POPIŠ STANOVNIŠTVA

Edin Husković
Autor 27.3.2013. u 17:40

POPIŠ STANOVNIŠTVA

Da budem potpuno iskren: ubjeđen sam da smo krajem dvadesetog stoljeća propustili istorijsku šansu da ostanemo i budemo jedna od važnijih nacija u Evropi ali i svijetu. I da se razumijemo, ne treba se zavaravati pa misliti kako se Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce, Crnogorce ili Bošnjake može smatrati nacijama. To su samo narodi. Poslije popiša stanovništva, to su samo popišani narodi. Znam dobro šta govorim. Narod bez vlastite države, teritorijalno zaokružene, ne može činiti naciju. Vjerovatno vi mislite kako Srbi ili Hrvati imaju vlastite države. Možda na papiru, u oblacima ili izmaglici. Ali vlast je negdje drugdje; nekad u Briselu, nekad u Vašingtonu, u posljednje vrijeme protegne se od Istambula ili čak Moskve. Vrlo brzo smo se odrekli mlade nacije koja je tek počela graditi svoju opstojnost – one jugoslavenske. Kao Jugoslaveni smo mogli biti i narod i nacija, a onda je došlo do naglog bujanja nacionalizama i jedinstvena prilika je prokockana. Kao Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Bošnjaci ili Crnogorci ne vrijedimo mnogo. Gledajući istini u oči, kao takvi gubimo i statuse naroda, jer državu i nacionalno određenje već smo izgubili, pa se više približavamo tome da pripadamo narodnostima, razbijenim etničkim skupinama ili zavađenim plemenima. Možda se vratimo u prvobitne zajednice. Višak dobara će raščerečiti stranci, neke druge nacije, poput njemačke, italijanske, engleske, ruske, američke, turske ili francuske. Manje je poznato da je njemačka nacija stvorena poništavanjem švapske, bavarske i saske etničke skupine, i još nekih manje bitnih etničkih skupina.  Ne tako davno, ova tri plemena su se razlikovala po tradiciji i kulturi, čak i po jeziku. A onda se neko pametan dosjetio i rekao: mi smo Nijemci! Slično je dešavanje bilo sa Talijanima, Francuzima, Špancima, Kinezima, Japancima i mnogim drugim danas priznatim svjetskim nacijama. Standardizacija njemačkog jezika kao jedinstvenog i razumljivog svim Nijemcima započela je još u ranom srednjem vijeku a završena tek 2006. godine (!) od kada za sve školske ustanove važi jedinstveni njemački pravopis i gramatika. Bartol Kašić, Jernej Kopitar i Vuk Stefanović Karadžić taj su posao za Jugoslavene završili još u razdoblju od 1604. do 1814. prvo pojavom hrvatske, a zatim i srpske gramatike. Ne znam zašto se stalo na tome i zašto oba ova jezika nisu poništena. Ne znam da li je ikad postojala inicijativa da se konačno uspostavi jugoslavenski jezik sa slovenačkim i makedonskim narječjima koji bi bili u sklopu istog. Ljudi to ovdje nisu shvatili i u međuvremenu ih  je progutala neoliberalna globalizacija potpomognuta blentavom nacionalističkom masom razjedinjenih Jugoslavena – istim onim velikim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, vječito međusobno ugroženim, ugnjetavanim i proganjanim, a besmisleno dosljednim na braniku odbrane od imperijalnih nacija koje su mnogo prije i efikasnije riješile pitanje vlastitih razjedinjenosti. Anglo-saksonskim nacijama nije trebala još jedna takva, moćna i samosvjesna nacija na jugoistoku Evrope, posebno ako bi se radilo o slavenskoj naciji na čije rastuće tržište od dvadeset pet miliona ljudi nisu imali otvoren pristup. Jugoslavija je uspješno i sistematski štitila domaći proizvod. Hrvatska i Srbija možda jesu dijelom Ujedinjenih nacija, ali prave, iskonske nacije su itekako svjesne da su to sada lažne nacije, nacije od papira, narodi koji samo misle da imaju formiran državotvorni teritorij. Ovaj teritorij je odveć u raljama MMF-a i Svjetske, odnosno Evropske banke, da bi mogao biti zdrava osnova za formiranje i opstanak bilo čije nacije. Proces je otprilike sljedeći: iz jedne formirajuće nacije smo se premetnuli u razne narode, prividno osamostaljeni narodi su se degradirali u zavađena plemena, nedvojbeno snažnu i samodostatnu društveno-ekonomsku strukturu su uništili ratovima, genocidom i mržnjom, a onda smo objeručke prihvatili ekonomsko ustrojstvo prvobitne zajednice dopustivši da nam stranci krčme višak resursa i prirodnog bogatstva, zajedno sa još otprilike 600 odabranih familija s ovih prostora. Izgleda da ništa nisu mogli pomoći veliki Srbi, Hrvati i Bošnjaci da to tako ne bude. E pa sad ću da vam kažem veliki Srbi, Hrvati i Bošnjaci: vi ste mizeran jad i ja nikad neću pristati na vaš diktat. Vlastitim predmetima mržnje: neoliberalnim, masonskim strukturama pod jezuitskom palicom, upravo ste vi dali zamaha u nakani da nas porobe. Učinili ste im medvjeđu uslugu, ali vi to nikad nećete shvatiti. Možda iz jednostavnog razloga što niste kadri da bilo šta shvatite. Kod desno politički orijentiranih ljudi, naučno je dokazano, lijeva strana mozga ne funkcioniše baš najbolje. Mentalno su zakržljali. Zato se javno, i sa punom moralnom odgovornošću, na sljedećem popišu stanovništva u Bosni i Hercegovini odričem prava da budem Bošnjak. Ne želim biti pripadnik etničke skupine u zavadi sa ostalim etničkim skupinama, ali i sa samim sobom. Sa istim žaljenjem ću posmatrati i sve druge individue koje se budu deklarisale kao Srbi ili Hrvati, jer ja ničeg dobrog ne vidim u njihovom srpstvu ili hrvatstvu iz vremena kad im je historija pružila priliku da iskažu i prikažu ono što zaista jesu. A pokazalo se da su jedno veliko ništa – tek gomila gubitnika, mrzitelja i destruktivaca čiji se ukupan spoljnji dug vrtoglavo penje ka cifri od 100.000.000.000 Eura/Evra – bez uračunatog duga Slovenije, Crne Gore i Makedonije. Aferim.

Ja sam, dakle, Jugoslaven i ne pristajem da budem popišan već uredno popisan stanovnik.

Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija odvojeno ne znače ništa. To su unaprijed popišane državice, opljačkane, ponižene i ustuknule, bez obzira na revno mahanje zastavama imbecilnih zaštitnika narodnih interesa. Njihove istorije pojedinačno ne vrijede ničemu, sve su to mitovi, laži i samozavaravanje, i olako su prokockale mogućnost da se stope u moćnu jugoslavensku naciju. Jedan narod, jedna država, jedna nacija, jedna zastava. Mostar kao glavni grad – bio bi moj prijedlog. Ne uslov, već prijedlog. Kao što je slučaj kod svih civilizovanih nacija svijeta, već jednom bi trebali prestati sa praksom izjednačavanja prijedloga i uslova. Kulturološke, tradicijske i religijske različitosti trebalo je njegovati i upravo na toj različitosti moglo se graditi naše jedinstvo i moć. Ne eksploatorska, imperijalna moć, već respektabilna, konstruktivna, efikasna i svrsishodna globalna moć čije smo niti počeli hvatati kroz skoro polovicu vremena prošloga stoljeća kada smo formirali društvo Nesvrstanih.

Ipak je moj stav da treba ukinuti postojeće religije, jer bi moćna jugoslavenska nacija bila u stanju iznjedriti posve novu svjetsku religiju, religiju koja ne bi bila u suprotnosti sa Isusovim, odnosno Muhamedovim učenjima, naprotiv, bila bi u koliziji sa svim onim što je antikršćansko i antiislamsko u katoličkim, pravoslavnim ili praksi muslimanskih zajednica širom planete. Nova religija jugoslavenske nacije, za razliku od trenutno oficijelnih, a koje šire mržnju, koje su diskriminatorske, šovinističke, pedofilske i zločinačke, ustrajala bi na tragu mira, prosvjećenosti, ljubavi i razumijevanja među ljudima. To bi bila kadra iznjedriti nova jugoslavenska nacija. Bratstvo i jedinstvo među narodima je kao ideja stalno osuđivana i na kraju uništena od strane klera, a tu je energiju saradnje i zajedništva među ljudima podržavao Tito na samo nešto drugačiji način nego je to činio Krist. Naravno da dopuštamo mogućnost da različito vrijeme, mjesto i okolnosti uzrokuju i drugačije sociološke specifikume. Pa na čijoj je strani kler? Antipod Kristu onda jeste kler baš kao što je bio i Brozu. Kler je satanistički nastrojen. Čista jugoslavenska nacija ne bi htjela njegovati satanističke kultove kao što to cijelo vrijeme čini većina katolika, pravoslavaca ili muslimana. To što možda neki vjernici nisu svjesni toga ne oslobađa ih odgovornosti prema sebi, Bogu ili bližnjem. Sotona nam siše krv, izluđujući nas strahom od drugog čovjeka. Vrijeme je da ga blago skinemo s vrata, jer strah rađa mržnju, mržnja zločin, zločin besmisao postojanja, besmisao postojanja želju za autodestrukcijom. Tako je izbio rat. Sad ne pozivamo na revoluciju i nove ratove. Nema potrebe za prolijevanjem krvi. Besmisleno je. Više smo skloni budističkoj filozofiji nenasilja nego talmudsko-biblijsko-kuranskoj okosnici „oko za oko; zub za zub“. To su ti satanski stihovi i ima ih još. Dovoljno je da savladate strah i zbunjenost, da prizovete nasušnu iskrenost. Jeste li spremni da se odreknete đavoljih religija i pripadnosti primitivnim narodima? Novo vrijeme traži nova opredjeljenja. Jugoslaveni se bude iz sna. Mi se ne možemo zadovoljiti većim ili manjim entitetom. Mi ćemo poštenjem, zalaganjem i odgovornošću da preuzmemo sve vaše nazovi države i potom ih stapamo u jednu super-državu, super-naciju. Zaustavit ćemo rast spoljnjeg duga a prirodne resurse vraćamo u vlasništvo njihovim stvarnim vlasnicima – Jugoslavenima. A onda ćemo sanirati dugove, pozatvarati lopove i parazite i akumulirati budžetski suficit. Imamo sve uslove da to uradimo. Od Vardara do Triglava, od Đerdapa do Jadrana. Za pola vijeka nema Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Crnogoraca. Makedonaca pa i kosovskih Albanaca. Nema pravoslavaca, muslimana i katolika. Dovoljno su zla nanijeli. Čerčil je to još bolje definisao rekavši kako Balkanci više proizvode istorije nego što je mogu konzumirati. Ali ovog puta bit ćemo ozbiljna konkurencija Englezima u formiranju svjetske istorije. Krenite s nama na taj put. Ne možemo dugo da čekamo. Ja već imam istomišljenicu. Mnogo smo razgovarali na tu temu i nevjerovatno je velika duž naših dodirnih tačaka. Nažalost, mislio sam da je tako. U stvari, sve što ću sljedeće ispričati treba da vam da do znanja kakve su sve intrige spremni da rade ljudi koji su se zdušno protivili i stalno se protive formiranju jugoslavenske nacije. Neka vam ova priča otvori oči.

Iz prve me podsjetila na Laru Croft. Imala je kapu sa petokrakom. Lično nisam oduševljen bilo kakvom ideologijom, tako ni komunističkom. To što tvrdim kako treba na velika vrata povratiti integritet jugoslavenske nacije ne znači da sam komunist. Ali istina je kako sam još kao sedmogodišnjak prozreo religijske prevare. Mislim da u društvu kojem težim ne bi bilo mjesta za ubice, prevarante i hohštaplere. Ali bilo bi mjesta za žene koje podsjećaju na Laru Croft. Tako sam mislio.

Ne sjećam se tačno kako je došla do mene, ali jednog dana se samo zatekla na vratima moga stana. Bila je Njemica. Studirala je slavistiku. Smatrala je kako spadam među najbolje mlade jugoslavenske pisce. Ja nikad nisam pravio takve komparacije. Kao kad ste na autoputu i vozite svoj bolid. Koristite sve svoje vozačke sposobnosti da se što prije i ugodnije prebacite od tačke A do tačke B, a pri tome vas savršeno ne interesuje kakve su vještine vozača koji vas pretiču, koje pretičete i sa kojima se mimoilazite. Uostalom, ko vam garantuje da ćete preživjeti sve to. Jednostavno ne razmišljate i vozite.

Uvijek sam se osvrtao za dobrim autima i lijepim ženama. Lari Croft je bilo ime Monica. Imala je nešto i od Monice Bellucci pri sebi.

„Mislim da možeš mnogo bolje nego bilo prošli put.“

Naravno, mislila je na moju zadnju priču koju sam objavio u malo poznatom underground magazinu. Zamislio sam kako sam večer prije spavao s njom, a da se njena pridika odnosi na moje seksualno umijeće. To bi me mnogo više pogodilo. Ovako, nikad se nisam obazirao na kritike drugih ljudi koje se odnose na moje pisanje, čak i kad je taj neko skoro svršeni student slavistike na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Ali nisam smatrao kako Monica nema pravo. Rijetko bih kad bio zadovoljan sa onim što bih napisao. Ili, ako postoji, to zadovoljstvo napisanim može da traje samo tri ili četiri dana, a onda se natjeram da pišem nešto posve različito. Vječita potraga za riječju i mišlju. Mislim da nisam bio naročito dobar u tome, ali, eto, bilo je ljudi koji su donekle pratili moj rad. Uostalom, pisanje mi je manje-više išlo od ruke, ali šta da radim sa ženama poput Monike? Pojavljivale su se niotkuda i zbog nečega bi se počele vrzmati tamo-‘amo, pronoseći svoju kosu, ruke, oči, dupe i karizmu. Nikad se nisam znao nositi s tim. Par puta se događalo da im se nezgrapno približim ali uvijek bi taj događaj neslavno završavao. Padao bih u nesvijest, ili bi me napali psi, ili u blatu ćukala krmad, ili bih nespretno odmičući izvrtao zglob noge. Žene su me se bojale, proglašavale me luđakom, i bestragom se gubile, a da nisam bio niti strašan niti lud. A onda bi neoprezno završavale u stisku mnogo opasnijih i luđih tipova od mene, uskoro smrvljene od boli. I tu nije bilo pomoći. Djevojke nisu imale sreću da se skrase sa mnom. Uvijek su bježale glavom bez obzira nesvjesne svog životnog propusta. I tako je i poslije četrdesetprve godine mog života

Drage dame, nemate još mnogo vremena. Ne znam koliko ću živjeti, ali, i ako preturim bolesti i slabosti, ne vjerujem da ću biti privlačan još duže od četrdeset godina. Maksimalno pedeset. Vrijeme je relativno ali i brzo prolazi.

Ali Monika je odlučila mnogo prije posložiti stvari sa mnom. Opaka Njemica. Nije joj trebalo mnogo vremena i počela je da pleše po sobi. U trenutku dok se ritmički kretala usmjerenim linijama prostirača podsjetila me na bivšu njemačku porno glumicu Teresu Orlowski. Pred mojim očima se odvijala ta fascinantna Monicina transformacija od Lare Croft, preko Monice Bellucci do Terese Orlowski iz najboljih dana. Alkohol je išao vrlo brzo. Atmosfera se usijavala. Konačno, konačno je došao taj trenutak.

„Mahmute, je li ti ikad iko rekao da se iz tvojih priča naslućuje kako pišeš nagonski, instinktivno, životinjski?“

Ovo životinjski mi se dopalo. Prva kritika koja mi se dopala.

„A, da li si još u nečem tako … hm … tako primitivan, tako iskonski?“

„Bogami jesam.“ – kao omađijan krenuo sam ka Monici koja je plesala. Pri tome je skinula gotovo svu svoju odjeću. Neki to zovu striptiz.

„Ne!“ – značajno se usprotivila – „Ti si moja životinja. Kao životinja pišeš, kao životinja jedeš, hodaš, gledaš. Naravno, sad ćemo ići do kraja i vidjeti da li još nešto radiš tako animalno.“ – smijala se samouvjerena Njemica koja kao da je pokupila svu pamet i ljepotu ovog svijeta – „Ali sad moramo ovu instalaciju dovesti do kraja.“ – i iz torbe je izvadila nešto nalik na skvrčenu plišanu lutku. Bile su to uši, magareće uši koje ste mogli nataknuti na glavu i izgledati kao magarac. Odmah potom izgledao sam kao magarac, strižeći ušima uvis.

„Znaš šta magarac prvo radi svojoj magarici?“ – savršeno dobro je savladala jugoslavenski jezik (to je moj naziv za srpsko-hrvatsko-crnogorsko-bosanski jezik. Mnogo je jednostavnije, zar ne?)

Mislio sam je upitati zašto ona nema iste magareće uši kao ja, ali Monica se spustila na koljena, moćnu stražnjicu okrenuvši prema meni. Zaboravio sam na to i prišao joj četveronoške. Krenuo sam nešto reći, ali Monica se usprotivila i naredila mi da se mogu oglašavati samo kao magarac. „Želiš li prići glavom straga svojoj magarici, onda tu želju moraš izreći magarećim glasanjem.“

Razmislio sam, a onda se složio bespogovorno: „Njak, njak, njak…“

„E sad, da li želiš njušiti moju piku?“

„Že…“ – na pola riječi me žustro prekinu Monica – „To moraš iskazati revanjem.“

„Iiiaaa!“ – potvrdio sam. Ali nije skidala gaćice i nije se okretala. Morao sam biti glasniji i određeniji: „IIIIIAAAA, IIIIIIAAAAA, IIIIAAAAA!!!“

„E sad je već bolje.“ – otvarala se Monika – „Koliko sam shvatila prvo želiš njušiti piku svoje magarice?“

„IIIIIAAAA, IIIIIAAAA,IIIII, AAAA!!!“ – bio sam krajnje odlučan.

„Divno!“ – izgledala je oduševljena Monica i konačno skinula gaćice. Prvo skidanje gaćica u mome životu. Pica mi je sijevnula ispred očiju. Izgledala je mnogo ljepše nego što sam ikad mogao zamisliti. Zapjevao sam od sreće iz sveg glasa: „IIII AAA, II AAAAA, AAAA IIIIII, NJAK, NJAK!!!“ Magareće uši su mi se sretno vrtile oko glave kao na šarenom ringišpilu.

„Ali prije nego se zagnjuriš u nju, morat ćeš zubima stisnuti ovu kesicu.“ – izvadila je tu kesicu iz torbe koja je stajala pored nje i dugim, lijepim prstima je umetnula na vrh vaginalnog otvora. Izgledalo je kao da je pronijela na vrhovima njegovanih noktiju.

„NJAK, NJAK?“ – upitao sam je.

„Magare moje, to je gel koji će sve učiniti mnogo vrelije. Samo zubima pukni tanku kesicu i njen sadržaj po unutrašnjosti razmaži jezikom. Ali ne prije nego stavim gas masku. Fetiš mora biti vrhunski. Volim imati na glavi gas masku dok me jebu. To si gledao u pornićima. Jer odmah poslije ćeš me životinjski jebati. Zar nećeš?“ – bila je samouvjerena i izazovna. Iz torbe je izvadila gas masku i spretno je postavila na glavu. Sve joj je savršeno pristajalo: i kesica u vagini i gas maska na glavi. Odradit ću i to, pomislio sam, slatka zadnja prepreka koja to i nije, dok svoje meso prvi put u životu ne prislonim uz meso jedne žene.

Zarevao sam iz petnih žila i svom žestinom zagrizao kesicu s gelom. Ali tamo nije bilo nikakvog gela. Iz puknute kesice se raširio otrovni gas koji me odmah paralizirao. Jer već sljedeći tren nisam mogao ni pokrenuti svoj jezik. Ostao je u praznom prostoru, tik uz Moničinu vaginu. U praznom prostoru, bez da je dotakne. Milimetri su me dijelili od cilja, ali nisam ga dosegao. Zadnja misao koja mi je prostrujala kroz glavu prije nego sam izgubio svijest: „Dovraga, opet će mi izmaći prokleta vulva. Još ispred očiju. Ne mogu … pokušavam … sve je stalo … ne mogu … ne …“

Poslije sam doznao kako Monica, u stvari, nije bila Monica. Nije bila niti Njemica, niti je studirala slavistiku. Naše gore list, bila je prevarantkinja koja je vrebala naivne žrtve poput mene. Čak sam dobio informacije da me ciljala kao uvaženog Jugoslovena i istaknutog borca za ljudska prava. Bilo je to dijelom šire intrige. Mnoge vrijednosti mi je odnijela iz stana: novac, zlatni nakit, srebreni nakit, satove, mobilne telefone, fiksni telefon, laptop i još štošta. Preko dvadeset pet hiljada eura.

Ja sam bio i ostao popišani magarac. Hercegovci bi rekli: kenjac.

Ali, bez obzira na sve, uprijet ću da u budućnosti bude mnogo svjetlije.

Jer kenjac je vanredno tvrdoglava i izdržljiva životinja.

 

Edin Husković
Autor 27.3.2013. u 17:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija