Pomalo uzaludna priča

Zlatko Dizdarević
Autor 11.12.2015. u 14:14

Izdvajamo

  • »Zvijer« je čudna knjiga u današnjem svijetu zvjerskih politika i šutnji o tim politikama. Otkriva istine iza zatvorenih vrata koje su, također, politike. Tragično je kazati da je priča te knjige, kao i nekih sličnih, uzaludna priča, a jeste. Ma koliko stajališta u njima povijest potvrdila. Ali, kome je danas još važna povijest.

Povezani članci

Pomalo uzaludna priča

Sreća budućnosti zavisi od laži o prošlosti. I od upoznavanja sa izvođačima grubih i finih radova u toj raboti koju zovu  međunarodna zajednica

U Sarajevu je minulih dana bio Colum Murphy. Došao je puno godina poslije rata da se prisjeti, da vidi prijatelje i da promovira novo i dopunjeno, »naše« izdanje knjige koja je prvi put izašla 2002. godine. Naslov ovdje je »Zvijer«. U originalu je »Aza Beast«.

Murphy je Irac. U razgovoru sam mu usput u jednom trenutku kazao, »vi Britanci«. Veli, uz kiseli osmijeh, ako mi to još jednom kažeš, ja odoh…Tokom rata bio je zamjenik šefa Političkog odjela misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Iza rata je bio glasnogovornik i specijalni savjetnik visokog predstavnika međunarodne zajednice, onoga što ga skraćeno odonda zovu šefom  OHR-a. Za one u BiH koji su u ratu bili napadnuti Murphy je slovio za čudo od moralnosti i osjećanja za pravdu a naročito nepravdu. Onima koji su napadali, bio je noćna mora i san im je bio da ga likvidiraju. Mnogi iz Murphyevog profesionalnog okruženja zdušno su im pomagali, ali nisu uspjeli.

I u inicijalnom izdanju, na engleskom jeziku (unutra piše da je knjiga štampana i uvezana u Indiji) ispod naslova stoji »Napad na korijene rata«. Nakon toga još i »Bosanski ratni dnevnik«. U Sarajevu mu je jedan posjetilac na promociji zamjerio što su na fotografiji naslovnice samo grobovi muslimana. A drugi je pitao gdje je tu Hercegovina, pored Bosne…Većini ostalih je zbog toga bilo pomalo neprijatno. On se pristojno izvinuo što nije pomislio da se to može čitati kao loša namjera. Prisjetio sam se kako sam u kratkom pogovoru za prvu Columovu knjigu objavljenu u Sarajevu 1998. godine, »Sarajevo-slika u odsjaju svijeće«, napisao: »«Murphy je svojom knjigom…kazao mnogo više nego što je čovjek sa strane u stanju da shvati i kaže.

Odgovor na pitanje – kako je to moguće, jednostavan je. Murphy u Sarajevu nije bio »čovjek sa strane«. Prošle su bezmalo dvije decenije, a mi se udaljili taman za ona dva pitanja. Idemo nizbrdo.

Puno smo pričali o tim danima onda. O onome što se znalo i još više o onome što nije, što se dešavalo iza vrata tog svijeta koji je došao da zaustavi rat a onda se prešaltao u »humanitarce»«. Unaprijed je donesen sud, stvorene predrasude. Murphy sada piše kako su »nedostatak obrazovanja i intelektualna krutost među svjetskim liderima omogućili zanemarivanje zdravog razuma i činjenica koje su im zurile u lice.« Svoju već utvrđenu odluku da ne interveniraju prikrivali su filozofijom da treba biti nepristrasan i u sredini. Uglavnom. I što je najvažnije, da se ne smije otvarati priča o »korijenima rata«. Ako se pođe tim tragom, sve ode dođavola, i doktrina, i neutralnost, i proizvodnja vještačkog mira, i neki sutrašnji Dayton, tako lijepo i »geostrateški« isplaniran. U krvi i raspadu odmjerenom na 49 prema 51 posto. Nepravedan rat završio se takozvanim mirom, opet krajnje nepravednim a ono što je moglo biti pravedno cinično je istrgovano za pregovaračkim stiolom. Nesreća je pobijedila definitivno.

Sjećali smo se ondašnjih razgovora pod svijećama i nade da će svijet shvatiti za ubuduće. Kad se već prošlost ne može ispraviti. Zamjerio mi je, i ne samo meni, što nam je »splasnula energija«, što smo rezignirani i nismo svjesni planetarnog značaja poruka koje su tada odaslane u svijet. Colum ih je formulirao i podastro na posebnoj stranici na samom početku knjige, odmah iza naslova. Nisam imao hrabrosti da mu kažem da je to iz našeg današnjeg ugla pomalo patetično, čudilo me kako nije i za njega, jer sigurno je sve shvatio još onda i o budućnosti koju, evo, živimo. Napisao je: »Građanima Sarajeva, 1992 – 1995: Napadnuta civilizacija, Neprekinuta civilizacija, Nesalomiva civilizacija«.  Teško je bilo kazati mu šta oni »promašeni« pa zato preživjeli ljudi odonda o tome misle. Ta civilizacija o kojoj govori napadnuta jeste, ali je i prekinuta i slomljena. O pravim razlozima, povodima i ciljevima napisane su knjige i knjižurine, studije, desetine hiljada članaka, analiza, govora, odbranjeno bezbroj doktorata, štampane stotine varijanti udžbenika sa potpuno različitim istinama, a iole usaglašenog odgovora o svemu nema. Uspjeh je jedino, možda, što se još uvijek navodno traga za daljim istinama na tu temu. Mada one zapravo nisu nepoznate, samo što im današnji i budući život ne dozvoljava da se usaglase. Neće ni dati. Kažu, pospremit će to istorija u budućnosti. Neće, naravno, kao što nije pospremila u sto godina ni Gavrila Principa, ni u sedam stotina godina Kosovsku bitku, ni Sulejmana Veličanstvenog, evo ni kalifate i krstaše. Svi se pozivaju na povijest, ali onu »ideološku«, a ne faktografsku. I svi oni iz istorije zato su danas mnogo moćniji i življi nego što su i za života bili.

Ta želja Murphyeva da krene u napad na korijene rata divljenja je vrijedna. Niko danas, najrađe, ne bi ni riječ da progovori ni o kakvim korijenima ovoga što nam se sada dešava. I u nas, i na Istoku, i u Evropi i u svijetu. U oko mi diraj, samo u korijene haosa ne diraj. Pada li na pamet nekome u ovom kontekstu i ovim povodom terorizam, Sirija, izbjeglice, interesi svekoliki opipljivi ? Sreća budućnosti zavisi od laži o prošlosti. I od upoznavanja sa izvođačima grubih i finih radova  u toj raboti koje zovu, međunarodna zajednica. Ime je zamišljeno da zvuči moćno, da govori o pameti, snazi i principima. A zadatak im je bio da čuvaju mir tamo gdje od mira nije bilo ni traga. Istine o tom »humanitarnom poslu« i njegovoj organizaciji iznutra, otkriva dosta važan »insider« Colum Murphy. To je uradio krajnje savjesno i za njihove krugove uz skandaloznu notu lične moralnosti. To je kategorija koja nije u funkciji nečinjenja i uvijek vještački srednjeg puta. I da ne bude zabune, nije to evo sad njegova naknadna, književno-profiterska pamet. Tako je govorio i onda, pod svijećama, postajući im strano tijelo i samim tim persona non grata.
Naprosto je zadivljujuće koliko se Irac u ovom poslu bez ikakve suradnje i usaglašavanja – provjerio sam to na obadvije strane – potpuno složio sa Francuskinjom Florence Hartmann, i smradom tadašnje realnosti opisane u njenoj nedavno objavljenoj knjizi »Krv realpolitike- Afera Srebrenica«. Piše Colum u knjizi kao i Florence o opsesiji američke doktrine da ne treba upotrebiti avijacija, jer to ne ide bez kopnenih snaga. I podsjeća kako je to u Bosni plaćeno tragičnom cijenom. »Naprimjer, general Rose mrzio je pričati o avijaciji. Kao i Yasushi Akashi. Kao i većina lidera. Zračna sila nije bila politički prihvaćena…«

I još nešto o toj prošlosti u kojoj smo živjeli, a nismo znali. Kad se odluči da je nešto tajna, onda se ona dobro čuva. Pa i danas kada znamo kuda to vodi, a ponavlja se po svijetu, opet ništa. Ko ne vjeruje, neka opet pogleda svakodnevne informacije o Siriji, izbjeglicama, ISIL-u. Kaže Murphy : »Glavne svjetske sile su znale da se genocid dešava mnogo prije nego što su bile spremne priznati. Zašto? Pa, ako vam je poznato da se dešava genocid, to podrazumijeva da biste nešto morali uraditi u vezi s tim. A velike svjetske sile nisu sklone da učine sve što je trebalo učiniti da ga zaustave. Tokom prve polovine rata u Bosni, viši nivoi američke vlade nisu željeli čuti riječ koja je počinjala sa G: genocid. Glasnogovornici su dobili uputstva da izbjegavaju tu riječ. Niži nivoi birokracije, s mlađim dužnosnicima u State Departmentu i njihovim prijateljima koji su insistirali da se prepozna ono što se stvarno događalo na terenu, nisu se s tim slagali…

»Rat u Bosni 1990-ih i njegov protuotrov trebalo je mnogo prije razumjeti. I opet, kako je moguće da Sirija, recimo, traje evo petu godinu, a rat o tumačenju uzroka i imenovanju istinskih uzročnika, kobajagi nepoznatih, na svoj je način razoran kao i onaj krvavi, unaokolo. Nije ni čudo što se nepravedni rat u Bosni završio ovakvim kobajagi mirom. Sve sluti da će tako, i još gore, biti i sa današnjim ratovima jer je interes u njima mnogo opipljiviji nego prije dvadeset godina u Bosni. I posebno uz nove tehnologije koje su sve više saveznik u svekolikom kršenju ljudskih prava.

»Zvijer« je čudna knjiga u današnjem svijetu zvjerskih politika i šutnji o tim politikama. Otkriva istine iza zatvorenih vrata koje su, također, politike. Tragično je kazati da je priča te knjige, kao i nekih sličnih, uzaludna priča, a jeste. Ma koliko stajališta u njima povijest potvrdila. Ali, kome je danas još važna povijest.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 11.12.2015. u 14:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija