Poniženima u BiH … pobuna (još) ne pada na pamet

 Dr. Branislav Mikulić
Autor 12.1.2017. u 09:28

Izdvajamo

  • Volio bih da me neko uvjeri da puk bosanski svoju mizeriju, poniženost i bijedu jasno vidi, da zna ko su ti što ga bezobzirno tlače i izrabljuju. Volio bih da čujem kako je ekonomska bijeda jedini zajednički nazivnik svakog nezadovoljstva i bunta građana. Volio bih da mi neko kaže kako se obezvlašćena i pauperizovana masa klasno osviještava, te da se samo pritajila ne bi li dobila vremena za pripremu novih protesta, mnogo masovnijih. Volio bih da me neko ubjedi da su preklanjski februarski izlasci na ulice tek jedan skroman korak ka nečem večem. Nečem velikom. Nečem svijetlom, za sve i svakog.

Povezani članci

Poniženima u BiH … pobuna (još) ne pada na pamet

foto: advanceddentaldyer

Zar niko, skoro pa niko, ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i sa ljubavlju za kuću i sve ukućane, povesti ka boljim danima?

Čitam nedavno na ovom portalu kako neko građanima BiH hoće ‘otvoriti oči’ kazujući im da su od “kriminalne i korupcione vlasti” godinama varani, pa konačno izvarani, da su pokradani, pa pokradeni, ponižavani, pa poniženi. I onda ih taj isti autor poziva da se osvijeste, podignu glavu i pesnicu, da se pobune, pokazu građansku neposlušnost. Na kraju još pojašnjava kako po Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima građani  imaju pravo na proteste i bunt citirajući im član 35. te iste deklaracije (“Kada Vlada krši prava naroda, pobuna je za narod, kao i svaki dio tog naroda, najsvetije pravo i najneophodnija dužnost.“). Hoće reći, pobunite se, dragi sugrađani, pobunite se slobodno, niko vam ne smije ništa.

Čitajuci ove redove prisjetih se ‘socijalnih’ protesta iz februara 2014, onih što se stidljivo zbiše, ali samo  u Federaciji, pa onda još stidljivijih, a bučno najavljivanih  protesta koji se desiše u februaru 2015. Sjetih se te žalosne reprize jednog žalosnog pokušaja pobune iz 2014. Ako se sjećate, tog februara prije dvije godine je na ulice izašlo tek nekoliko stotine stanovnika Sarajeva, stotinjak gradjana Tuzle i Zenice, par desetina iz Bugojna i Bihaća, petnaestak žitalje B. Luke – izašlo da iskaže nezadovoljstvo ekonomskim stanjem u zemlji, nezadovoljstvo položajem potlačenih, ojađenih, pokradenih. Cifre govore da protesta skoro da nije bilo, o buntu da i ne govorim.

Meni sve to u glavu ne ide: nema protesta, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje taj sramni i ponižavajuci status uskoro sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od  par stotina maraka za cijelu porodicu. Posebno me čudi da ne protestuju zaposleni, posebno onih  pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.

Teško je ovo razumjeti, meni skoro nemoguće. Danima tražim objašnjenje za  čutnju i muk. To ne može biti obeshrabrenost, razočaranost i apatija, te faktore mogu uzeti kao razlog neizlaska na demonstracije tek manjeg dijela sugrađana, recimo starijih, onih iznad 50 godina. Ali mladi, oni od 20, 30 ili 40 godina, šta je s njima? Zar je njima tako dobro da ni tuđu muku ne vide? Pa zaposleni, oni u privatnom sektoru, čiju krv i znoj na slamčicu crpe poslodavci, a za uzvrat im ne pružaju ni trunku socijalne sigurnosti kada su otpušteni, bolesni ili invalidni? Zar ni oni, to roblje moderno, nemaju svijest kako su dovedeni u beznađe, zar nemaju osjećaja za  beznadje djece svoje? Zaposleni u javnom sektoru, zašto oni šute? Zar ne vide da sutra mogu biti na ulici čim onima ‘odozgo’ zatreba slobodno radno mjesto za nekoga ko ima jaču vezu, zar ne vide da su i bez toga uskoro na ulici jer budžet samo što nije presahnuo? Zar niko, skoro pa niko, ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i sa ljubavlju za kuću i sve ukućane, povesti ka boljim danima?

Zar je od 2.8 miliona punoljetnih građana države čak 99,9% tako nezainteresovano za sopstvenu sudbinu,  pa samo šačica od nekoliko stotina njih, uglavnom penzionera, izlazi na ulicu i vapaje za promjenama? Za mene   ta milionska masa nije vrijedna ničega boljeg kada u opštem sivilu ne traži ništa bolje? Izgleda da joj ni ne treba ništa bolje, čini se njoj je dobro.  Meni se čini da joj je sasma dobro.  Samo tako ja mogu razumjeti i sebi objasniti  današnjicu u kojoj nema ni trunke bunta i protesta protiv sadašnjih nekompetentnih vlasti, nema zahtijeva za socijalnim i ekonomskim reformama koje bi narodu donijele blagostanje. I svijetliju budućnost naraštajima koji dolaze.

Kako dobro, šta dobro, upitaće me neko i ponuditi mi podatke o broju narodnih kuhinja, broju pretraženih kontejnera za smeće i broju prosijaka na ulici. Ja pomišljam na dvije stvari: ili je narodu dobro, ili ga vlastito dobro još ne zanima jer ima prečih stvari. Ja sebi samo tako mogu naći objašnjenje za sve nerodjene i abortirane demonstracije.

Velika večina od onih što sjede u toplim domovima ne mareći za demonstracije je, meni postaje sve jasnije,  dobila ono što su tražili prije dvadesetpet godina, na prvim ‘demokratskim’ izborima,  a i prije par mjeseci, kada su ponovo glasali na lokalnom nivou. Dobili su ‘svoju’ vlast, vladare koji se istom, njihovom,  bogu mole. Dobili su vođe koji  ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u vlastitom ataru. To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro djece svoje.  I zato biraju kako su davno i nedavno birali. A svo vrijeme izmedju izbora zadovoljno sjede kući, ne protestuju jer ne žele smjene onih kojima već četvrt stoljeća daju povjerenje i mandat da im dugo snivane snove jednom ostvare. Najvažnije snove. Da ih povedu putem gdje ih drugi, oni sto su drugačiji po vjeri, naciji i imenu, neće neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će  sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.

A ni ne sanjaju da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti skoro pa sigurno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo, navodno, čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.

****

Tako se meni ovaj muk i odsustvo socijalnog bunta i protesta u BiH pokazuju, bar meni tako izgleda. Ne bih rekao da puku bosanskom manjka energije da nešto poduzme ako bi mu posao i plaća zaista bili bitni. Ima on dovoljno, ako ne i previše kuveta i snage. To mi postaje jasno čim vidim s kojom se žestinom jedni okome na treći entitet, a drugi ga brane; kada čujem kako jedni srčano hvale strane sudce i kadije, a drugi ih kude, kako i jedni i drugi fanatično proglašavaju i slave svoje  junake i praznike, a susjedove omalovažavaju i proklinju. Tu oni ni elan ni energiju svoju ne štede. Obilato ih na to troše. Pitanja vlastite nezaposlenosti, siromaštva i svekolike socijalne nesigurnosti su im zasada manje važna, nisu vrijedna podizanja glasa i pesnice. Tako se meni stvari pokazuju.

Druge, neegzistencijalne (a podmetnute mu) stvari su postale narodu važne – kako to i zašto? Jednostavno narod je nasjeo prevari klero-političkih nacionalnih elita, nacionalističkih. One stalno podgrijavaju stanje političke napetosti, to je jedino u njihovom interesu. One stvaraju atmosferu rata koji još nije okončan, podgrijavaju dojam da je neprijatelj svuda okolo nas, da nas susjedi bliski i oni preko granice hoće satrti, da im je jedini cilj  istrijebiti ‘naš narod’ i ‘našu vjeru’, ili sve to iz Bosne protjerati. Ratna i ratnohuškačka retorika im pri tome ne manjka, riječnik generalštapski koriste. Već četvrt stoljeća tako rade, siju anksioznost, beznađe i defetizam, pa onda narodu poručuju kako ih samo oni, lideri-supermeni, od nadolazeće nevolje spasiti mogu. Pod uslovom da narod ne dozvoli da ga se razjedini. A puk, uplašen, zbunjen i izluđen prijetnjama ratom samo se zbija kao ovce u toru, sve jedan uz drugoga, a svi isti po vjeri i naciji. I čeka spas od onih koji ga u beznađe vode, od istih onih koji ga ponižavaju i tlače.

Ne vidi puk tu zamku. Nego vjeruje da je rat na samom pragu, svaki dan sve bliže. Isti, ako ne i gori rat od onog kojeg još dobro pamte, čije rane još vidaju. A u vrijeme rata i izvanrednog stanja se ne protestuje, ne ide se na ulice da se iskaže bunt protiv vođa i lidera koji jedini narod spasiti mogu. Protestovati, demonstrirati i buniti se protiv vođa koji odsudnu bitku vode je ravno veleizdaji, tako im se ‘odozgo’ poručuje. U tako ‘montiranoj’ mu atmosferi, puk ne vidi svoj jad i siromaštvo, svoju nezaposlenost, mizerne penzije i plaće, nesigurne poslove i neizvjesnu starost kao svoju najveću nevolju – najpreče mu je da rata ne bude. A to je upravo ono što vladari narōda u Bosni žele. Njima je najvažnije da se puk ne osvijesti, da ne uvidi ko su mu krvopije, ko ga pljačka i tlači, ko su mu dušmani najveći. I u tome uspijevaju, evo već dvadesetpet godina.  I još toliko će, ako budu dosadašnje sreće.

Iskreno, volio bih da sam u krivu. Volio bih da me neko uvjeri da puk bosanski svoju mizeriju, poniženost i bijedu jasno vidi, da zna ko su ti što ga bezobzirno tlače i izrabljuju. Volio bih da čujem kako je ekonomska bijeda jedini zajednički nazivnik svakog nezadovoljstva i bunta građana. Volio bih da mi neko kaže kako se obezvlašćena i pauperizovana masa klasno osviještava, te da se samo pritajila ne bi li dobila vremena za pripremu novih protesta, mnogo masovnijih. Volio bih da me neko ubjedi da su preklanjski februarski  izlasci na ulice tek jedan skroman korak ka nečem večem. Nečem velikom. Nečem svijetlom, za sve i svakog.

 Dr. Branislav Mikulić
Autor 12.1.2017. u 09:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija