Pomirile su se čak i Sjeverna i Južna Koreja, ali Hrvatska i Srbija nikako

Marinko Čulić
Autor 7.5.2018. u 15:34

Izdvajamo

  • To znači da netrpeljivost dvaju susjeda nije nešto što se događa slučajno i u valovima koji s vremenom gube snagu, nego je to uprogramirano u same temelje politika ovih dviju država, koje su uspješne samo u međusobnoj mržnji i ni u čemu drugome (vidjeti usporedbe BDP-a sada i prije trideset godina). Ovih dana čak su i Sjeverna i Južna Koreja prekinule šest i pol desetljeća dugi latentni rat i potpisale primirje. Ali dvije lude države koje se gledaju preko Dunava za to jednostavno nisu sposobne.

Povezani članci

Pomirile su se čak i Sjeverna i Južna Koreja, ali Hrvatska i Srbija nikako

Umjesto da rješavaju rješive probleme, one su stavile na stol Jasenovac, jedna s proustaških, a druga s pročetničkih pozicija pa je jasno da tu rješenja nema niti ga može biti

Bez sumnje najpametniji savjet kada je riječ o hrvatsko-srbijanskim odnosima čuo se dosta davno, možda i prije više od deset godina. Savjet glasi da bi Beograd i Zagreb trebali staviti na stol najprije najmanje složena pitanja, pa kada se to riješi, krenuti prema težima i na kraju prema najtežima. Eh da, to bi stvarno bilo najbolje kada bi dvije strane zaista htjele izaći iz ledenog doba srbijansko-hrvatske bilaterale. Ali to se očito ne želi i sada se to vidi jasno da jasnije ne može. Dva prekodunavska susjeda stavila su na stol probleme koji su ne samo teški kao mlinski kamen, nego oni nemaju ni osnovne voljne, moralne, pa ni intelektualne alatke da ih riješe. Na prvom mjestu to je Jasenovac, koji je postao krupan zalogaj i unutar Hrvatske, a pogotovo je to onda između dviju susjednih zemalja, gdje se s jedne strane ustalio proustaški stav službene Hrvatske, a s druge pročetnički službene Srbije. O da, nijedna od njih to ne želi otvoreno priznati, naprotiv.

Nakon što je Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj, a Srbija zauzvrat isto učinila s hrvatskim ministrom obrane Damirom Krstičevićem, najprije je ovaj drugi izjavio da između njega i Vulina nema nikakvih dodirnih točaka. Kao, njih dvojica su dva svijeta. Nije, doduše, precizirao što to njih dvojicu tako sječimice dijeli, nego je samo natuknuo da je on s takvima raskrstio na bojnom polju, ali je zato bio rječitiji Vulin. Izjavio je da je on uvjereni i dokazani antifašist, što bi značilo da je Krstičević ono što stoji suprotno od toga – fašist. Naravno da je srbijanski ministar obrane debelo pobrkao pojmove. Da je on zbilja antifašist, iz petnih bi se žila suprotstavio rehabilitaciji Draže Mihailovića i Milana Nedića, da ostanemo samo na njima dvojici, jer jedino tako danas može izgledati antifašizam u Srbiji, ali nije ga se nikada čulo da je protiv toga protestirao ni pilećim pijukanjem. Sada sve to treba pomnožiti s dva, jer ono što se događa u Srbiji ima zrcalni duplikat u Hrvatskoj, i ta blizanačka veza sve je prisutnija i naglašenija. Istinabog, Hrvatska nije službeno rehabilitirala ustaše kao Srbija četnike, ali je u izvansudskoj praksi to otišlo i dalje, tako da mu to dođe otprilike na isto. U svakom slučaju, Hrvatska nije antifašistička država kako je sama unijela u svoj Ustav ili je antifašistička taman onoliko koliko je antifašist srbijanski ministar Aleksandar Vulin. Da je obratno, da je Hrvatska stvarno ono što je zapisala u svome Ustavu, ova priča izgledala bi sasvim drukčije ili je uopće ne bi bilo.

Kao prvo, ne bi hrvatska delegacija na čelu s prvim čovjekom Sabora Gordanom Jandrokovićem onako podvila rep i pobjegla pred uobičajenim mahnitanjem Vojislava Šešelja, ako ništa drugo zato jer bi oličavala ratnog pobjednika, a Šešelj gubitnika, a tko je čuo da pobjednik bježi pred poraženim. Ne bi se to dogodilo ni zato što je Šešelj danas relativno beznačajna kreatura, ali s još uvijek solidnim manevarskim prostorom, i to iz razloga koji je sasvim lako shvatiti. Ne izrasta on iz čaše čiste vode, pa čak ni samo iz četničkog đubrišta kakvo danas postoji u Srbiji. On izrasta na zajedničkom četničko-ustaškom smetlištu koje se prostire na objema obalama Dunava, s tim da smrdljiva gomila jednom brže raste na jednoj strani rijeke, drugi put na drugoj. To uvjerljivo objašnjava zašto Jandroković nije imao čistih gaća da otrpi provokacije opasnog cirkusanta Šešelja, iako ono što je on napravio pred srbijanskom Skupštinom spada u otprilike isti red s demonstracijama protiv Aleksandra Vučića prilikom nedavnog posjeta Zagrebu. Kako bi prvi čovjek hrvatskog parlamenta i imao čistih gaća kada ustaške replike ovog četničkog vojvode sasvim ugodno egzistiraju i u Hrvatskoj, štoviše, neke od njih sjede i u hrvatskom parlamentu isto kao on u srbijanskom.

Hrvatska čak ne može iz punih pluća podržati ni zahtjev koji se čuje u samoj Srbiji da se presuđenom ratnom zločincu Šešelju oduzme po sili zakona skupštinski mandat, kada isti takav ratni zločinac, Branimir Glavaš, sjedi i u Hrvatskom saboru. Ako netko misli da tu postoji neka razlika, neka mi, jednostavno kao malom djetetu, objasni u čemu je ta razlika. Ja ne vidim nikakvu. Naravno da to ima posljedica. Sva ta kibla srpsko-hrvatskih gadarija logično se istresla i na najveće svetište žrtava nacifašizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji, na Jasenovac. U to ulazi i Vulinova tvrdnja da je taj logor otvoren samo zato da Hrvati mogu nesmetano klati Srbe, što malo prepričavam, jer čak ni on nije izgovorio baš takvu svinjariju. Ali što i da jeste?! Kako da Hrvatska na to odgovori kada u njoj sada već gorostasno buja negacionistički val tvrdnji da se u logoru na Savi nije dogodilo ništa strašno, a vlada Andreja Plenkovića mirno financira nazoviznanstvenu udrugu koja ‘dokazuje’ da su ondje veće zlo počinili partizani nego ustaše. Kako, napokon, da se na to odgovori kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zatražila na nagovor neliječenog bezveznjaka Ivana Zvonimira Čička osnivanje međunarodne komisije koja bi, kao, trebala ispitati što je istina o broju jasenovačkih žrtava tokom rata 1941.-45. i, vidi ti, poslije njega.

Uvijek ista šačica hrvatskih lijevo-liberalnih povjesničara i novinara nazvala je to sramotom jer se, vele, dobro zna što se događalo u Jasenovcu, a osim toga važnije od broja ubijenih je osuditi zločinački ustaški režim koji je logor otvorio, što predsjednica nikada nije napravila. I stvarno je ovo teška, u nebo vapijuća sramota, ali ima nešto još sramotnije. Nakon što je Hrvatska prošla, a Srbija još prolazi, pačju školu prihvaćanja evropskih standarda ponašanja, sada sama traži da je se poduči o nečemu o čemu bi ona prije trebala držati predavanje drugima. Riječ je o Drugom svjetskom ratu u kojem je Hrvatska (i Jugoslavija) bila jedan od šampiona antifašističkog otpora, pa joj nikakve lekcije o Jasenovcu ne bi trebale da je ostao partizanski pogled na te događaje. A ne proustaški kao danas u Hrvatskoj i pročetnički kao danas u Srbiji. Od trenutka kada se ovo drugo dogodilo ove dvije zemlje zbrisale su najvitalnije i najprogresivnije dijelove svog nacionalnog bića i svoje nacionalne povijesti. Još gore, na tom tragično ispražnjenom prostoru izgrađene su nakostriješene nacionalističke utvrde iz kojih suklja mržnja čak i nakon što su nedavno poslije duljeg vremena napravljeni neki pomaci u odnosima dviju država (potraga za nestalima, reguliranje prava nacionalnih manjina).

To znači da netrpeljivost dvaju susjeda nije nešto što se događa slučajno i u valovima koji s vremenom gube snagu, nego je to uprogramirano u same temelje politika ovih dviju država, koje su uspješne samo u međusobnoj mržnji i ni u čemu drugome (vidjeti usporedbe BDP-a sada i prije trideset godina). Ovih dana čak su i Sjeverna i Južna Koreja prekinule šest i pol desetljeća dugi latentni rat i potpisale primirje. Ali dvije lude države koje se gledaju preko Dunava za to jednostavno nisu sposobne.

Marinko Čulić
Autor 7.5.2018. u 15:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija