Politika i apstrakcija

Viktor Ivančić
Autor 31.12.2022. u 09:48

Izdvajamo

  • Zbog toga je mnogo lakše smijeniti ministra nego izgraditi kuću. Zbog toga je mnogo više smijenjenih ministara nego izgrađenih kuća. Zbog toga se vladajući politički um osjeća tako udobno i zaštićeno u zoni apstrakcije, gdje dominiraju "schengeni", mistične europske donacije i sudbinski važni susreti u ostakljenim bunkerima Bruxellesa, a pucaju zadnje veze s realnim životom. Zbog toga hipertrofirana birokracija pije stanovništvu krv na slamku, a armija partijski delegiranih terminatora, raspoređenih po javnim poduzećima, temeljito devastira infrastrukturu. Sistem u kojem isključivo stranačka legitimacija vodi do rukovodnih ovlasti ustrojen je tako da iz svoje nestvarne kompetencije crpi svoj stvarni autoritet. Neuspjeh je, dakle, neizbježan. Dvogodišnje iskustvo ne ostavlja mjesta dvojbi: da bi se kuće gradile, HDZ treba srušiti.

Povezani članci

Politika i apstrakcija

Sadašnji taktički manevar uključuje (a) vlast koja iz zasjede napada vladajuću politiku, pa ispada da je (b) fijasko s obnovom raskrinkan zahvaljujući budnosti i društvenoj odgovornosti autora kraha, odnosno da je (c) predsjednik Vlade naumio izaći kao pobjednik iz vlastita poraza. Drugim riječima: uzročnik problema dovodi do rješenja!

Nakon što je Andrej Plenković svečano isporučio misao o “nestvarno sporoj obnovi” potresom poharanih područja, nacija je uzdrhtala i sa zebnjom se pita: Kakvo će rješenje ponuditi uzročnik problema?

U momentu kada nastaje ovaj tekst odrubljena glava ministra graditeljstva Ivana Paladine navodno je već servirana na srebrnome pladnju, s krumpirima i mladim lukom, i čeka da u vrhovnoj političkoj kuhinji odaberu najpovoljniji čas kada će biti ponuđena javnosti, kao evidentan dokaz “da se nešto radi”. Nije isključeno da se na pladnju smjesti i tikva Gordana Hanžeka, tajnika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, jer glad je velika i valja je utažiti dovoljnom količinom potrošena vladajućeg mesa. U najmanju ruku je izvjesna kratkoročna dobit: dok traje konzumacija, usta će biti začepljena.

Zna se, dakako, čija dekapitacija ne dolazi u obzir. Kada je taj izgovorio lozinku u vidu “nestvarno spore obnove”, sva sila vinovnika vlasti, hadezeovaca različitih profila i formata, bića s perfektnim osjećajem za tajming, potrudila se izboriti za sebe sličan status. Šutnja je prekinuta. Epidemija lajanja uslijedila je čim se oglasio predvodnik čopora.

Vladini ministri, vladini doministri, državni tajnici, državni podtajnici, saborski zastupnici, općinski načelnici… svi su požurili odvažno odverglati do jučer strogo zabranjene rečenice i ustvrditi da se projekt obnove Banije i drugih potresom porušenih krajeva bez ostatka uklapa u kategoriju debakla. Takozvana javnost jedva spašava živu glavu pod retoričkim vodopadom koji vladajućoj garnituri služi za pranje ruku.

Zdušno su se pridružili koalicijski partneri, pa je jedan od rezolutnijih bio predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, za kojeg je cijela ta stvar s obnovom – po uzoru na premijerovo sagledavanje “nestvarnog” – “naprosto nevjerojatna”, takva da se “odavno prelila čaša strpljenja”, jer “gubi se vrijeme, gubi se novac i zapravo se uništava pretpostavka za revitalizaciju tog područja”; stoga se “mora napraviti rez koji će osigurati da se promjene počnu događati odmah”; za njega je “naprosto neugodno” sjediti na svim tim sastancima gdje se očituje “odsustvo koordinacije i komunikacije u pojedinim segmentima institucija” i – “premijer to treba promijeniti”. Skladno kombinirajući dramatičnost i konstruktivnost, koalicijski partner ustvari poručuje: Krajnji je čas da uzročnik problema dovede do rješenja!

Brižni i racionalni glas ohrabrenja uvijek dobro dođe. Nestrpljivi hrvatski građani, naročito oni s petrinjskim adresama, jedva čekaju da drveno željezo poleti. Malo im je teže, međutim, dokučiti zbog čega Andrej Plenković, nakon što je kao ekspert za pitanja iracionalnog iznio konstataciju o “nestvarno sporoj obnovi”, nije oglašen saboterom koji rovari protiv države, i to po kriterijima što ih je osobno utvrdio.

Prije nešto manje od dvije godine, naime, premijer je prve primjedbe o tome da obnova ne ide onako kako se očekuje proglasio “ozbiljnim pokušajima demontiranja države”. U tradicionalnome hadezeovskom stilu, kritiku rada državnog aparata bez krzmanja je prikazao napadom na državnu svetinju. Tada ga je u ovome listu pravdao ondašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević, bezuspješno pokušavajući tupiti vladajuće očnjake: “Prilikom spominjanja demontiranja države premijer se referirao na osjećaje pripadnika državnih službi koji vrijedno rade na terenu i koji smatraju da je riječ o kritikama na njihov račun. A oni to nisu zaslužili.”

Godinu dana kasnije Milošević je mudro zanijemio, vrijedni službenici na terenu uspjeli su ostvariti u svjetskim razmjerima raritetan rezultat – da se na Baniji ne izgradi ni jedna jedina kuća obiteljima koje su ostale bez krova nad glavom (danas ih je čak šest!) – od ukupne sume novca što ga je Europska unija osigurala za obnovu utrošeno je manje od dva posto, a Plenković, suočen s novim valom kritika, obnavlja optužbe za protudržavnu djelatnost. “Imate aktere koji rade na demontaži države i svih institucija”, izjavio je sredinom siječnja ove godine, pojasnivši da je riječ o “sustavnom napadu”, da nitkovi “idu salama taktikom”, tako što “režu feticu po feticu svaki mjesec”, s ciljem da “ugroze Schengen i europodručje”.

I sada, odjednom, preokret. “Nestvarno spora obnova”, po ocjeni samog predsjednika Vlade. Jučerašnje ljute klevete postaju sušte istine. “Demontiranje države” prerasta u objektivan i uravnotežen uvid. Prigovori nisu izjednačeni sa sabotažom. Kritika nije podložna prohibiciji. Upiranje prstom u bolnu temu ne izaziva anatemu. Otvoreni govor o propasti obnove ne predstavlja protudržavnu rabotu. Naprotiv, postaje obaveza vladajuće svite, koja mijenja retoriku poput iznošenih čarapa. Koalicijski partner preuzima vokabular opozicijskog prvaka…

Reklo bi se da je to dovoljno makar za utvrđivanje jasne distance između zbiljskog i fikcionalnog. Jer obnova u potresu stradalih područja, kao što svi znaju, uopće nije nestvarno spora, nego je stvarno takva, i to sasvim blizu praga da je se nazove nepostojećom, a nestvarni su bili argumenti kojima se premijer dosad obračunavao s kritičarima stvarno nepodnošljivo spore obnove.

No, ne valja žuriti sa zaključcima. Prije će biti da je iz Banskih dvora u optjecaj puštena kritika koja, umjesto na prihvaćanje, upućuje na odbacivanje odgovornosti, i da je, barem što se komandnoga lica tiče, lišena svih natruha samorefleksije. Čini se, naime, da taktički manevar uključuje (a) vlast koja iz zasjede napada vladajuću politiku, pa ispada da je (b) fijasko raskrinkan zahvaljujući budnosti i društvenoj odgovornosti autora kraha, to jest da je (c) predsjednik Vlade naumio izaći kao pobjednik iz vlastita poraza. Drugim riječima: uzročnik problema ima rješenje!

Zamisao je, razumije se, debilna, no ne treba zaboraviti da imamo posla s narcističkim uvidom u realnost, sa čvrstim zagrljajem politike i apstrakcije, gdje se bilježi stalni godišnji rast u vlastitim očima. Iz optike hrvatskoga premijera, samo veliki državnik može biti u stanju nizati promašaj za promašajem i ostati nepogrešiv.

Poigravanje sa stvarnim i nestvarnim utoliko nije slučajno. Postpotresna katastrofa u Hrvatskoj takvih je razmjera da se na onom pladnju, među mladim lukom i krumpirima, odavno trebala ljuljuškati Plenkovićeva glava. Očekivati od dokazano nesposobna nositelja izvršne vlasti da na projektu obnove angažira stvarno sposobne ljude djeluje prilično nestvarno. Štoviše, stvarno sposobni ne mogu ni primirisati partitokratski betoniranom sistemu kojim dotični upravlja.

Zbog toga je mnogo lakše smijeniti ministra nego izgraditi kuću. Zbog toga je mnogo više smijenjenih ministara nego izgrađenih kuća. Zbog toga se vladajući politički um osjeća tako udobno i zaštićeno u zoni apstrakcije, gdje dominiraju “schengeni”, mistične europske donacije i sudbinski važni susreti u ostakljenim bunkerima Bruxellesa, a pucaju zadnje veze s realnim životom. Zbog toga hipertrofirana birokracija pije stanovništvu krv na slamku, a armija partijski delegiranih terminatora, raspoređenih po javnim poduzećima, temeljito devastira infrastrukturu. Sistem u kojem isključivo stranačka legitimacija vodi do rukovodnih ovlasti ustrojen je tako da iz svoje nestvarne kompetencije crpi svoj stvarni autoritet. Neuspjeh je, dakle, neizbježan.

Dvogodišnje iskustvo ne ostavlja mjesta dvojbi: da bi se kuće gradile, HDZ treba srušiti.

Portalnovosti.com

Viktor Ivančić
Autor 31.12.2022. u 09:48