Političke zaostavštine obilježit će i 2017.

Milan Račić
Autor 5.1.2017. u 10:40

Političke zaostavštine obilježit će i 2017.

Nije ni započela ova 2017. godina, a odapete su strijele između koalicionih partnera, nastavlja se prepucavanja zbog 9. januara, a sniježni pokrivač čeka na zametenim putevima. Važno je da je 300 metara novoizgrađenog trotoara ispred zgrade Predsjedništva uredno očišćeno i spremno da prihvati najviše državne funkcionere.

Popis stanovništva

U normalnim zemljama popis stanovništva je tehničko pomagalo kojim se utvrđuje demografsko stanje zemlje, ne u svrhu raščišćavanja računa iz istorije niti kao oružje u dnevnopolitičkoj sadašnjosti, već kao sredstvo s kojim će se planirati budućnost u ekonomiji, socijalnim politikama, infrastrukturi, obrazovanju, kulturi, sportu i drugim oblastima. Popis je pokazao da ono što nije uspio rat, ostvarila je politika. Sve ove godine u ratu, a poslije rata još i više, politika u BiH na svim stranama bila je jasno opredijeljena u namjeri da ne potiče povratak, suživot i multietičnost. Biti svoj na svome, i zvanično poslije objave rezultata popisa, dočekali su svi koji su ostvarili svoje političke ambicije – da budu većina gdje su to poodavno zacrtali. Tako su Bošnjaci u FBiH preko 70% većinski, Srbi nisu dobacili ni do 3%. U Republici Srpskoj preko 80% su Srbi, dok je Hrvata nešto više od 2%, a Bošnjaka je oko 13%. Razlika je samo u tome ko je i gdje statistička greška ili manje od nacionalne manjine. Popis je, zapravo, pokazao da je Federacija BiH pročišćena od Srba, isto kao i Republika Srpska od Hrvata i Bošnjaka. Razbijeni su mitovi o multietničkim sredinama, ili su to još uvijek, samo džepovi koji su se održali zahvaljujući spletu okolnosti ili je politika mimoišla takve sredine. Zato i ne čudi da se velika trojka vodećih BiH stranaka nikada nije sastala niti pričala kako provesti Aneks 7 o povratku svih na svoje. Nisu bili dovoljni ni apeli vjerskih velikodostojnika, a čitav proces ide u pravcu daljnjeg prebrojavanja i manipulacijom straha od drugih i drugačijih. Zato se ono što bi trebao biti poraz – slavi kao pobjeda. Politika je i na ovom popisu ogoljena u svoj svojoj neljudskosti. Međutim, ujdurma oko popisa stanovništva koji je trebao biti okončan još prije par godina, sve su prilike, biće nastavljena i u 2017. godini. Ispostavilo se da Republika Srpska, ili skoro pa pola države, ne priznaje metodologiju kojom je popis proveden pa će zato i 2017. godina biti poprište nacionalnih i političkih konflikata i na statističkom terenu. Posebno će biti interesenatno kako će se, i je li to uopšte moguće, uklopiti ono što je već objavljeno na nivou BiH i ono što je najava sopstvenog popisa iz Republike Srpske i kako sve to upakovati u odgovor na pitanja pristigla iz Evropske Unije.

O Vuku i Nenadu

Jedan period prošle 2016. godine obilježili su slučajevi Vuka Bačanovića i Nenada Veličkovića, dvojice intelektualaca, i moram reći Srba iz Sarajeva. Voljeli ih ili ne, slagali se s njima ili ne slagali, čitali ih ili ignorisali, sramotno je da samo poslije par izjava ili (ne)podobnih tekstova za čaršiju u kojoj su rođeni i bitisali svo ratno i poratno vrijeme, bili „uvažavani“ dok su o svojima pisali kao odmetnicima i agresorima, odjednom postaše prijetnja zbog kritičnog promišljanja i zlo koje ozbiljno nagriza zadato viđenje BiH. Teško je i zamisliti ili tek opravdati da Vuk zbog kršenja etičkog kodeksa na FTV ostaje bez posla, a da drugi na toj istoj televiziji vrtoglavo i nezaustavljivi napreduju upravo zbog onog što se Bačanoviću pripisuje kao grijeh i „etički kodeks“. Dok su drugi, nazovi intelektualci, odapinjali strijele i dokazivali, pa i u parlamentarnu proceduru upućivali zahtijeve za teritorijama koje bi po njima morale biti BiH grunt (da podsjetim – riječ je o nekih 10 dunuma  oko Herceg Novog) sve je bilo legitimno i dozvoljeno. A kad su se oglasili predstavnici SAD administracije, priča o granicama odmah je i prestala, a Avnojevske granice i Badenterova komisija bili i ostali jedina važeća geografska mapa. Veličković je svo vrijeme važio kao dobri sarajevski Srbin, sve do trenutka kad je iznio svoj kritički stav, utemeljen i argumentovan. Uslijedile su prijetnje, huškanje i govor prepun mržnje, kojim se poručuje da su nepoželjne osobe jer više ne promišljaju kako bi to politička čaršija željela. Bačanović više ne živi i ne stanuje na maternjoj adresi, a o Veličkoviću se sve manje čuje. Imati svoj stav, a uz to i kritičan, uslov je da se na fakultetu propituje njegovo ponašanje ili bi, najradije, da se i njemu ugledaju leđa. No, svaka sredina i ona u Banja Luci, kao i ova u Mostaru, još uvijek, ima ponekog Vuka ili intelektualca Nenada, ali je samo pitanje vremena kad će biti ušutkani ili protjerani. Ako se uspjelo prisilno protjerati preko milion, zar su pojedinci problem. Nastavak slijedi 2017. godine, bez Bačanovića i Veličkovića, ali će, zato, na red doći neki neistomišljenici iz sopstvenog tora koji promišljaju vlastitom glavom i koji se lako predati neće.

Ustavni sud

Nikada u poslijeratnom periodu, kao 2016. godine, nije se više pisalo i govorilo o Ustavnom sudu i njegovim odlukama. Gotovo stotinjak njegovih neizvršenih odluka bile su u sjeni one o referendumu u Republici Srpskoj. Tako se samo usput pomenulo da je u Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona detektovano najmanje desetak odredbi koje bi trebale biti promijenjene ili zamijenjene. Navodim neke: Ustav ne prepoznaje Srbe kao konstitututivan narod, zatim članom 7. propisano je da je za promjenu simbola HNK potrebna većina iz reda dva konstitutivna naroda, dok u članu 8 (verzija na hrvatskom jeziku) piše da su službeni jezici kantona hrvatski i bošnjački – iako je službeni naziv jezika bosanski itd… Ustavni sud je od 1997. godine do danas, donio čak osam presuda kojima kantonima nalaže da izmjene neustavne odredbe svojih najviših akata. Niti jedna od ovih odluka nije provedena. O ove odluke oglušile su se kako političke elite koje su donosile neustavne ustave, ali isto tako i predstavnici međunarodne zajednice, Visoki predstavnik, posebno. Uostalom, zar se moglo i očekivati drugačije. Tek, 2017. slijedi nam uzbudljiva neustavna godina.

Stečaj i zatvaranje firmi

Čitavi dvodecenijski period koji karakteriše privatizaciju kao pripremu za opijelo ili dženazu, dokrajčen je stečajnim postupcima i sahranom, kao konačanim epilogom propasti najboljeg  što smo u privredi imali. Šeme su razne i teško dokučive, čak i pravosudnim i policijskim organima. Ima, svakako, i slučajeva gdje se najavljuje med i mlijeko, pa se čak i otvori firma, potom podignu krediti, pare iznesu, a jedino što ostane su hipoteke. Kad dođe do stečaja rasproda se i ono malo što je ostalo, a para nigdje, dok radnici mogu samo da sanjaju šta bi bilo kad bi bilo. Na ovaj način stečaj postaje postupak u kome niko ne odgovara, a firme i radnici završavaju na „smetljištu“ i „stečajnim pogrebnim sanducima“. Umjesto da se vlast pozabavi ovim, a posebno pitanjem obaveznosti, prije otvaranja stečajnog postupka – rekonstrukcije i oživljavanja firme, sve se specijaliziralo kako da se firma ugasi, a pojedinci ostvare ogromnu dobit. Do sada su gotovo svi učesnici stečajnog postupka dokazali kako da se zatvori i likvidira firma, a ne kako da se reorganizuje i ponovo zaživi, što bi trebao biti prevashodan i osnovni cilj. Ova priča će se nastaviti i u 2017. godini, vjerovatno s novim stečajnim zakonom, ali bez jasne odgovornosti onih što su doveli do stečaja, a pogotvo onih koji provode stečajne postupke.

Međusobna prepucavanja

Ništa nije neobično da se pozicija i opozicija međusobno optužuju, iznose različita politička i svaka druga stajališta. Da se  sukobljavaju i glože, da negiraju i što je dobro, još više ono što je loše. No, BiH je valjda jedina zemlja gdje se do iznemoglosti prepucavaju koalicioni partneri koji tvore vlast. Najbolji primjer su svakako SDA i SBB. Izetbegović će izjaviti da je jedini krivac za neizgradnju autoputa – SBB, a Radončić će mrtav hladan ustvrditi da je SDA za sve godine silne vladavine izgradila manje autoputa nego Albanija za jednu godinu. Potom će prvi u SDA, ne vjerujući ni sam u iznijete podatke, ustvrditi da je od 100.000 obećanih, već zaposleno njih 27.000. Ne čekajući niti jedan dan, koalicioni mu drugar i iz kantona, i iz Federacije, a i sa nivoa BiH vlasti, reći će da ti podaci nisu apsolutno tačni. Volio bi, kaže da obiđe ta novootvorena mjesta. I tako unedogled. Slično je, ali u blažoj formi, između Čovića i Bakira. No, ozbiljnije razmirice uvijek će zamotati prvi u HDZ-u i istaći da ga novinari nisu dobro razumjeli. Ali će zato reći da će se svi problemi riješiti najkasnije za mjesec dana, od presude Sejdić  – Finci, nove izborne jedinice do kandidatskog statusa, no koje godine, pitaće oni što su ga glasali! O tome kako je na relaciji Dodik – Izetbegović i osnovci sve znaju. Zato smo sigurni da će i 2017. karakterisati, umjesto ljubavi i saradnje, međusobno prepucavanje i onih koji vladaju i onih koji bi da vladaju. I sve tako do 2018. godine kada će se krenuti sa novom – starom obećavajućom izbornom pričom, o novim gradilištima, novim radnim mjestima, novim evro i atlanskim integracijama. Sve će biti novo, samo bi oni stari, da ostanu i poslije  2017. i 2018. godine. Po mogućnosti i doživotno.

O zdravstvu

Mnogi iz nevladinog sektora pričali su o pravima i dužnostima pacijenata. S pravom se govorilo i o 250 ljekara koji su napustili zemlju. No, gotovo da niko nije progovorio o 200.000 građana u Federaciji BiH koji nemaju pravo ni na kakav oblik zdravstvene zaštite. Nemaju ni zdravstvenu legitimaciju, nemaju pravo pristupa doktoru, a još manje imaju para kako bi platili te usluge. O tome se nije govorilo ni 2016.  a još će se manje govoriti 2017. godine.

Nije ni započela ova 2017. godina, a odapete su strijele između koalicionih partnera, nastavlja se prepucavanja zbog 9. januara, a sniježni pokrivač čeka na zametenim putevima. Važno je da je 300 metara novoizgrađenog trotoara ispred zgrade Predsjedništva uredno očišćeno i spremno da prihvati najviše državne funkcionere.

Milan Račić
Autor 5.1.2017. u 10:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija