POLITIKA I LJUDI

tačno.net
Autor 1.12.2013. u 17:56

POLITIKA I LJUDI

Onu našu dobrotu, ipak tipičnu samo Bosancu i Hercegovcu, polako ubijaju u nama. Ponovo se sije mržnja, ponovo se prijeti, ponovo se dijeli. Slabo se čuju glasovi razuma, malo je onih koji smisleno i organizovano pokušavaju ovo spriječiti. Postajemo polako i sami POLITIKA.

Piše: Radomir Lazić

Negdje na nekom aerodromu u Sibiru, ’94. godine, prvi put poslije završetka studija, srećem prijatelja s fakulteta. Prošlo je od tada petnaestak godina. Iskreno obradovani sjeli smo da popričamo, čekajući svaki svoj let. Nije radost dugo potrajala jer njegov bijes zbog stradanja njegovog naroda u Bosni, tada a i sada je to i moj narod, bio je sasvim razumljiv, a želja da sve što misli o onima koji to rade kaže i pokaže nekome koji  samo sjedi preko puta njega i čiji je to jedini zločin, bio mi je nerazumljiv. Pita me znam li gdje su neki naši zajednički prijatelji  pa nabraja redom brda oko Sarajeva i njihove vojne rasporede. Ne znam gdje su jer nisam znao više od pola godine, dok sam bio u Sarajevu,  ni gdje mi je vlastita porodica a i saznao sam poslije  da su ti ljudi bili hiljade kilometara od Sarajeva. Objava da su naši avioni spremni  za polijetanje značila je i brzi kraj tog nimalo ugodnog razgovora. Zadnje pitanje, znam li gdje je, odnosilo se na našeg dobrog prijatelja  koji je zaista bio  tada a i sada je u Beogradu.  Spomenuvši  njegovu a i Slobinu majku, neke vojvode bivše i tadašnje, vadi neke papire iz novčanika i pokazuje mi ih. Vidim bankovne uplatnice sa imenima i primaoca i pošiljaoca. „Evo pogledaj“, govori mi, „ne hrani ga Slobo“, pa opet mame i vojvode,  „nego mu ja pare šaljem da prehrani ženu i djecu“.

Na drugom kraju Rusije sjedim s  jednim  Banjalučaninom, siroče s Kozare iz onog rata, preživio dječiji logor u Staroj Gradišci, koji  ima naravno drugo viđenje rata u Bosni i konkretne, vrlo slikovite, prijedloge za rješenje. Kad ga je već votka malo savladala i umirila, njegova žena mi pokazuje bankovne uplatnice na kojima vidim imena njega, kao pošiljaoca, i desetine meni  znanih Banjalučana, kao primaoce, rastjeranih iz Banja Luke po čitavom svijetu.

Za to vrijeme POLITIKA je razdijelila među sobom firme i predstavništva i mnogobrojna gradilišta naših firmi u Rusiji, moram priznati vrlo korektno i fer,  sa skladištima robe vrijednim na desetine miliona dolara i siguran sam da ni jedno ime s onih priznanica nije bilo napisano kao primalac.

Ljeto ’92. godine u Sarajevu. Sjedim s petoricom braće izbjeglim iz jednog sela pored Sarajeva. Slušamo svi zajedno vijest koju POLITIKA više puta  objavljuje da su sva petorica zaklani. Malo se i šalimo na račun toga. Poslije, kad je jadan od njih poginuo, došla su sva četvorica da me mole da ja to kažem roditeljima. Oni nisu mogli. Nikad do tada a ni poslije nisam ni jednoj majci saopštio da joj je sin poginuo. Sjedio sam dugo s tim ljudima. Majka je plakala a ja i otac smo dugo ćutali i pušili.

Neposredno pred rat ljekari su mi saopštili da moj otac ima rak i da mu, po njihovoj prognozi, ostaje još par mjeseci života. Negdje u jesen ’92. da ne bude ni prerano ni prekasno, otišao sam prvi put u životu u crkvu da upalim svijeću. Nikakve veze više nismo imali od početka rata do tada.  Po izlasku iz Sarajeva planirao sam obići njegov grob i nastaviti dalje sa ogromnim strahom hoću li, poslije svega, preživjeti  susret s porodicom koju nisam vidio dvije godine.  Zatekao sam ga živog. U životu ga je držala nada da nisam jedan od onih iz vijesti, koje je POLITIKA više puta objavila,  kojima su hranili lavove u nečemu što smo mi zvali Pionirska dolina, jer nije baš nimalo ličilo na zoo  park. Umro je odmah poslije mog odlaska.

Puno zla su zvjerovi nanijeli  ljudima. Sve laži izgovorene, sve strahote i užasi koji su izmišljeni, kao da i ono što je stvarno urađeno nije bilo dovoljno, postali su na kraju istina. U Srebrenici.

Bezbroj priča sam čuo od ljudi kojima su komšije, vrlo često rizikujući vlastiti život, pomogle da spasu bar živu glavu iz onih mjesta koje je POLITIKA prisvojila kao svoja. I umjesto da se s tim pričama liječe rane, da konačno zacijele i da se više nikad ne otvore  te priče nisu nigdje objavljene. Te priče su sakrivane jer za POLITIKU je trebalo da su „njihovi“ svi isti, da su klali, silovali  i palili. Onda kad su neke takve priče i objavljene činilo se da to neko radi iz neke pakosti, da tim ljudima naudi, jer POLITIKA se nije vodila da bi „naši“ spašavali „njihove“.  Za ljude je čin mladog momka iz Trebinja herojstvo a za jednu POLITIKU tek dokaz da se i među „njihovim“ nađe pokoji čovjek. Za onu drugu POLITIKU je to dokaz da su svi „naši“ takvi osim nekoliko neodgovrnih pojedinaca. Dobri  ljudi iz  Ljubuškog, Prijedora, Trebinja , Sarajeva i  mnogih drugih mjesta te njihovi najbliži znaju najbolje, na žalost,  šta znači biti dobar.

„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu.  Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Da se slučajno ne zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti“.

Nešto od onoga što se zove POLITIKA trebalo je biti dovoljno Meši  da dođe, iz vlastitog iskustva, do sasvim jednostavnog zaključka. Takvi smo kakvi smo. Dobri i malo ludi. Ni bolji ni gori nego bilo koji drugi narod  ali nam se prečesto dešavalo da smo svu našu dobrotu, nježnost  i  veselost  morali pred surovošću i  tvrdoćom onih drugih i, siguran sam,  malobrojnijih, sakrivati  zbog loše POLITIKE.

Onu našu dobrotu, ipak tipičnu samo Bosancu i Hercegovcu, polako ubijaju u nama. Ponovo se sije mržnja, ponovo se prijeti, ponovo se dijeli. Slabo se čuju glasovi razuma, malo je onih koji smisleno i organizovano pokušavaju ovo spriječiti. Postajemo polako i sami POLITIKA.

tačno.net
Autor 1.12.2013. u 17:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija