POLITIČKO BUDALISANJE

Senja Perunović
Autor 22.10.2016. u 09:58

POLITIČKO BUDALISANJE

Razilaženja, privatna i ona šira, liče i ne liče jedna na druge.

Odvajanje Kosova od Srbije nije uzorak prijateljskog razilaženja, a način kako vladari tretiraju narode na tim prostorima, čak i na samo verbalnoj razini (zapravo, rekla bih, prvenstveno na terenu artikuliranja političkih istupa), vodi još većem udaljavanju, prije nego otopljavanju odnosa i međusobnom približavanju.  Skica jenog od tih načina slijedi malo kasnije.

Pucanje odnosa na indiviudalnoj razini

Događaju se razilaženja i dobrih prijatelja. Ona ne mogu a da ne budu odlaženja s patnjom.  U duši se otvaraju rane, bude se nesigurnosti i smalaksalost duha, a jutra i noći i depresija postaju istoznačnice.  Oblici su to koji traju dok vrijeme ne donese svoje garantirane blagosti. Srećom, vrijeme drži svoju riječ.

U takvoj situaciji, u zajednički proživljenoj nevoljkoj sudbini razilaženja, vlastita bol isprepletena je s patnjom zbog boli onog drugog.  Sasvim sigurno, nema tu usklika pobjede, a ako se čini da postoji nekakva prednost detalja, sudionici je ne vide, niti su joj težili.  Ono što postoji … čemer je to, mili moji. Čemer.  Ono što preostaje je garancija s pečatom vremena.

Artikuliranje političkih izjava

Odlazak Kosova iz države Srbije, nije prototip takvog  prijateljskog razilaženja već samim tim što se njihovo razdvajanje događa na državnom nivou.  Njihovo je formalno razilaženje teško ali na drugačiji način, puno je pucketavih iskrica, pa i žeravica za promišljanje.  Jedna je ona o neskladu između brige za Kosovo i nebrige za narod Kosova.  Ma kolikom se žestinom lideri velike zemlje trudili da pokažu kako im je bivša pokrajina svetinja, skoro svaka riječ o njoj jasno govori da oni u Kosovu ne vide narod Srbije nego, s jedne strane, svoj narod – Srbe, i s druge strane, one za koje im se živo fućka — Albance.  Otkad je Kosovo proglasilo nezavisnost, u tome možda i ima neke državno-nacionalne, dakle, tipično duboko nesolidarne logike, pa ipak, ne ide to, pa ne ide, s tvrdnjom da je Kosovo dio Srbije. Ali toga je bilo “oduvijek”, tj. od kada su republička i pokrajinska vrhuške počele upotrebljavati prejake nacionalne mirise, uz to ne skidajući sa sebe prestarale nacionalne zastave, a sve držeći zatvorena i dvorišta i vrata i prozore.  Zato je Kosovo Srbija, ali većina naroda Kosova to nije.  Zato su, kompatibilnim rezoniranjem, Albanci na Kosovu svoj na svome i sigurni, ali Srbi na Kosovu niti trebaju to biti, niti o tome treba mariti, jer ko ih šiša — oni nisu naši, Albanci.

Kad vladari budale (od glagola budaliti)

Primjer jedan, od milion miliona koje vlastela plasira na rodnoj nam grudi–planeti Zemlji.  Primjer što slijedi samo je ilustracija, nikako jedino svojstven samo uskom području Balkanskog poluotoka.  Istina, oni će (vlastela), jadni, odmah pomisliti da ih masovnost pojave oslobađa odgovornosti, dok mi ukazujemo na kriznu dubinu i globalnost (od neke globalizacijske riječi) političkog budalisanja liderskog materijala.

Političko budalisanje – primjer 1

Trepča je ovih dana bila na naslovnim linijama sukobljavanja između Srbije i Kosova. U međuvremenu se pokazuje da nije trebala biti ni kriškica jabuke razdora, a kamoli otrovni ugriz na medijskim naslovnim stranicama. Međunacionalno-zlobno indisponirane političke madone s vrha vlasti (1-7) iz postdevedesetih (devedesete naravno ne treba ni spominjati) kontinuirano izgaraju na zadatku uzkovitlavanja duhova odbojnosti među narodima, a mediji ne raskrinkavaju takvu rabotu dovoljno.

Tako Vučić kaže o Trepči:„Nemoguća je pozicija i borićemo se za svoj narod…”. (Vučić: Nikada nećemo ostaviti na cedilu svoj narod na KiM.)  Premijer države koja nije etnički monolitna i koji, uostalom zajedno sa svojom vladom, ne priznaje da je Kosovo izvan njenih ingerencija, ne vidi problem u tome da samo jednu etničku grupu nazove svojim narodom.  Pitanje imam. Tko su njemu Albanci u njegovoj Srbiji?

Drugi vrhovni funkcioner, predsjednik T. Nikolić, o istoj temi u istom tonu, dat će svoj doprinos gurajući sve Albance (bebe uključene) u grupu onih koji su nešto politički odlučili o Trepči a bave se i otimačinom i uzurpacijama. (Blic: Nema više ustupaka Albancima.) Predsjednik kaže: “Već smo dosta toga ustupili Albancima na Kosovu… Ovo što rade Albanci na Kosovu sa Trepčom i Telekomom je otimačina, uzurpacija”.

Premijer će pokazati da ne zaostaje za predsjednikom (dapače!), ni ovdje – u poistovjećivanju cijelog naroda s vladajućom garniturom – kad s karakteristično ogromnim populističkim nabojem odglumi entuzijazam nepobjedivog pobjednika: “Ne damo Trepču! Ako Albanci misle da je ona njihova – e pa nije”!  Međutim, upitan kako će se to “ne damo” u stvarnosti provesti, njegov splasnuti odgovor je bio:  „Ovako, kako smo naumili, mi smo u posedu, u državini stvari, mi to imamo, samo je neko hteo da nam oduzume” (Vlada Srbije poništila kosovski zakon o Trepči).   Komentar Vladimira Gligorova u Peščaniku netom je upozorio da “Ne postoji način da se kosovski zakoni stave van snage, bilo u Njujorku ili u Evropskoj uniji, ili u Moskvi ili bilo gde drugde, osim na Kosovu“.  Efekt zanosnog obećanja “naše” moći u borbi za pravdu  teško da je time bio imalo umanjen—i tako se kali populizam.

 

Senja Perunović
Autor 22.10.2016. u 09:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija