Polemike: Milovan Đilas – Negator crnogorske nacije

Autor 9.5.2012. u 10:29

Polemike: Milovan Đilas – Negator crnogorske nacije

Na javnoj sceni, o Milovanu Đilasu se često govori, uglavnom nedovoljno kritički i nerijetko bez uporišta u istorijskoj metodologiji, ali kao da se namjerno preskače istaći i to da je on bio negator crnogorske nacionalne posebnosti. Đilas je izričito tvrdio da crnogorska nacija ne postoji. Naravno, nije Milovan Đilas relevantan da osporava postojanje crnogorske nacije, koja je neupitna istorijska i savremena društvena kategorija, ali je bitan  njegov stav u tom smislu da se pokaže, u prvom  redu, koliko je plitak nivo njegovog naučno-teorijskog razmišljanja i da shvatimo kakav je on imao odnos prema pravima Crnogoraca i Crne Gore.

To što je Đilas bio Crnogorac koji je mutirao u Srbina njegov je izbor, i njegovo pravo, ali odakle njemu pravo da tvrdi da Crnogorska nacija ne postoji i na kojim to istorijskim činjenicama i naučnim dokazima zasniva, kad je već pretendovao na taj stepen apodiktičnosti iskaza?

Rekao pa porekao

Uostalom, Đilas je satkan od kontroverzi i antagonizama u sebi samom. Njegov životopis sumarno se može ocijeniti ovako: što je jednom rekao kasnije je porekao, za šta se jednom zalagao kasnije se od toga odricao, što je gradio sam je rušio, što je bio sam je pobijao. Đilas je bio: boljševik-lenjinista-staljinista-antitrockista-titoista-komunista-revolucionar, dogmata, antiliberal i antisocijaldemokrata, pa potom antistaljinista-antititoista-antiboljševik-antikomunista-antidogmata, evolucionista, liberal, socijaldemokrata, itd. Socijaldemokrata, i još ponešto, dakako, samo na riječima, jer on socijaldemokratiju nije ni poznavao ni razumio.

Zadužio je Đido Crnogorce rezultatima svog rada, nema sumnje. I kad je bio boljševički agitpropovac i tvorac brojnih „pasijih grobalja”, projektant, a Boga mi, i izvršilac ubistava nevinih ljudi pod firmom istrebljenja „klasnog neprijatelja“ i slično u „drugoj fazi revolucije”. Dobrano ih je zadužio ako ni zbog čega drugog, a ono što im je rekao da ih nema, da ne postoje, da nijesu ono što kažu i pokazuju da jesu, nego da su ono što im on kaže da jesu, a kaže im da ih nema i da nijesu.

Kad je velikorspski projekat počeo ponovo cvati, Đido se potrudio da u njegovu baštu zasadi i svoje sjeme. Tako je „veliki” Đido, kojega redom „kuju u zvijezde”, a najviše oni koji su bili protiv države Crne Gore i crnogorske nacionalne i kulturne posebnosti, bio u inostranstvu blizak srpskoj političkoj emigraciji i to onoj koja je Crnogorcima odricala vlastiti identitet a Crnoj Gori državotvorni subjektivitet.

Milovan Đilas je u svom članku u pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971 godine, u kojemu raspravlja o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, istakao i ovo: „Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora, u toku drugog svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne republke i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“. Potom tvrdi da je poslije rata na vlast u Podgorici (Titogradu) „dovedena još za vreme rata, a to stanje traje i danas, baš jedna partikularistička klika, u stvarnosti u Crnoj Gori, nazvana zelenaškom“ (Vidi inervuju Milovana Đilasa pariskom „Le Monde”: „Naša reč”, London, februar, 1972; Desimir Tošić, „Ko je Milovan Đilas”, str. 125-130: Dr Branislav Kovačević, „Đilas heroj-antiheroj”, Podgorica, 2006. str. 423-427).

Lokalni pojam

Milovan Đilas 1989. godine veli: „DA SU SE CRNOGORCI FORMIRALI U NACIJU BESMISLENO JE S NAUČNE TAČKE GLEDIŠTA”. Po njemu Crnogorci su dio srpskog naroda, nijesu narod, već lokalni, geografski i regionalni pojam, statusno izjednačeni sa Šumadincima, Mačvanima, Leskovčanima, Nišlijama, s nekim lokalnim razlikama. U tom smislu Đido dalje veli: „A etnički se može govoriti samo o lokalitetu koji imate u svim nacijama.Kao, recimo, u Srbiji, Šumadija se razlikuje od Mačve, a da ne govorimo o Nišu, Leskovcu ili istočnoj Srbiji” (Vidi o tome Đilasov iskaz Momčilu Đorgoviću, koji je Đorgović objavio u knjizi „Đilas, vjernik i jeretik”, Beograd, 1989, str. 123-124; Vidi i Momčilo Cemović, „Đilasovi odgovori”, Beograd, 1997. str. 92-93). Đilas, odričući se svojih ranijih stavova o crnogorskoj naciji, izloženih u „Borbi” 1. maja 1945. godine, kasnije veli ovo: „Baš sam ja ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teorijska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi-varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost“ (Milovan Đilas, „Njegoš, pjesnik, vladar i vladika, Beograd-Ljubljana, 1988, str. 522-524. Vidi o tome: Prof. Dr Radovan Radonjić, „Montenegro: de te fabula naratur”; Zagreb, 2008. str.95-96).

Kada govori o državnom pitanju i statusu Crne Gore i tu je Đilas meandrirao:  Jedno vrijeme se zalagao da Crna Gora obnovi državnost u vidu posebne republike ravnopravne članice jugoslovenske federacije. Potom je govorio o tome da Crna Gora treba da ima administrativnu posebnost nivoa autonomne jedinice u okviru zajedničke države i najzad je bio stanovišta da Crna Gora bude u zajednici sa Srbijom ravnopravna. Znači,  Đilas je doživljavao promjenu mišljenja, kad je promišljao put državnosti Crne Gore:- od ravnopravne članice federacije i federalne jedinice republikanskog tipa do administrativne posebnosti i autonomne jedinice i napokon zajednice sa Srbijom na ravnopravnim osnovama. I tu je Đido ostao dužan da objasni na osnovu čega zbilja Crnu Goru svodi na nivo autonomne jedinice (pokrajine), a potom da pokaže i dokaže je li i kako je moguća ravnopravna zajednica sa Srbijom, kad su, kako kaže i dokazuje prof. Dr Radovan Radonjić, toliko različite u teritorijalnom, demografskom, ekonomskom i drugom smislu, da sve i kad bi htjeli urediti odnose na taj način pokazuje se da ono što odgovara jednom ne odgovara drugom i obrnuto.

Đilas protiv Đilasa

Po Đilasu Crna Gora može da traži položaj autonomije, ali ne i države, a Crnogorci ne mogu imati status etnosa i nacije. Đilas je govorio ako dođe do raspada SFRJ i sljedeće: „Crna Gora mora ići ili zajedno sa Srbijom, ili ka potpunoj nezavisnosti Crne Gore, zato što smatram da su Crnogorci dio srpskog naroda u širem smislu i da imaju svoja posebna, da ne kažem provincijska svojstva-drugačije istorijsko pamćenje, različitu psihologiju” (Vidi: Dr Branislav Kovačević, „Đilas heroj-antiheroj-iskazi za istoriju”, drugo prošireno izdanje, Podgorica, 2006. str. 31) Đilas je potom, 1991., opet u jednom vidu promijenio mišljenje, pa je naveo: „Ja sam uvek smatrao da su Crnogorci Srbi, ali da postoje razlike među njima koje ne treba gušiti, kao što ih ne treba ni izmišljati. Crna Gora ima administrativno-državnu posebnost i ona treba da sarađuje sa Srbijom, ne gubeći svoj državni identitet, državno-političku samostalnost” (Vidi: Dr Branisalav Kovačević, c.d. str. 31).

Dakle, Milovan Đilas je prešao put: od partijskog komunističkog ideologa i protagoniste crnogorske nacionalne posebnosti do kategoričkog negiranja iste.

Osnovna determinanta Đilasovog opusa je Đilas protiv Đilasa. Svojim riječima protiv sebe samog. Kasniji Đilas radikalno poriče ranijeg Đilasa. Postavlja se principijelno pitanje: Kad je mislio da je bio u pravu, prije ili kasnije? Jednom je morao biti uhvaćen od sebe samog da ne govori istinu. O istome dva puta potpuno različito. To je Đilas. Svačiji i ničiji, a nikad svoj, ili svoj u vlastitoj negaciji, utemeljen u vlastitoj neutemeljenosti. Meandri bez granica-fizionomija je Milovana Đilasa.


Pobjeda

Autor 9.5.2012. u 10:29