Poslijeizborna inventura – lekcija političkoj ljevici

tačno.net
Autor 10.10.2016. u 11:01

Poslijeizborna inventura – lekcija političkoj ljevici

prof.dr. Slavo Kukić

U demokratskim sustavima rezultati izbora se procjenjuju po tome jesu li na njima pobijedile stranke ljevice, centra ili desnice. U BiH, nažalost, pravila demokratskih društava ne vrijede ni u tome. Ovdje se, naime, izbore ocjenjuje po tome pobijediše li na njima nacionalisti ili stranke građanske provenijencije – oni, kojima je kolektiv i alfa i omega političkoga djelovanja ili oni drugi, kojima su sreća pojedinca i pravo na njegov život iznad svega, iracionalnih kolektivnih interesa posebice.

Promatra li ih se, dakle, iz te perspektive, dvojbi nema – nacionalisti su i na netom održanim izborima dobili mandat da građanima BiH čine ono što i prethodnih četvrt stoljeća. Ako bi ih procjenjivali oni koji o stanju stvari u ovoj zemlji nemaju potrebnih informacija, rekli bi, to je volja naroda – ili, recimo, za ono što su do sada činili birači su ih nagradili još jednim mandatom. Narod je, drugim riječima, zadovoljan načinom njihova vladanja.

Gleda li se, pak, na istu stvar iz druge, perspektive barem prosječno informirana, priča ima nešto drugačiji predznak. Istina je, nacionalisti su pobijedili i na netom održanim lokalnim izborima. Da će se to dogoditi, u nekoliko sam navrata i sam najavljivao. Ali, svaki put sam i pojašnjavao zašto – a uzimam si slobodu ponoviti to i ovom zgodom. Razlog je u činjenici da su filozofiju, koja obilježi zadnjih četvrt stoljeća, nacionalisti u prethodne dvije godine prakticirali kao nikada prije. I da to nisu činili stihijno, bez sistema, svatko za sebe – nego, dojam je, koordinirano, pri čemu su jedni drugima nerijetko služili i kao vjetar u leđa.

Prije koji dan, recimo, na panel diskusiji o ekstremizmu na Balkanu, održanoj u Washingtonu, izvršni direktor tamošnjega Instituta za aktualna svjetska pitanja Edward Joseph upozori kako svijet mora zatvoriti neka otvorena pitanja – među kojima je i suprotstavljanje ljudima poput Milorada Dodika, jer kontinuirano destabilizira BiH.

S Josephom se, dakako, i nije problem složiti. No, bilo bi ga uputno i još ponešto informirati – među inim i da Dodik nije jedini koji ovu zemlju destabilizira. Jer, argumenata je do mile volje da se na tako djelovanje Dodika i potiče – i da je prethodnih godina u tome prednjačio posebice bošnjački član državnoga predsjedništva.

Priča o nedavnom referendumu, primjerice, nije pala s nebesa nego je Dodik na nju – a takvih su primjera pune godine iza nas – od svoga sarajevskog dvojnika izravno stimuliran. Ovih dana čitam, recimo, kako će predsjednik Studentskoga parlamenta Senatu Univerziteta u Sarajevu uputiti inicijativu o neodržavanju predavanja i ispitnih rokova petkom zbog klanjanja džuma-namaza.

Ne vjerujem, doduše, da će inicijativa naići na odobravanje sarajevskih mi kolega. Ali, ne vjerujem ni da je trenutačno odobravanje i krajnji cilj inicijatora. Preko inicijative se, naprotiv, samo testira javnost – a, ne izazove li ona zgražanje, nije problem da ju se „senatlijama“ turne ponovo, sutra, za godinu-dvije, svejedno. Jer, više od trenutačnog stanja je važan trend. I baš zato ne vjerujem ni u priče kako je inicijativa plod pameti studentskoga parlamenta ili njegova predsjednika. Dapače, oni su samo transmiteri ideologije koja dodike i proizvodi – i koja bi ovdje umjesto sekularne rado vidjela teokratsku, i to islamsku državu.

Zašto je sve to važno? Krajnje pojednostavljeno, jer se etničko talasanje ne zaustavlja na političkim klasama. Naprotiv, u formi frustracija i strahova ono se prenosi i na malog čovjeka – koji, na njegovu nesreću, u pravilu pripada i jednoj od triju dominantnih etnija. A oni, onda, proizvode i netrpeljivost i mržnju – ali i spremnost na etnohomogenizaciju, i to po principu jedan narod, jedna partija, jedan vođa.

Ovaj koncept je, uostalom, po onome što uspijevam upratiti, i jedini na prostoru RS. Nestalo je, hoću reći, i ono malo građanskoga što je tamo postojalo. Umjesto toga, borba za srpsku stvar je, ako dobro razumijem stanje duha u ovom dijelu zemlje, gotovo pa jedina na svijetu. Pitanje je, dakle, jedino tko je veći Srbin, sve ostalo su tek varijacije na tu istu temu.

No, da se ne lažemo, etnokoncept dominira i na prostoru Federacije. To su, uostalom, pokazali i posljednji lokalni izbori. Građansko je, skoro kao u RS-u, gotovo pa protjerano i s prostora na kojima su nominalno u većini Hrvati – i koje, nije nikakva tajna, kontroliraju sljedbenici Šuška i Bobana.

Za drugi dio ovog entiteta, istina, to se i ne bi moglo reći. Iako, procese u lokalnoj samoupravi nacionalisti kontroliraju i u njemu – oni isti koji su u pozadini inicijativa parlamenta sarajevskih studenata. Zapravo, tek nekoliko je enklava, među kojima je Tuzla najveća, koje njihovoj apsolutnoj dominaciji još uvijek odolijevaju – i u kojima su na čelu kolone građanskog otpora iracionalnoj kolektivističkoj filozofiji stranke socijaldemokratske provenijencije, SDP prije svega.

Stranke građanske provenijencije, pa i one lijevog političkog spektra, su na taj dio zemlje i inače stjerane – i na njemu im se utjecaj, pa kakav-takav, i osjeti. Promatra li se, recimo, struktura osvojenih glasova na netom održanim izborima u tom dijelu zemlje kumulativno, utjecaj političke ljevice je barem jednak onom bošnjačke nacionalne osovine – neki, koji su se računicama bavili i detaljnije, kažu čak i veći.

Ako je, pak, to točno, zašto taj utjecaj nije i materijaliziran? Gdje su im, drugim riječima, gradonačelnici i načelnici – i dominacija u gradskim i općinskim vijećima? E, to je priča koja zaslužuje pažnju. Zapravo, stranke političke ljevice su dobile pravu lekciju u vezi s pristupom kojeg same prakticiraju – a koji izaziva mučninu u stomaku svakome tko je lijevoj političkoj ideji, pa ma koliko ovdje ona bila i osakaćena, sklon.

Odgovor na postavljena pitanja je, da ne duljim, u onom što se ne može osloviti drugačije do „jad i tuga“ – u liderskoj samozaljubljenosti i sujeti. A oni su, uz homogenizaciju koju se zastrašivanjem uspjelo ponovo izazvati, također značili tjeranje vode na mlin nacionalistima. U prilog tome, uostalom, dosta zorno svjedoči i primjer Sarajeva. U Općini Centar, tako, naspram kandidata bošnjačke etnoosovine kočoperi se čak šest ljevičara, u Novom Sarajevu tek jedan od toga manje. I, umjesto da su im glasovi objedinjeni, sujeta i samozaljubljenost su učinile da je ukupni kolač, koji im pripade, raskomadan. A takav, zar je to mudrost, ide jedino na ruku svjetonazorskoj im konkurenciji – a time pojačava postojeće, ali i izaziva novo malodušje među građanima koji su im potencijalno skloni.

Ima li, međutim, izlaza iz današnjega antievropskoga stanja? I mogu li građani BiH, njezina mladost prije svega, živjeti u nadi da će se duh Evrope ponovo naseliti u zemlji njihovih djedova, otkuda je prije više desetljeća i protjeran?

To, dakako, nije nemoguće. Ali, da bi se evropski prevrat i dogodio, neke se pretpostavke podrazumijevaju. Podrazumijeva se, prije svega, okupljanje lijevog političkog spektra oko jedinstvenih izbornih i poslijeizbornih programa – jer, jedino tako je moguće parirati međusobno uštimanim etnonacionalnim političkim orkestrima. Okupljanje, istina, ne znači automatski i ujedinjavanje u jednu političku partiju – iako, pobogu, u zemlji od tri miliona birača jedna bi tek i mogla imati izgleda na ozbiljno političko djelovanje.

 Podrazumijeva se, potom, ili i prije toga, da se stranke ljevice – objedinjene ili ujedinjene, kako god – vrate izvornoj lijevoj ideji, ideji socijaldemokratske tradicije prije svega. Da, drugim riječima, ne ostavljaju ni trunke prostora raspravama jesu li ili nisu partije rada – ili, naprotiv, koketiraju malo s radom, a malo, ili čak i više s kapitalom.

Podrazumijeva se, da ne zaboravim, odbijanje čak i primisli o mogućnosti da se igra na terenu i rekvizitima etnonacionalista – a time i mogućnost upadanja u zamke izdizanja kolektiviteta i njihovih interesa na pijedestal vrijednosti, i njihova pretpostavljanja čak i pravu čovjeka na goli život. A ta vrsta grešaka je u prethodnih četvrt stoljeća pravljena – ponekad nesvjesno, ponekad i iz, kako se objašnjavalo, taktičkih razloga. Iako, jedina taktika može i mora biti čovjek i njegovo pravo da živi od svoga rada, i to životom dostojnim čovjeka. Sve ostalo vodi samo u jednom smjeru. U slijepu ulicu – kao što je, ne jednom, vodilo i do sada.

Podrazumijeva se, na koncu, da se na tim premisama funkcionira kao središte okupljanja svega što je oponent nacionalističkoj isključivosti i samodovoljnosti. Da se, drugim riječima, za sebe veže svijet rada, sindikalni pokret prije svega, ali i sve ostale – nevladin sektor, prepoznatljive pojedince, ine. Jer, malo je vjerojatno da bi itko od njih okretao leđa čovjeku zarad ljubavi iracionalnim interesima, budućnosti za račun prošlosti, Evropi za račun balkanske učmalosti.

Jesu li, međutim, stranke bosanskohercegovačke ljevice spremne na tu vrstu zaokreta – svaka pojedinačno i sve skupa? Jesu li, drugim riječima, iz najsvježije lekcije izvukli pouke? Bojim se, još uvijek ne. Tako barem razumjeh prve poslijeizborne poruke nekih od njihovih lidera – one iz Naše stranke prije svega. A to, onda, znači da su i građani ove zemlje, oni koji bi rado raskrstili s prohujalim stoljećima, osuđeni na iste osobne sudbine kao i do sada – ili definitivno i zauvijek otići ili nastaviti tavoriti i nadati se da bi se čudesa ipak mogla dogoditi. Iako, čudesa se rijetko događaju. I, parafrazirajući jednu kršćansku, nisi li spreman pomoći sebi, otkuda ti pravo očekivati pomoć i od Svevišnjega – i čudesa kojima bi te Svevišnji spašavao protiv tvoje vlastite volje?

tačno.net
Autor 10.10.2016. u 11:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija