PONIŽENA ‘STARA EVROPA’

Tomislav Jakić
Autor 18.6.2022. u 13:50

Izdvajamo

  • I nakon toga događalo se ono što se događalo. NATO se širio, Ukrajina je, uz glasnu podršku SAD, ali sada i EU tražila da bude primljena u članstvo, Rusija je upozoravala kako je to sa stanovišta njezine sigurnosti neprihvaljivo, odnosno da je to ‘crvena linija’ koju neće dozvoliti da bude prijeđena. I tako dolazimo do završne faze ponižavanja ‘stare Evrope’, poglavito njezinih ključnih članica, Njemačke i Francuske. Njemačka je pokleknula onoga trenutka kada je njezin kancelar odšutio izjavu američkog predsjednika o tome kako je plinovod Sjeverni tok 2 mrtav. Riječ je o uglavnom njemačkom projektu s kojim Sjedinjene Države imaju veze samo utoliko što je smetao njihovom planu izvoza ukapljenog plina u Evropu. A Macron povremeno povuče potez, ili dade izjavu na osnovi kojih bi netko mogao pomisliti da je u Elizejskoj palači dostojni nasljednik Charlesa de Gaulle. No, onda reterira i pokaže se kao ono što jest – ambiciozan, ali slab političar, državnik nikako. Draghi je sposoban, ali s obzirom na tradicionalnu (ne)stabilnost talijanske političke scene, ipak igrač s klupe za rezerve.

Povezani članci

PONIŽENA ‘STARA EVROPA’

Foto: LUDOVIC MARIN/AFP

No, ono čime se ‘mlada Evropa’ najviše odlikovala, to je bila posvećenost ‘novoj religiji’ antirusizma, odnosno podupiranja politike obuzdavanja Rusije širenjem Atlantskog pakta i pothranjivanjem sve alarmatnijih priča o opasnosti što je Moskva, pod predsjednikom – bivšim pripadnikom tajne službe – predstavlja za cijeli Zapad, ali u prvome redu za istok Evrope. Bilo je to, podsjetimo zaboravne, vrijeme u kojem je Rusija nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i nakon Jeljcinovih godina pokušavala ponovo za sebe na svjetskoj sceni izboriti ono mjesto za koje je smatrala da joj pripada. Novi je Predsjednik – obavještajac (što mu se uporno upisuje u zlo, mada su čelnici obavještajnih službi svojih zemalja bili i američki predsjednik Bush stariji i šef njemačke diplomacije, Klaus Kinkel), bio ‘ograničeno prihvatljiv’ za Zapad sve dok 2008. na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu nije rekao kako je prošlo vrijeme u kojem je jedna zemlje mogla igrati ulogu hegemona koji određuje sudbinu svijeta.

Piše: Tomislav Jakić

Evropska je trojka, predsjednik Francuske, kancelar Njemačke i premijer Italije posjetila Kijev. Političari su to koji predstavljaju tri najznačajnije evropske zemlje, tri najjača gospodarstva u Evropi. Što su u Kijevu govorili, što su obećali i što se nakon toga događa – poznato je. Nema smisla ponavljati. Ima, međutim, itekako smisla upitati zaslužuje li taj posjet epitet ‘povijesni’ što ga je odmah dobio u zapadnim mainstream medijima. Sasvim realno gledano prije bismo rekli kako je on bio kulminaciona točka ponižavanja onoga što se još od vremena američkog potpredsjednika Dicka Cheneya naziva ‘starom Evropom’. Amerikanac je smislio taj naziv kako bi gotovo prezrivo odbacio države što su u začetku činile jezgru projekta ujedinjenja Evrope u korist dojučerašnjih sovjetskih satelita koji su, otarasivši se ‘velikog brata’ iz Moskve, spremno prihvatili njegovu inačicu s druge strane Atlantika.

I tako od vremena Cheneya politički prostor zagađuje teza o podijeljenoj Evropi što je u međuvremenu postala gruba i tužna stvarnost. Vidjelo se to upravo u kontekstu posjeta Macrona, Scholza i Draghija Kijevu. Da, vidjelo se, ali svi se prave kao da ništa nisu vidjeli. Trojka se, naime, iznenada pretvorila u četvorku kada joj se pridružio predsjednik vlade Rumunjske. Navodno ga je pozvao Macron, no pravo objašnjenje nekako se stidljivo ipak provuklo u njemačkom medijskom prostoru. Trojka dolazi iz zemalja ‘stare Evrope’ prema kojima ‘nova Evropa’, dakle njezin istok (i Amerika što stoji iza njega), gaji nepovjerenje, jer još uvijek kao da misli da evropske budućnosti bez Rusije nema. Pa joj je u posljednjem trenutku pridodan i Rumunj, predstavnik te ‘nove Evrope’, valjda da pripazi što ova trojica govore, da spriječi da iznesu – možda – i nekakav prijedlog o obnavljanju ukrajinsko-ruskih pregovora, a na podlozi nedavne Macronove izjave kako ne treba težiti ‘ponižavanju Rusije’. Pa su, dakle, moćni Evropljani sa Zapada imali kontrolora s Istoka. I prihvatili su ga. Ponižavajuće.

A da bi poniženje bilo potpuno, dva dana nakon njih u Kijev je dojurio britanski premijer Johnson, najvjerojatnije da provjeri ostaje li Ukrajina i dalje čvrsto na kursu rata s Rusijom sve do – kako je uvjeravaju – konačne pobjede. Danas se tvrdi da je Johnson prvi puta posjetio Kijev kako bi spriječio nastavljanje ukrajinsko-ruskih pregovora u kojima se bilo počelo ocrtavati nešto poput osnove za prekidanje sukoba, a na bazi ukrajinskog prihvaćanja statusa neutralne zemlje, dakle odustajanja od ambicije da uđe u Atlantski pakt. Ta interpretacija nikada nije potvrđena, ali nije ni demantirana. I sada Johnson, političar koji je upeo sve snage da svoju zemlju izvede iz Evropske unije, dolazi provjeriti nisu li trojica ključnih evropskih (!) političara u Kijevu ipak nešto ‘pokvarili’. Kontrolor iz ‘nove Evrope’ za vrijeme posjeta, naknadni kontrolor iz jedine zemlje koja je napustila Evropsku uniju – nakon posjeta. Može li poniženje ‘stare Evrope’ biti veće?

Logičan je to, doduše, slijed događaja što su počeli – u pričama bi se reklo – nekada davno, mada baš i nije bilo tako davno. Što nas vraća na vrijeme Dicka Cheneya i pripreme invazije i okupacije Iraka. Kada se suočio s nevoljkošću tadašnje Evropske unije (pogotovo Njemačke) da pleše u taktu muzike iz Washingtona, Cheney je smislio i lansirao krilaticu o podijeljenoj Evropi, o staroj, umornoj Evropi, onoj zapadnoj i o mladoj Evropi, svježoj, predanoj demokraciji a la USA, spremnoj da slijedi novog ‘velikog brata’ u svjetskim pustolovinama. A te su ‘pustolovine’, krvave i pune patnji (tuđih, naravno) podrazumijevale intervencije u drugim zemljama. Uz okupaciju Afganistana, došla je okupacija Iraka (uz predočenje lažnih ‘dokaza’ i bezočno varanje cijele međunarodne zajednice).

Tek primjedba na margini: i Hrvatska je tada odbila postati članicom tzv. koalicije voljnih. Bila je to Hrvatska koja je, barem na razini Predsjednika, mislila svojom glavom i brinula o interesima svojih građana. Za razliku od, ma znate već.

No, ono čime se ‘mlada Evropa’ najviše odlikovala, to je bila posvećenost ‘novoj religiji’ antirusizma, odnosno podupiranja politike obuzdavanja Rusije širenjem Atlantskog pakta i pothranjivanjem sve alarmatnijih priča o opasnosti što je Moskva, pod predsjednikom – bivšim pripadnikom tajne službe – predstavlja za cijeli Zapad, ali u prvome redu za istok Evrope. Bilo je to, podsjetimo zaboravne, vrijeme u kojem je Rusija nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i nakon Jeljcinovih godina pokušavala ponovo za sebe na svjetskoj sceni izboriti ono mjesto za koje je smatrala da joj pripada. Novi je Predsjednik – obavještajac (što mu se uporno upisuje u zlo, mada su čelnici obavještajnih službi svojih zemalja bili i američki predsjednik Bush stariji i šef njemačke diplomacije, Klaus Kinkel), bio ‘ograničeno prihvatljiv’ za Zapad sve dok 2008. na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu nije rekao kako je prošlo vrijeme u kojem je jedna zemlje mogla igrati ulogu hegemona koji određuje sudbinu svijeta.

Od tada počinje aktivna faza okretanja javnosti Zapada protiv Rusije, ali i propagandna priprema za konflikt što će kad-tad izbiti. Sve su karte bačene na istočnu, ‘novu Evropu’, pa su nekadašnji sovjetski sateliti postali glavni oslonac politike usmjerene protiv Rusije, a kroz formulu o potrebni zaštite Zapada od ruske agresije. Istodobno radilo se, uporno i sistematski, na transformiranju ‘stare Evrope’ u privjesak ‘nove’, na njezinome potčinjavanju. Nije niti pomoglo, niti je imalo ikakvoga utjecaja na takav kurs ni to što je Putin, upotrebljavajući metaforu, godine 2014. izjavio: ‘Medvjed ni od koga neće tražiti dozvolu da nešto uradi. On je gospodar tajge i on će to i ostati. Ali ja sa sigurnošću mogu reći kako medvjed neće izlaziti iz tajge, jer on se u drugim podnebljima ne bi ugodno osjećao.’

Američki se grizli, međutim, očito dobro osjeća u svim dijelovima svijeta, smatrajući ga isključivo svojim rezervatom, pa Washington nije prihvatio ovu rusku ponudu o podjeli interesnih sfera, jer ta se Putinova izjava, pogotovo u svjetlu svega što će se kasnije događati, ne može drugačije shvatiti. Amerika je uprla sve snage da reinkarnira unipolarni svijet u kojemu će ona igrati glavnu, odlučujuću, ulogu, onaj i onakav svijet za kojega je smatrala kako je bogomdan nakon sloma socijalizma, odbijajući prihvatiti realnost pojavljivanja na svjetskoj sceni – osim Rusije – i drugih zemalja koje su s pravom za sebe mogle prisvojiti naziv ili velike sile, ili velike sile sutrašnjice (emerging powers: Kina, Indija, Brazil, Južnoafrička Republika).

I tu se Evropa, a riječ je o evropskim projektu, o integraciji što je trebala postati snažnim i političkim i gospodarskim subjektom na svjetskoj sceni, jednostavno rečeno – izgubila. Izgubila je zapravo, kako će 2022. na Međunarodnom gospodarskom forumu u Petrogradu reći Vladimir Putin, svoj politički suverenitet. ‘Progutala’ je aferu s američkim prisluškivanjem i najbližih saveznika, dala se, mada samo dijelom, upregnuti u kola katastrofalne politike mijenjanja režima na Bliskom istoku, euforično nazvane ‘arapskim proljećem’ i ne samo da je odšutila nasilnu smjenu vlasti u Ukrajini 2014. već je pristala u njoj igrati i aktivnu ulogu. ‘Stara Evropa’ još donekle sramežljivo, ona ‘nova’ javno i aktivno.

I nakon toga događalo se ono što se događalo. NATO se širio, Ukrajina je, uz glasnu podršku SAD, ali sada i EU tražila da bude primljena u članstvo, Rusija je upozoravala kako je to sa stanovišta njezine sigurnosti neprihvaljivo, odnosno da je to ‘crvena linija’ koju neće dozvoliti da bude prijeđena. I tako dolazimo do završne faze ponižavanja ‘stare Evrope’, poglavito njezinih ključnih članica, Njemačke i Francuske. Njemačka je pokleknula onoga trenutka kada je njezin kancelar odšutio izjavu američkog predsjednika o tome kako je plinovod Sjeverni tok 2 mrtav. Riječ je o uglavnom njemačkom projektu s kojim Sjedinjene Države imaju veze samo utoliko što je smetao njihovom planu izvoza ukapljenog plina u Evropu. A Macron povremeno povuče potez, ili dade izjavu na osnovi kojih bi netko mogao pomisliti da je u Elizejskoj palači dostojni nasljednik Charlesa de Gaulle. No, onda reterira i pokaže se kao ono što jest – ambiciozan, ali slab političar, državnik nikako. Draghi je sposoban, ali s obzirom na tradicionalnu (ne)stabilnost talijanske političke scene, ipak igrač s klupe za rezerve.

Eto, to je prava i cjelovita priča o ‘povijesnom posjetu’ trojice evropskih političara Ukrajini. Ah da, da ne zaboravimo. Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i time prekršila norme međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno!

Dobro, ako je to jasno, a što je s onim drugim? Tu preteže ono što je manje jasno, što je prešućeno i što je lažno prikazano. Pa da bismo u mrak i političko sljepilo izazvano dosljednom i agresivnom propagandom unijeli barem tračak svjetla, da bismo makar pokušali prodrijeti u prostor dezinformacija, laži i manipulacija ispričali smo priču o poniženoj ‘staroj Evropi’. Priča? Ne, nije priča, nego stvarnost u kojoj živimo!

Bili mi toga svjesni, ili ne, htjeli to sami sebi priznati, ili ne.

Tomislav Jakić
Autor 18.6.2022. u 13:50