i oni pogani koji pod plaštom vjere ( i katoličke) sve čine da krte Bosnu. Za bosanske franjevce i jeste krtjenje Bosne biti ili ne biti- Sudnji dan, dakle.

Bosanski franjevci su, što je kolega Kaciga, vjerujem u afektu, smetnuo s uma, samo službenici Katoličke crkve, sa svime što ona jeste, i sve mimo toga ne bi imalo nikakvog smisla, učinka posebno.

Istina jeste da se Katolička crkva, kod nas, dobrano pravoslavizirala i postala, skoro, nacionalnom crkvom, od milja, Crkvom u Hrvata, i na taj način dobila Hrvate a izgubila narod. I bosanske franjevce ubacila u gladijatorsku arenu sa zvijerima spremnim da krte Bosnu, jedinu kuću i dom bosanskih franjevaca.

Stoljeća su, opet, predosmanske Bosne, i, htjeli ne htjeli, sinergijom islamskih stoljeća u Bosni, izbrusili jednu od rijetkih grupacija sposobnih da razumiju vrijednost “naroda-bez razlike vjere”, a to su, bez dvojbe, bosanski franjevci.

I da. “Dixi et salvi onimam meam” nije izrečena uzalud.

Nikola Mihaljević