POLITIKA, INTELIGENCIJA, PROVINCIJA…

Esad Bajtal
Autor 10.10.2012. u 15:19

POLITIKA, INTELIGENCIJA, PROVINCIJA…

 

                                            U jednom prevodu Biblije na eskimski jezik,
Pakao je prikazan kao vječiti snijeg i led.

 

Fenomenološki naivno pitanje glasi: je li eskimski ledeni pakao manje paklen od biblijski vatrenog Pakla?

I jasan odgovor: ne, nego je to onaj Isti, idejno jednako zastrašujući Pakao. Jer krajnosti uvijek i jednako plaše one kojima su namijenjene. Zahvaljujući njima, u obje priče o paklu, u onoj standardnoj (s vatrom), i ovoj novoj (s ledom), potpuno neovisno o metaforičkoj formi njegove prezentacije, očuvan je asocijativno isti princip užasne nepodnošljivosti paklenih muka.

Dakle, u ovom ekstremnom jezičko-temperaturnom pomaku (od uobičajenog narativnog standarda), funkcionalno vrlo uspjele eskimske metafore, prepoznatljiva je nevažna doslovnost fenomenološke razlike, s jedne, i važnost njene idejne funkcionalizacije, s druge strane. Za nas, hic et nunc, ostaje didaktički poučno i važno to da narativna promjena predznaka ostavlja suštinu priče potpuno nedirnutom. U tome i jeste njena politički paradigmatična relevancija. Analogno, jedna politika, promjenom svog ideološkog predznaka (komunizam : nacionalizam), ne mijenja automatski time i svoju vladalačku bît. I u promijenjenoj priči (stari boljševički totalitarizam i autokratija skriveni ispod imena brojnih nacinal-demokratskih stranaka), aktualne politike ljubomorno čuvaju tradicionalno zastrašujuću moć vladanja koja je, još uvijek, uprkos  preimenovanju, daleko od javne, samodeklarirane  demokratičnosti. Konkretno: demokratija i krajnosti nacionalizma ne idu, ne mogu zajedno! Jer nije moguće graditi demokratiju na strahu od Drugog i protiv Drugog. Nije moguća nikakva demokratija s etno-nacionalnim prefiksom. A ovdje su na sceni upravo te: etno-nacional-demokratske (resp. nacionalsocijalističke) stranke, kao nezgrapni i nadobudni inicijatori svih krvavih spoticanja životnih i društvenih odnosa. Izvor zla i nesreće.[1]

Ali, nijedna od njih neće to priznati.

Zašto?

Da li je to zato što one sebe ne znaju ili zato što neće da znaju (tj. lažu)?

Ta frage nijansa nema nikakve praktične društvene važnosti. Uglavnom, u obje varijante radi se o politici neznanja. Stvarnog ili izabranog sasvim – nevažno. Bitno je, da su to socijalno loše i neuspješne politike. Upravo zbog neznanja. Jer sàmo Znanje može biti istinski temelj – humane politike. Politike u grčkom smislu te riječi. Politike kao “najvišeg oblika udruživanja“, a ne razdvajanja. Samo u sferi tako shvaćene politike nema razlike između onih koji vladaju i onih kojima se vlada: svi slobodno odlučuju o stvarima koje ih se zajednički tiču. Ovdje i danas to još nije tako; zahvaljujući ljudima koji se bave bh politikom rukovođeni ideologijom mesijanske samopozvanosti narodnih svespasitelja.

Ko su ti ljudi?

Evo jednog odgovora iz davnog 10-tog stoljeća:
Pitali Šiblija[2] koliko ima vrsta ljudi i koje su?
                       Ima četiri vrste ljudi, kaže Šibli.

                       Prva vrsta su oni koji znaju i znaju da znaju.
To su učenjaci; slijedite ih.                       

                       Druga vrsta su oni koji znaju i ne znaju da znaju.
To su zaspali; probudite ih.                       

                       Treća su oni koji ne znaju i znaju da ne znaju.
To su oni koji traže; poučite ih.                       

                       I četvrta vrsta su oni koji ne znaju i ne znaju da ne znaju.
To su neznalice. Držite se podalje od njih.
Oni nisu na Božijem putu.

A upravo takvi se, danas kod nas (uz časne izuzetke), bave politikom, u provinciji pogotovo: neznalice koji druge (oponente, protivnike, neistomišljenike), jeftino i uspješno diskreditiraju tako što ih, kao u srednjem vijeku, javno optužuju za bezbožnost.

Lično ne dijelim Weltanschauung teista. Ali to je činjenica koju niti treba da krijem, niti
da je hvalospjevno jeftino uzdižem. Dovoljno je reći samo to da me ona, kao takva,
nimalo ne sprečava da budem savjestan građanin Svijeta.
Za takvo što nisu mi potrebni – ni Bogomolja ni Nacija, kao što nekima ni jedno ni
drugo ne pomaže da budu ono što javno tvrde da jesu.
Konačno, nepotrebno je dangubiti oko toga iza koga bi Bog radije stao:
iza onih koji i bez pozivanja na Njega žive savjesno i časno, ili iza onih koji iza
Njegovog naglašeno sračunatog prizivanja igraju svoju licemjernu životnu igru.
Uostalom Bog nije budala!
On zna da Moralu nije potrebna Religija, i da Religija bez Morala predstavlja samo
besmislen vanjski ritual, pokriće za licemjerno samopredstavljanje pseudovjernika.
Narod, nažalost,  ne razlikuje te fenomenološke nijanse i zato ga je moguće
beskonačno dugo i krajnje bezobzirno varati i zavaravati.

Zato je teško živjeti, a  još teže biti intelektualac – u provinciji.

Zapravo, govoriti o intelektualcu u provinciji znači govoriti o intelektualcu i provinciji, tj. govoriti o dva oštro suprotstavljena svijeta: svijetu intelekta i svijetu provincije. Svijetu Znanja i svijetu Neznanja. Bolje rečeno: o provincijskom svijetu pseudoznanja.

Etimiološki, provincija (lat. provincia) je izraz za pokrajinu, oblast ili područje izvan glavnog grada ili važnijeg centra. Odatle, u prenesenom smislu, provincija je izraz za obrazovnu i kulturnu zaostalost, nepovezanost sa zbivanjima u svijetu, malograđanštinu i palanaštvo. To palanaštvo, kao malograđanština i duhovna ograničenost; osakaćenost i neprosvijećenost, dominantni je signum provincije. Naravno, ne znači da i unutar tog mračnog svijeta nema poneko dozvan, obrazovan, i produhovljen.

Ima.
U tome i jeste praktični, stvarni problem.

Upravo ta činjenica generira karakteristične crno-bijele odnose unutar provincije. Izaziva sudare provincijskih svjetova. Ona provinciju dijeli na one “koji znaju“, i one “koji ne znaju“. Među njima, međutim, nema nikakvih problema, sve dok oni “koji ne znaju” ne dođu na vlast. Ali, čim dođe, i ako dođe na vlast (a dođe), neobrazovani vlastodržac, ophrvan težinom za njega nerješivih društvenih problema, počinje da osjeća temeljnu ontološku nesigurnost. Počinje  da ga muči refleksna podozrivost spram učenijih i pametnijih. Nizak frustracioni prag neobrazovanog vlastodršca, čini da se on osjeća ugrožen svim i svačim, uključujući i banalne svakodnevne probleme, koje – mentalno –  nije u stanju da zahvati i pozitivno apsolvira. Otuda apriorni, skoro refleksno-odbrambeni stav provincijskog vlastodršca, spremnog da, na svaku primjedbu ili kritiku koja mu se uputi, reaguje žestinom egzistencijalne isključivosti. Njegova pozerska ukočenost i nastojanje da svaku kritiku (kao gestu punu prijetnji i fiktivne opasnosti; kao pouzdan signum loših namjera, zavjere i izdaje), drži što dalje od sebe, dolazi upravo iz tog apriorizma.

Naravno, nesvjesno preparirana, ta se temeljna psihološka nesigurnost automatski refleksno obrće u svoju logičku suprotnost, tj. u nadmenost kao službeno uobičajen stav. Naime, provincijski je vlastodržac uvijek rezerviran, krut, i gleda s visine na ljude. U toj krutosti, njegova veza sa realnošću i životnim ljudskim problemima pokidana je. Stoga je svaki razgovor s njim – nemoguć. Jer on ne razumije nikog ko je izvan pravilâ i okvirâ političke igre koju sam poslušno slijedi. Budući izvan stvarnosti, on se s njom više ne susreće.

Daleko od stvarnog, realnog života, on živi u svijetu vlastitih iluzija i nerealnih ideoloških fantazija. Opčinjen snagom realne društvene moći kojom raspolaže, kao žrtva iskrivljenog razumijevanja svijeta, i precijenjenog samorazumijevanja, provincijski vlastodržac smatra da je na tragu »viših ciljeva«. On istinski vjeruje da, Božijom voljom, zajedno sa Vođom kome se jedino osjeća odgovornim (a ne onima koji su ga izabrali),  spada u red “odabranih” za ostvarenje ideološki deklarisanih ciljeva. Nesumnjivost, i uzvišenost tako zacrtanih ciljeva, čini ih, u njegovim očima – nedodirljivim. Zato, nikakva kritika  nedodirljivih ciljeva nije moguća, a da automatski ne bude označena kao sumnjiva i izdajnička rabota neprijatelja. Za njega, u njegovoj ideološkoj uobrazilji i nadobudnoj fikciji lišenoj realnog životnog oslonca, svaka je kritika opasna, čak smrtno pogubna.

Uistinu, međutim, upravo kritika je (logički i realnopsihološki gledano), neizbježna komponenta života, jer: uvijek će biti onih koji su “za”, i onih koji su “protiv”, bez obzira da li je riječ o Raju ili o Kupleraju (E. Cioran).

Naravno, kritika se ni u provinciji – ne zabranjuje.
Deklarativno, čak se i zagovara!

Međutim, kad god se pojavi ona djeluje razorno: neočekivano i opasno – kao elementarna nepogoda. Ona je uvijek: bezrazložna, sračunata, tendenciozna, neargumentovana; ona blati Prvog čovjeka, Stranku, najviše organe Stranke… Otuda svaka pojava kritike izaziva paniku i istinsku dramu u vlastodržačkim redovima. Kao i u slučaju svake druge nepogode i ovdje slijedi opšta mobilizacija (pravovjernih): sastanci raznih odbora i pododbora; sazivanje raznih savjeta; naprasno osnivanje paralelnih službi koje preuzimaju ono što kritičar svojim radom već pokriva, itd. itd. Istovremeno slijedi niz kuloarskih podmetanja, optužbi, prijetnji, ucjena.
Zašto je to tako, otkud tolika vulnerabilnost, preosjetljivost i ranjivost,
malih provincijskih vlastodržaca?

Evo zašto!

Većina vlastodržaca u provinciji (baš kao i oni na vrhu države), došla je na vlast partijskim putem: kao ideološki podobni, a ne kao stručno sposobni ljudi. Poneseni činjenicom da su se iznenada, bez rada, truda i znanja, dokopali mjestâ i ulogâ o kojima su do juče samo sanjali (prodavači kino karata; zanatalije; automehaničari; nesvršeni učenici srednjih teoloških i raznih drugih “akšam schule”; vjerski fanatici, bivši zatvorenici; nosioci sumnjivih diploma viših škola i vanrednih studija…itd.), oni svoju novu, naprasno stečenu društvenu poziciju (u vremenu religiozne euforije), doživljavaju kao bogom danu, a ideje koje zastupaju kao – apsolutne, neupitne i definitvno nepromjenjive. Jer, njihovo oskudno, nikakvo ili neadekvatno obrazovanje, čini ih nesposobnim za varijacije i situaciono relativiziranje opštih instrukcija »komiteta« »centrala« i »središnjica«. Zbog straha da ne pogriješe drže ih se slijepo, kruto i krajnje nepopustljivo.                       

Psihološki, na djelu je snažna personalna identifikacija sa Strankom i njenom politikom. Kad dirnete vlastodržca dirnuli ste Stranku, Državu, Narod. I obrnuto: svaka, pa i najblaža kritika Stranke, doživljajno-psihološki, poprima smisao ličnog ataka na Njegovo Veličanstvo – malog, narcisoidnog i nesigurnog provincijskog poslušnika i karijeristu. Zapravo, njegov doživljaj kritike je nesvjestan, krajnje subjektivan čin, i utoliko gori jer, u svojoj odbrambenoj pseudoobjektivaciji, plamti žarom unutarnjeg uvjerenja i nesvjesno-psihološki funkcionira kao iskren osjećaj.

Ovdje, namjerno i namjenski, iz razloga etičke korektnosti, isključujem iz razmatranja
realnu mogućnost ne malog broja slučajeva sasvim licemjerne i instrumentalizirane
odbrane vlastitih slabosti i  promašaja kojih je vlastodržac potpuno svjestan.

Osim toga, stvar po oponenta (kritičara) se, dodatno-psihološki komplikuje utoliko što se u malom mjestu (provinciji), svi akteri političke drame uzajamno, lično, a nerijetko i prisno poznaju. Otuda je svaki napad na Ideju koju vlastodržac zagovara i brani, automatski i napad na njenog nosioca. U većim sredinama, upravo personalno nepoznavanje sukobljenih aktera (kritičara i vlastodršca) idejni konflikt čini manje osobnim, čak bezličnim, lakše »provarljivim« i manje sujetnim mada (istini za volju), ni ovdje, zavisno od personalno-intelektualnog habitusa aktera, nisu sasvim nepoznati slučajevi i krajnje provincijaliziranog, iracionalnog i emocionalnog gloženja.

Uglavnom, svaki slučaj prisnog, ličnog poznanstva aktera, što je u provinciji pravilo, čini sukob iracionalnijim, emotivno žešćim, tvrđim i ekspresivno eruptivnijim. Sve se odvija u osjećajnoj ravni uzavrelih strasti i grčevite odbrane povrijeđenog egosa. Sada obostrano, jer usamljeni kritičar, kome se otvoreno prijeti svim i svačim (usljed mogućnosti realne (zlo)upotrebe moći kojom vlastodržac raspolaže), biva objektivno izložen egzistencijalnoj opasnosti. Uzajamno snažan osjećaj lične (fiktivne ili stvarne), ugroženosti aktera polemosa ubrzo natkriljuje značaj samog spora, a uzajamno povrijeđeni egos potpaljuje sujetu sukobljenih strana. Razvija se grčevita borba između istine i Istine. I sve bi bilo podnošljivo i manje grubo da argumenti igraju bilo kakvu ulogu u sporu.

Međutim, ne!

Intelektualna inferiornost neobrazovanog i sujetnog vlastodršca, tjera ga da u grču fiktivne samozaštite, a u nedostatku racionalnih argumenata poseže za silom kao jedinim argumentom. To pametnijeg i obrazovanijeg oponenta (u namjeri da logički opravda svoje stajalište), tjera za daljnjom, dodatnom argumentacijom koju neobrazovani vlastodržac – još manje razumije. Zapravo, ta dodatna argumentacija, vlastodršca – samo još više raspaljuje, jer: njega ne zanima istina, nego to da bude-u-pravu. A kritika udara upravo u njegove najslabije tačke: tanko, neizgrađeno, kruto, ideološki aprori oblikovano znanje, tj. idejno pre-uzeto mišljenje. Time se stvar zaoštrava do kraja: optužbe na račun kritičara postaju sve jače i zajedljivije, nijanse se gube, a dodatna objašnjenja samo pojačavaju, izvorno neosnovanu sumnju.

I još nešto:

Provincijske polemike su, uglavnom, usmenog tipa (nema štampe ni pisane riječi jer su male sredine sa lokalnim listom rijetkost. A i ako ga ima, list izlazi periodično, a sporovi ne mogu čekati), što samo usložnjava već ionako krajnje iracionalnu situaciju. Naime, živa riječ, za razliku od pisane, kao neposredan čulni kvalitet, već svojom dikcijom, intonacijom, gestikulacijom i načinom izgovora, diže frustracioni tonus i povećava psihološki naboj. Sve skupa usložnjava i intenzivira doživljaj. Realna nemogućnost da se izgovoreno doslovno apsorbuje (zapamti) i korektno prezentira ( usmena, za razliku od pisane, štampane riječi, ne dozvoljava autentičan citat), ostavlja prostora mašti i subjektivnom dograđivanju, tj. personalnom tumačenju i proizvoljno sračunatoj interpretaciji izrečenog.

I tu je kardinalno-determinirajuća tačka daljnjeg razvoja spora.

U njegovom nastavku, kao temelj razbarušenog dijaloga, umjesto rečenog javlja se, njegova namjenski tempirana interpretacija. Na sceni je jedna als ob situacija: sad s vama razgovaraju “kao da” ste rekli ono što Oni kažu da ste rekli. A ono što ste zaista rekli, više ništa ne vrijedi i nikom nije važno. Važi samo ono šta kažu da-ste-kazali. Subjektivni doživljaj i na njemu zasnovana (pre)kvalifikacija kazanog ne prihvataju dodatne argumente. Kombinacija ideološkog i psihološkog momenta čini zaslijepljenu sujetu vlastodršca neprobojnom za bilo kakve nove činjenice, dokaze i protudokaze.

Pa čak, ni tu nije kraj.

Stvar se dodatno psihološki komplicira time što se još šire objektivizira. Naime, sa aspekta javnosti, vlastodršcu nije nimalo zgodno priznati osjećaj vlastite, privatne ugroženosti, pa se stvar s njegove strane, prikazuje još jednom naopako: kritika sada postaje napad, ne samo na Prvog čovjeka i Stranku, nego (ni manje ni više), napad na Društvo, Narod, Vjeru, Državu i tzv. »narodne svetinje«.

Dakle, ugrožena provincijska vlast (a ni “velika” vlast u problemski adekvatnoj situaciji ne ponaša se bitno drugačije i u tome je sadržana njena provincijalnost), kao vlast u “opasnosti”, svoju odbranu od racionalnog diskursa kritike, počinje da gradi na razrađenom sistemu ideoloških mistifikacija u službi odbrane. A to znači da prema intelektualcu, tj. kritičaru, vlast prestaje da se odnosi kao prema svom kritičaru.

                        Za nju, on je znatno više od toga.

Iz vlastodržačkog ugla kritičar je oličenje “narodnog zla“, tj. slika i prilika “narodnog neprijatelja“. Na taj način vlast svog kritičara funkcionalizira kao trajan princip vlastitog djelovanja. Bez njega ona više nije moguća. Bez “narodnog neprijatelja” vlast bi, zapravo, bila suvišna i nikom potrebna institucija.

Tako dobijamo dva funkcionalno povezana principa: vlast kao princip Dobra (istine i pravde), i intelektualac (kritičar), kao princip Zla (neistine i opće društvene opasnosti). Ta dva principa postaju (kao da su pupčanom vrpcom vezani), komplementarno nerazdvojni: nema vlasti bez Neprijatelja (jer izraz »protivnik«, što kritičar uistinu jeste zvuči neuvjerljivo i mlako, čak neupotrebljivo). Tome zahvaljujući, kritičar vlasti (u društvenoj igri i recepturi apsolutističke vladavine), namjenski, kao na filmu, dobija jasno definiranu ulogu: ulogu društvenog/narodnog neprijatelja, bez koga bi Vlast bila neuvjerljiva.

I ne bi bila – »ozbiljna vlast«.
Tako stvari stoje ideološki i iskustveno.

Pogledajmo, međutim, stvar suštinski.

Kritičar, objektivno, nikad nije društveno opasan, ne bar na način kako ga vlast predstavlja. On nije ni poremećen (kao što tvrdi tradicionalno-boljševizirana psihijatrija u službi društvene represije), ni društveno izopačen tip; nije ništa negativno.

Čak šta više!

U biti, intelektualac-kritičar je pozitivna karika društva: on je taj koji narodu otkriva istinu o lažima vlasti: istinu o neistini vladanja društvom; on je iskrena i moralna pobuna protiv lažne svijesti snažno ideologiziranog društva. Za razliku od vlasti, kritičar je za društvenu, a protiv službene istine i u tome je objektivno sva njegova »krivica«.

On je protiv toga da – ljudski nenormalno, društveno funkcionira kao – jedino normalno.  Ustaljenu društvenu laž, intelektualac odbija da prizna kao posljednju istinu. I ne može drugačije, jer on, svojim kritičkim okom, vidi upravo ono što je lucidno i vrlo precizno detektirao antipsihijatar R.D. Laing:                                   

                        Oko nas su pseudo zbivanja na koja se prilagođavamo lažnom  sviješću, koja je
adaptirana na to da ove događaje vidi kao istinite i
stvarne, pa čak i lijepe. U takvom društvu istina više počiva na onome
što stvari nisu, nego na onome što one jesu. Ako se na istinu pogleda u
svjetlu njene prognanosti iz društva, naša društvena stvarnost nam se
pokazuje kao izuzetno ružna, i ljepota više nije moguća ako nije laž.

                             U takvom društvu ni ljudskost više nije moguća ukoliko nije neljudska.

                       I to je naša, bh stvarnost danas.

Najbolja potvrda ovoga je aktuelni nacionalistički koncept bosanskohercegovačke vlasti i društva. A svaki isključivo-nacionalistički koncept pati, prije svega, od deficita ljudskosti i idejno reducirane čovječnosti. Jer, nacionalistički koncept ima svoje neljudske norme i svog normalnog čovjeka. Zato je i bilo moguće sve ono što smo doživjeli i preživjeli na ovim prostorima. Toliko zla mogao je počiniti samo “čovjek sam sebi tuđ, uspavan i nesvjestan”, perfidno, čak metodološki uzorno (psihijatar na čelu pokreta), zadojen prozirnim nacionalističkim lažima i izmišljotinama.

U svrhu jasnije argumentacije rečenog, suzimo na trenutak tačku posmatranja: U svojoj nenormalnosti etnonacionalni (ne dakle, nacionalni, iako je granica raspoznavanja žalosno krhka), koncept školstva, vaspitava i obrazuje djecu da budu nenormalno normalna. Od tako “normalne” djece u ovom stoljeću, kaže Laing, izrasli su oni “normalni” ljudi koji su ubili oko sto miliona drugih ljudi. Samo zato što su Drugi. Hitlerovi Nijemci su, da se još jednom pozovemo na Lainga, učili djecu da istrebljenje Jevreja smatraju svojom svetom dužnošću. Učili su ih da obožavaju vođe, da ubijaju i umiru za Otadžbinu. Drugi su propovijedali da je bolje biti mrtav nego Crven. I obratno: u romanu “Kako se kalio čelik“, glavni junak, Pavle Korčagin, na polasku iz kuće, odričući se mladosti i života u ime Ideje, kaže zabrinutoj majci:

Ja sam, mama, dao riječ da ne milujem djevojke, dok na cijelom
svijetu ne uništimo buržuje. Jedna republika će biti za sve ljude, a vas,
starce i starice, koji ste se već pošteno naradili, poslaćemo u Italiju,
toplu zemlju pored mora. Tamo nikad nema zime. Uselićemo vas u
buržujske dvorce i grijaćete stare kosti na suncu. A mi ćemo u

                       Ameriku, da i tamo dotučemo buržuje.

                               Nešto isuviše poznato, zar ne?

Useliti se u buržujske (resp. tuđe) stanove i kuće!
Bilo je to najprije Nekad i Negdje.
Danas je to hic et nunc.
Ovdje i Sada.

S druge strane, sitničava, uporna borba za isključivo nacionalne udžbenike i nacionalne škole, u ovako složenoj društvenoj bh stvarnosti, priznao to neko ili ne, borba je za hitlerovski koncept obrazovanja. Jer u pitanju je bestidno i sračunato kljukanje djece gorkim otrovom etnonacionalizma. Kao u onom iskustveno i literarno poznatom i ogavnom primjeru seljanke s guskom: Seljanka nabije guski lijevak u gušu i kljuka je. Nema nikakve sumnje da je to okrutno ponašanje prema životinji. Ali, svaki pokušaj da ga se tako okvalifikuje, žena oštro odbacuje. Kao sastavni dio inercije njenog životnog i ruralnog habitusa, neprirodnost čina nasilnog kljukanja guske  za nju je potpuno prirodna[3].

To je njen iskreni osjećaj.

Teško je sumnjati u ženinu iskrenost. Ali, ni ona ne sumnja u svoje neznanje kad tvrdi to što tvrdi – nenasilnost vlastitog nasilja.

Isto se ponaša i nacionalistička vlast kad nacionalističko-obrazovnim kljukaknjem odgaja djecu kakvu odgaja. Djecu koja vide samo razlike: nijemci i jevreji; buržuji i komunisti; teisti i ateisti; srbi, hrvati, bošnjaci…

Gdje je tu Čovjek?

Nema Čovjeka!

Tlo iz koga izbija ova žalosna bolest neljudskosti zove se naša (bh) stvarnost. A to ludilo, u kome učestvuje zavedena i neobrazovana gomila, huškana aktualnom politikom, zove se “normalno” stanje stvari. I ono se uporno njeguje. Čini to svako sa svojim razlozima i svako na svoj način. Danas, na kraju dvadesetog stoljeća[4]. Oni koji, ipak, odbiju da u tome učestvuju (manjina), bivaju, kao nekad Sokrat, optuženi za izdaju i «kvarenje mladeži«.

Optužuju ih da nisu “na pravcu”.

Ali, ko zaista, nije na pravcu?

Za odgovor na ovo pitanje, uzmimo ponovo Leingov primjer; onaj koji govori o pravcu i poretku.[5] Zamislimo pogled sa određene tačke na zemlji, na poredak grupe aviona na horizontu iznad nas. I recimo da opazimo jedan avion izvan poretka. Sa stanovišta zagovarača poretka, avion van poretka je skren’o, šen’o, lud, šašav, blesav…otkačen. Naizgled, to je zaista tako. Međutim, istinski kritičko pitanje (za razliku od idejno-kritizerskog), ne tiče se odnosa aviona i poretka, nego normalnosti samog poretka.

Šta je sa poretkom?

Je li sam poredak normalan?

U analogiji, to je ključno pitanje s pozicije intelektualca u provinciji. I pitanje društvene pozicije intelektualca općenito. Sa stanovišta idealnog posmatrača (u našem slučaju intelektualca-kritičara), dâ se vidjeti da je baš poredak lud, nenormalan, iščašen…i da, uz sve to – nije na pravcu. U najkraćem, biti u poretku – ne znači automatski biti na pravcu.

Dakle, Poredak nije nikakva garancija Pravca.

Često je upravo obrnuto: da su baš oni van poretka – na pravcu. A ako je sam poredak van pravca (deklarativno, zvanično, javno, naš pravac vodi demokratiji,  građanskim pravima, i ličnim slobodama, sekularnoj državi, pravima žena…), onda svako onaj ko želi ostati na pravcu mora napustiti poredak koji, držeći se svog ideološkog puta, već odavno ne slijedi javno proklamovani pravac. Otuda, kritička pobuna zbog izdaje proklamiranog pravca postaje – nužna i legitimna. I dok je Vlast, po definiciji, uvijek u Poretku, Intelektualac, po vokaciji vlastitog duhovnog poslanja ostaje na Pravcu. Po vokaciji univerzalne humanističke etike, Intelektualac mora (dakle, ne hoće, ne treba), nego mora, da brine o Pravcu, a ne o Poretku.

            To je njegova istinska i jedina zadaća.

Stoga je i njegova pobuna (pobuna zbog izdaje Pravca u ime Poretka) – uvijek u pravu. «Svaka je pobuna u pravu» (A. Camus). Zato kritičari nisu društveni neprijatelji. Istinski neprijatelji društva su – vlastodršci: grobari kritičara. I tek odavde polazeći možemo pravilno razumjeti onu heretičku, ciničku, ali i duboko humanu misao Emila Ciorana kad, u svojoj iskustvenoj rezigniranosti, konstatira:

na sve strane vuku se sablasti koje nešto propovijedaju: svaka je
ustanova izraz nekog poslanstva; opštinske kuće, kao i hramovi, imaju
svoje vrhovnike; vlast sa svojim propisima – metafiziku za majmune.

                              Neznanje u politici je opasno.
Opasnije od svjesne demagogije.

Jer, demagog bar ponekad promijeni kurs, neznalica – nikad. Zarobljen težinom vlastitog neznanja, on nema načina da ga napusti i da nešto promijeni. Neznalica naprosto nema kud. Zato je Neznanje oduvijek bilo isključivo i – netolerantno. Samo onaj ko nešto zna može biti tolerantan. Znanje je uvijek samokritično: onaj ko zna taj i sumnja. Sumnja, ne samo u druge nego i u sebe samog. Sumnja u svoje znanje. I što više zna – više sumnja: muče ga alternative, muče ga drugačije mogućnosti. Onaj ko zna »vaga« činjenice i stvari; traga, provjerava, ispituje; muče ga dileme i pitanja.

S druge strane: ko manje zna – manje sumnja;
I sve što manje zna – to manje sumnja.

Ko ništa ne zna – ništa ne sumnja.

Samo Ništa je nesumnjivo! Nedodirljivo i Trajno. Zato su neznalice tvrdoglave, netolerantne. Ta činjenica ima svoj politički aspekt: u slučaju neslaganja i razilaženja mišljenja, Znanje se brani argumentima, dijalogom, polemikom, diskusijom…

S Neznanjem je potpuno drugačije.

                        Neznanje nema argumenata.

Ono zato i nije spremno na dijalog. Nedostatak argumenata Neznanje kompenzira silom: Ono sumnjiči,  potkazuje, prokazuje, optužuje, proganja, hapsi. U svojoj zaslijepljenosti Ono u svemu vidi izdaju i neprijatelje. U svojoj isključivosti Neznanje zahtijeva nemoguće. Traži neshvatljivo. Sàmo neznanje, debelo neznanje, može tražiti

…sintezu različitih i oprečnih mišljenja koja ne bi isključivala jedna drugo…[6]                       

Eto, takva se kritika hoće: kritika u formi oprečnih mišljenja koja se ne isključuju (?).

Hoće se okrugli kvadrat.

Contradictio in adiecto.

To je koliko normalan, toliko paradoksalan zahtjev Neznanja. Tim zahtjevom se danas pada čitavih 17-18 stoljeća unazad, u Tertulijanovo vrijeme i njegov: credo quia absurdum: vjerujem jer je besmisleno; vjerujem jer je nemoguće! I dok je u theologiji (to je jedan sasvim drugi misaoni svijet, druga dimenzija), takav zahtjev sasvim legitiman i čak poželjan u svojoj iracionalnosti, u politici kao praktičnoj, racionalnoj ravni ljudskog djelovanja, to je – neljudski, besmislen zahtjev.

Zahtjev Neznanja.

A tamo gdje nema znanja, nema ni smisla, ni mišljenja, ni Čovjeka. Jer Čovjek je, najprije (uz sve ostalo što valja poštovati kao sastavni dio njegove ljudske prirode), misaono biće, biće razuma, homo rationale, homo sapiens.

Iz knjige “al tempo” (Psychografia pseudologiae phantasticae…)

ESEJI o čovjeku, društvu, moralu, politici, religiji…

 

 


[1] To, naravno,  nikako ne znači da su sve one i međusobno  bukvalno »iste«, pogotovo ne »iste« u smislu jednakosti empirijski pripadajuće im povijesne krivice za ono što se događalo na prostoru bivše YU, u BiH – posebno.

[2]Abu Bakr Muhammad b. Halaf al-Šibli, poznati sufija iz  Samare, umro u Bagdadu H 334. tj. 913-te godine n.e.

[3] R.D. Laing: Podijeljeno ja/Politika doživljaja, Beograd, 1977.

[4] Tekst je pisan i objavljen krajem devedesetih godina XX stoljeća

[5] Ibid.

[6] Saopćenje IO OOSDA Breza (zapravo, najvjerovatnije, radi se o diktatu tadašnjeg načelnika općine, i istovremeno, predsjednika Stranke), br. 194/95 od 14.o8.’95.g. Širu analizu o tome vidi u prethodnom tekstu “Psiho/pato/logija vlasti: netrpeljivost.

Tagovi:
Esad Bajtal
Autor 10.10.2012. u 15:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija