Poslednja nevina godina Jugoslavije

tačno.net
Autor 21.9.2014. u 14:16

Izdvajamo

  • 15.oktobra 1989. umro je Danilo Kiš, jedan od rijetkih koji je predosječao ova zla. “Razumi me, ja ne mogu izdržati to da bi se oni najrađe međusobno poubijali!”, naveo je on svome kolegi književniku Ištvanu Eörsi razlog zbog čega ne želi živjeti u Jugoslaviji. “Ko?”, upitao ga je ovaj. Kiš je odgovorio: ”Srbi Hrvate, Hrvati Srbe, oboji Slovence, sve tri Albance.” Kiš je kasnije u tom razgovoru rekao: “Ja sam poslednji jugoslavenski pisac.”

Povezani članci

Poslednja nevina godina Jugoslavije

15.oktobra 1989. umro je Danilo Kiš, jedan od rijetkih koji je predosječao ova zla. “Razumi me, ja ne mogu izdržati to da bi se oni najrađe međusobno poubijali!”, naveo je on svome kolegi književniku Ištvanu Eörsi razlog zbog čega ne želi živjeti u Jugoslaviji. “Ko?”, upitao ga je ovaj. Kiš je odgovorio: ”Srbi Hrvate, Hrvati Srbe, oboji Slovence, sve tri Albance.” Kiš je kasnije u tom razgovoru rekao: “Ja sam poslednji jugoslavenski pisac.”

Piše: Adelheid Wölfl iz Sarajeva
Preveo: Ešref Zaimbegović

1989. još niko nije slutio krvave ratove i raspad države

Naramenice jarko crvene bluze pjevačice bile su vrlo čudne. Gitaristi su nosili naborane pantolone i bijele sakoe. U životu osamdesetih još je sve bilo u redu. 1989. je bila godina u kojoj je Jugoslavija pjesmom “Rock me” hrvatske grupe Riva osvojila “Pjesmu Evrovizije”. Pjesma je bila potpuno bez političkih naznaka.

1989. je bila godina u kojoj u Jugoslaviji još niko nije ništa slutio: prije svega ne rat i raspad države. U tome smislu bila je 1989. skoro jedna nevina godina, poslednja nevina godina jedne socijalističke države, koja je dugo važila kao uzor između istoka i zapada Evrope, ali se ta osobina uzora izgubila zbog demokratizacije u Istočnoj Evropi.

milosevic

foto: standard/prelic

Slobodan Milošević 1989. na Kosovu Polju.

„Jugoslavije nije više bila tako važna jer je prestao hladni rat a time ona više nije bila geopolitički partner za Zapad“, objašnjava Florian Bieber, ekspert za jugoistočnu Evropu na Univerzitetu Grac. Kad se u januaru 1990. održavao partijski kongres jugoslavenskih komunista drugi su već prestigli nekadašnju model zemlju. Jer u istočnoj Evropi su na mnogim mjestima komunističke partije bile već u procesu nestajanja. Međutim u Jugoslaviji je krajem 1989. još izgledalo dobro. Premijer Ante Marković je provodio reforme i mislilo se da će se slijediti trend drugih istočnoevropskih zemalja. „Niko nije računao da će se Jugoslavija tokom dvije godine raspasti“, kaže Bieber.

Sloboda putovanja i zapadni proizvodi široke potrošnje

U Jugoslaviji – drugačije nego u komunističkim režimima u istočnoj Evropi – niko 1989. nije tražio smjenu elite pa i zahtjevi za demokratizacijom nisu bili tako jaki – jer u Jugoslaviji su već odavno imali to za čim su drugi tako žudjeli: slobodu putovanja i zapadnjačke proizvode. “Mnogi od zahtjeva u Lajpcigu ili Pragu bili su normalnost u Jugoslaviji”, kaže Bieber. “Nije bilo velikih antikomunističkih protesta kao u Poljskoj ili Češkoj. “Čak i prilikom protesta u Srbiji 1988. radilo se o demonstracijama protiv siromaštva. Tek kasnije Slobodan Milošević, koji je 1989. postao predsjednik Srbije a do tada je vodio srpsku komunističku partiju, uzima demonstracije pod svoje i daje im nacionalistički naboj.

Posebno su Srbi sa Kosova bili instrumentalizirani od Miloševića, da bi se javnost pripremila na povećani pritisak na autonomnu pokrajinu. Tamo je već od 1981. dolazilo do sukoba. Sve češće moglo se u srpskim medijima čitati o “genocidu” koji čine Albanci nad Srbima na Kosovu. U stvarnosti je bilo napada kosovskoh Albanaca na Srbe. Propaganda je bila druga stvar.

Odlučujući događaj sa najtežim posledicama 1989. u Jugoslaviji bilo je to da su u martu Vojvodina i Kosovo, kroz izmjenu Ustava faktički izgubili status autonomnih provincija. Partijsko rukovodstvo u Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori bilo je usto zamjenjeno Miloševićevim ljudima. “To je bilo prvi put da je ravnoteža snaga bila jednostrano izmjenjena od strane Srbije”, objašnjava Bieber. “To je uznemirilo mnoge u Sloveniji i Hrvatskoj. Pokazalo se da se ravnoteža nije izmjenila konsenzusom nego snagom jačega i da se samostalnost republika može reducirati. Zbog toga su ojačale tendencije odvajanja.”

U septembru 1989. Slovenija je izmjenila svoj ustav i u njemu definisala pravo secesije bez saglasnosti drugih republika. Srbija je odgovorila bojkotom slovenačkih proizvoda. Međutim ni u samoj Sloveniji 1989. većeina stanovništva nije bila za nezavisnost. “Mislilo se da će se stvoriti konfederacija”, kaže Bieber. Radilo se naprimjer na tome da zakoni republike imaju prednost nad zakonima zajedničke države da bi se imalo više kompetencija za pregovore sa drugim republikama, objašnjava istoričar i ekspert za političke nauke.

U republikama je 1989. otvoren put za višepartijski sistem i slobodne izbore. U Sloveniji je stvorena Demokratska opozicija Slovenije (Demos), skup pet partija. U svim ostalim republikama partije koje su se osnivale imale su etno – nacionalističke oznake, koje će u obje naredne decenije karakterisati jugoistočnu Evropu i dovesti do teških posledica posebno u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. U Hrvatskoj je u junu 1989. osnovana Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koja će u devedesetim godinama postati nosilac hrvatskog etno – nacionalizma. Međutim tada još niko u Hrvatskoj nije vjerovao da će HDZ dobiti izbore.

U cjelini nacionalizam 1989. nije bio dominantan u Jugoslaviji. Napetosti su bile ograničene uglavnom na Albance i Srbe na Kosovu, dakle na interni etnički konflikt koji će 1999. konačno dovesti do poslednjeg rata na Balkanu.

Socijalizam je bio na svome koncu više zbog ekonomske situacije. Republike, samoupravna preduzeće, opštine i građani bili su krajem osamdesetih godina prezaduženi. Jugoslavija je u stvari bila već bankrot i prije nego što se kriza zaoštrila. Živjelo se iznad realnih mogućnosti. Možda zbog toga većina građana nije ni primjećivala u kakvu krizu idu.

Novac iz Narodne banke

Kraj socijalizma i raspad države išli su ruku pod ruku. Dok je Marković pokušavao kormilo održati putem reformi republike ga nisu podržavale. On je snizio inflaciju, plate su opet redovno isplaćivane, prodavnice su opet bile pune. Međutim republike nisu odustajale od vlastite novčane politike – posebno Srbija koja je povlačila novac iz Narodne banke Jugoslavije. Tvornica aluminijuma u Crnoj Gori bila je već tada neefektivna a teška industrija u Bosni i Hercegovini bila je u teškoj krizi.

Kao strategije stajali su centralizacija i federalizacija jedna nasuprot drugoj. Dok je Milošević htio ustavnom reformom da pojača centar u Sloveniji a kasnije također u Hrvatskoj htjeli su da saveznu državu pretvore u konfederaciju. Želja za više autonomije pokazala se već u sedamdesetim godinama donošenjem novog ustava. Međutim volja za kompromisima unutar Saveza komunista je 1989. sve više slabila.

Neki su, kao nekadašnji Miloševićev saradnik Ivan Stambolić, kasnije pisali kako su već tada bili zabrinuti zbog Miloševićevog nedostatka spremnosti za kompromis i njegove spremnosti da koristi ulicu. “Bila je to novina da se konflikti ne rješavaju iza zatvorenih vrata nego da se mobiliziraju mase”, kaže Bieber.

Međutim retorički se Milošević držao u pozadini. Poznati govor na Vidovdan 28. juna 1989. na Kosovom polju, nedaleko od današnjeg kosovskog glavnog grada Prištine, gdje i danas stoji spomenik na boj iz 1389., ustvari nije bio posebno nacionalistički. Milošević je tada stalno naglašavao jedinstvo i zajedništvo. Međutim masovno dovezena publika bila je već nacionalistički nastrojena. Povici Slobo – Slobo zvučali su kao poziv da on postane dominantni faktor politike.

Interesanto je da je tada na Kosovu polju bio prisutan i kasniji slovenački predsjednik Janez Drnovšek. On je kao predsjednik jugoslavenskog predsjedništva stajao pored Miloševića, što poslije svega šta se nakon toga desilo, izgleda skoro nevjerovatno. Slovenci su se 1989. kao prvi solidarizirali sa kosovskim Albancima jer su u srpskom nacionalizmu vidjeli opasnost za sebe. Bieber misli da ako nije retorika onda je insceniranje proslave na Kosovu polju bilo jasno srpsko – nacionalističko a ne više opšte jugoslavensko. I stvarno na kraju govora je Milošević prvo rekao: “Živjela Srbija” a tek nakon toga: “Živjela Jugoslavija”.

15.oktobra 1989. umro je Danilo Kiš, jedan od rijetkih koji je predosječao ova zla. “Razumi me, ja ne mogu izdržati to da bi se oni najrađe međusobno poubijali!”, naveo je on svome kolegi književniku Ištvanu Eörsi razlog zbog čega ne želi živjeti u Jugoslaviji. “Ko?”, upitao ga je ovaj. Kiš je odgovorio: ”Srbi Hrvate, Hrvati Srbe, oboji Slovence, sve tri Albance.” Kiš je kasnije u tom razgovoru rekao: “Ja sam poslednji jugoslavenski pisac.”

derstandard.at

tačno.net
Autor 21.9.2014. u 14:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija