Polemika oko Milanovića: Raul Kevrić: Milanović u raljama mrtvih ljudi

Povezani članci

• Joris Luyendijk: Danas se ljude nastoji mobilizirati samo oko jedne stvari, a to je da nipošto ne smijemo moralizirati
• Sarina Bakić: Kultura sjećanja je pitanje naše budućnosti
• Sram me zvati se muškarcem u Hrvatskoj
• Vremenska transformacija
• FHP: Tokom 2021. godine Srbija nastavila sa istorijskom revizijom ratova devedesetih
• Sažetak podneska Ustavnom sudu u postupku odlučivanja o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece – osnovni argumenti –

            Nije nikakva tajna, niti novost da ovo društvo ima čudnu fascinaciju mrtvim političarima, i da ćete u Hrvatskoj lakše naći 1.000 ljudi za javnu polemiku oko Trga Maršala Tita, nego isto toliko ljudi za polemiku o povećanju PDV-a. Međutim, nakon posljednjih izbora je ta društvena anomalija poprimila dosad vjerojatno najbizarniji oblik.

            Dobili smo najmlađeg Premijera u povijesti, i ujedno prvog Premijera koji je dovoljno mlad da ne bude opterećen ni Titom, ni Tuđmanom, ni ikim drugim iz bilo lijeve, bilo desne plejade opjevanih velikana. Ovdje namjerno naglašavam oba dijela političkog spektra, zato jer na tom spektru ne postoji niti najmanji konsenzus oko toga koja povijesna ličnost je igrala koju ulogu. Oni koji su za desničare velikani, za ljevičare su zločinci i obratno. Usred tog povijesno ideološkog kaosa Hrvatska dobije Premijera koji se prvi put u povijesti politike na ovim prostorima izražava tako da ga razumiju čak i 18godišnjaci koji su prošle godine prvi put glasali, i nisu imali pet iz povijesti. Prvi put govori isključivo o modernim, aktualnim problemima i njihovom rješavanju.  Ako ste pomislili da će naši novinari to pozdraviti, i da će im prvo pitanje biti “Gospodine Milanoviću, kako ćete potaknuti zapošljavanje mladih?”, ljuto ste se prevarili.

            Prvo se Viktor Ivančić u svojoj kolumni prije 2 tjedna kritički obrušio na činjenicu da je Milanović u izbornoj noći jednom rečenicom posvetio izbornu pobjedu Ivici Račanu, tvrdeći pritom da Milanović time pretvara Račana u novog Tuđmana i kuje mu nekakvu bistu. Onda je Milanović zajedno sa Josipovićem i predsjednikom Sabora Špremom, popio ozbiljnu porciju kritika od Tomislava Klauškog zbog odlaska na božićnu misu.  Zatim je Davor Butković s njim napravio intervju građen na usporedbi Milanovića i Tuđmana. Na to se  opet silno uzjogunio Klauški  kojem je jako zasmetalo  to što Milanović u tom intervjuu nije rekao sve najgore o Tuđmanu, nego je čak našao razumijevanja za neke njegove poteze u povijesnom kontekstu.

            A sad idemo stati na loptu.

            Zoran Milanović je još uvijek živi i aktualni hrvatski premijer, koji je izabran i plaćen da se brine za razvoj ove države, najmanje u iduće četiri godine. Ja  u ovom trenu ne znam koliko će on u tome biti uspješan, to ostaje da se vidi. Međutim, prilično je morbidno to što su glavna pitanja koja mu se postavljaju primjerenija pročelniku katedre za povijest na nekom uglednom fakultetu, ili kustosu arheološkog muzeja, nego aktualnom Predsjedniku Vlade. Bizarnost se pretvara u grotesku, kad se na temelju njegovih odgovora na ta pitanja povede javna polemika o nečemu što Milanoviću vjerojatno nije ni na kraj pameti, niti je, ruku na srce prioritet ovog društva. Milanović se bavi povećanjem PDV-a, a novinski analitičari s njim polemiziraju oko Tuđmana, o kojem je vjerojatno pričao samo zato što su mu ga gurnuli pod nos. Isto tako su ga mogli pitati i za mišljenje o banu Jelačiću, pa mu zamjeriti što nema jasan stav o njegovoj suradnji s bečkim dvorom. I onda ga danima razvlačiti po novinama zbog toga, dok porezno opterećenje raste, zemlja nabrzaka ulazi u EU, standard pada, a izborni zakoni se mijenjaju za potrebe jednog čovjeka.

            Od silne ljutnje zbog toga što Milanović nema akademski razrađeni stav  o Tuđmanu, nitko od tih uglednih analitičara nije primijetio da je Sabor s novom većinom već na prvoj sjednici funkcionirao brzopleto, i zbrda-zdola. Nitko nije primijetio da su se čelnici vladajuće koalicije već počeli sukobljavati oko glavnih poteza. Bitno je samo što je Milanović rekao o Tuđmanu, a što o Račanu. A još je važnije što nije rekao, a po nečijem sudu je trebao reći.

            Da su ti naši vrli analitičari proveli neko vrijeme proučavajući funkcioniranje razvijenijih demokracija od ove naše, znali bi da se živi i zdravi Predsjednici Vlade, pogotovo kad su u mlađoj životnoj dobi, uglavnom ne bave iznošenjem političkih sudova o mrtvim prethodnicima u čijoj politici nisu igrali važnu ulogu. To je nešto što se prepušta ili povjesničarima, ili  suvremenicima tih ljudi i svjedocima vremena. Pa tako recimo, Stjepan Mesić može kritički govoriti o Tuđmanu i Račanu jer je s obojicom neko vrijeme supotpisivao konkretne političke odluke.

            Milanović je u vrijeme Tuđmana i Račana bio anonimni činovnik, a ove izbore je dobio baš zato da započne jednu novu i drukčiju epohu, dakle za političara poput njega je lamentiranje o dvojici pokojnika zapravo gubitak vremena i energije. Kad ga se nešto pita o Tuđmanu, logično je da je suzdržan i blagonaklon, jer bi bilo apsurdno da Premijer pljuje po pokojnom prvom predsjedniku svoje države, što god o njemu privatno mislio. Na isti način kako bi bilo apsurdno da primjerice Barack Obama uđe u ozbiljnu političku polemiku s nekim izjavama  i potezima Georgea Washingtona. Kad ga se nešto pita o Račanu, logično je da će utemeljitelju svoje stranke simbolično posvetiti drugu izbornu pobjedu u povijesti te stranke. Politički nije pametno pljuvati po nedavno preminulom utemeljitelju stranke koja te je dovela na vlast, čak i uz pretpostavku da dotični to zaslužuje. A za Račana čak ni to nije posve sigurno.

            Što se pak tiče činjenice da na čelu države imamo tri ljevičara i  agnostika koja su bila u katedrali na Božić, radi se zapravo o nečemu što je u svim zapadnim demokracijama tradicionalan potez svih državnika neovisno o njihovoj privatnoj vjeroispovjesti i stranačkoj pripadnosti. Takvu praksu možemo kritizirati s aspekta odvojenosti Crkve i države, ali teško zbog tog poteza možemo proglasiti Milanovića klerikalcem, jer takvu tradiciju u svijetu njeguju i državnici koji u svojim dnevnopolitičkim odlukama pouzdano nisu klerikalni. Najčešće se radi samo o simboličkoj podlozi za dijalog s vjerskim zajednicama, i vjernički nastrojenim biračima.  Iz istog razloga su Milanović i Josipović na dan nastanka ovog teksta bili u Srpskom narodnom vijeću na proslavi pravoslavnog Božića. Sad još samo čekam da netko napiše da je to zapravo lobiranje za interese carigradskog parijarha.

            Za kraj, moje pitanje Ivančiću, Klauškom i Butkoviću  glasi: Može li se u Hrvatskoj voditi kvalitetna javna rasprava o nečemu, ili analizirati rad Vlade, a da se ne spominju pokojnici, ustaše, partizani, heroji, zločinci, politički zatvorenici, žrtve, domoljubi itd.? Možemo li jednom zaboga raspravljati o onome što nam treba za budućnost, pa time i pustiti  Milanovića da izađe iz sjene prethodnika, i tko zna, možda oslobodi ovaj mali narod, tereta velikih ideja?