Poslušan ili glup

Zlatko Dizdarević
Autor 28.8.2016. u 09:45

Izdvajamo

  • U maloj Bosni, sve manjoj i sebi samoj, strasno upetljavanje u mutnu tursku vojno-političku skasku, taman kao da je riječ o drami same BiH, onom malom broju razumnih ostavilo je mučan utisak. I mada još niko pouzdano ne zna šta je cijela istina o propalom "vojnom udaru" – detalji se neće ni znati do nekog budućeg WikiLeaksa ili Snowdena – bošnjački politički čelnici od vrha države pa niže do kantona donijeli su konačni sud. I sugeriraju baš k'o nekada oni koje današnji najviše mrze, "ko drukčije kaže, kleveće i laže!" Tako je to u "braće" na balkanskim prostorima. U sva tri mala plemena zablenuta u tutore. Što u one preko granice, što u one iz maglovitih daljina. A realnost zapravo jadna. Pa nas, evo ponovo, na ivici ambisa.

Povezani članci

Poslušan ili glup

Ima li smisla kazati mu, tjeraj bolan svoje kako te babo vaspitao, ono tamo će ionako sutra biti opet drugačije. I “anadolije” će pisati drugačije, a naše će novine i portali to poštivati. Pa će  prekosutra opet drugačije… Istina je, ali opet kao da nema smisla. A ima, eno je u Andrića: “…Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati…”

Piše: Zlatko Dizdarević, novilist.hr

Nikada svjetska politika nije bila ništa drugo do goli interes  njenih igrača. Britanci, imperijalisti, davno su to i “kodificirali”  u nekoliko  temeljnih postulata. Najpoznatiji, onaj da u politici nema ljubavi već samo interesa, niko pragmatičan a pelcovan od sentimenata i osjećanja za “pravdu” odavno ne dovodi u pitanje. Naravno, postojali su i drugi životni tereni mimo politike na koje se ova logika prelijevala. Kao i drugačije škole razmišljanja, vaspitanja, obrazovanja, o životu i međuljudskim odnosima. Logike bliže čovjeku neko drugim stvorovima u prirodi. Oni koji se danas toga sjećaju i pokušavaju pridržavati nazivaju se arhaičnima, prevaziđenima pa i – glupima. Što bi ovdje kazali, takav vakat došao.

Posljedice su svuda unaokolo. Na smrad koji proizvodi život u zadnjici jačeg i moćnijeg svijet se već navikao. Neki su to proglasili čak i mudrošću. Pa je logično i rušenje svega što je koliko jučer bio princip na međunarodnoj sceni a sada gola šprdnja. Tako interes nalaže: Josef Biden se u srijedu dodvorava Erdoganu koji ga ucjenjuje Gulenom, legalizirajući ulazak turskih tenkova u susjednu državu. Washington mora održati Tursku u NATO-u (za sada) jer tamo nema alternativu neophodnu za vladanje regionom. Pri tome Amerika de facto izdaje Kurde u Siriji koji su im tamo još jučer trebali, pa se ponadali da su postali Americi neupitni saveznici. Za Tursku Assad je odjednom “svakako jedan od aktera u Siriji.” Rusi kobajagi nemaju veze s tim a  pouzdani glasovi iz Damaska vele da su tamo mnogo jači nego što to dopire do medija u nas. Rusi nisu “naši”, njih Srbi vole… Ko ne vjeruje ovo o njima u Siriji, a možda ga golica, neka prati priču oko Aleppa ovih dana…

Sve ove konkretne priče kao vijest, možda, i nisu bitne danas. Uostalom, znamo ih, manje ili više. Čini se važnijim koliko prilagođavanje toj novoj realnosti postaje mentalitet. Čitanje suvremene istorije i tumačenje vlastitih pozicija u njoj postalo je apsolutno nemoguće temeljem poštivanja starih istina i principa, da se moralni postulati i ne pominju. Prihvaćanje dodvoravanja sili i interesu, kao nečeg sasvim normalog, kao nečeg što je čak i nova vrijednost, pobijedilo je. Usputnih primjera je bezbroj.

U maloj Bosni, sve manjoj i sebi samoj, strasno upetljavanje u mutnu tursku vojno-političku skasku, taman kao da je riječ o drami same BiH, onom malom broju razumnih ostavilo je mučan utisak. I mada još niko pouzdano ne zna šta je cijela istina o propalom “vojnom udaru” – detalji se neće ni znati do nekog budućeg WikiLeaksa ili Snowdena – bošnjački politički čelnici od vrha države pa niže do kantona donijeli su konačni sud. I sugeriraju baš k’o nekada oni koje današnji najviše mrze, “ko drukčije kaže, kleveće i laže!”  Tako je to u “braće” na balkanskim  prostorima.  U sva tri mala plemena zablenuta  u tutore. Što u one preko granice, što u one iz maglovitih daljina. A realnost  zapravo jadna. Pa nas, evo ponovo, na ivici ambisa.

U kući, u sva tri dnevna boravka, za nos nas vuku i oni iz susjedstva i oni iz Evrope. Ovi drugi putem sudbinskog “Vijeća za provedbu mira”. Čuj im provedbe i čuj nam mira. Tako smo i u bliskoistočnoj drami  potrčali  još  na  početku da postanemo “prijatelji Sirije”,  u ešalonu sa onima što su im zapravo bili pravi neprijatelji uz dodate neprijatelje po nalogu. Sa Turskom isto tako. A sada, nakon euforije, eto belaja. Žali  mi se ovdašnji dobri Bošnjo malo zaostao u ovom novom prevaspitavanju temeljem interesa, a inače  ispotiha uvjeren u svoj stambolski  identitet,  kako  je zbunjen. Kako će sada “za Erdogana kad eno ga sa Rusima, a oni ovdje sa Srbima…” Pitam ga šege radi, a gdje ti je tu Assad ? Veli, “zafrkavaš me a tek sad tu ništa ne razumijem. Kako je krenulo Erdogan će se i sa njim miriti…Ne znam više ko su tu naši.”

Belaj je kad ne znaš gdje si. Pa onda k’o ovca hajde za “našima”. Da makar znaš kuda i zašto. Onaj u čiji si tor dobrovoljno ušao, naravno, nema  potrebe da ti objašnjava o čemu se tu, zapravo, radi. Nisi mu faktor,  a misliš  da jesi.

Eto, na primjer neki dan teksta u “Faktoru”, novoj sarajevskom dnevnom glasilu Bakira Izetbegovića, onaj mu izvorni “vaz” ne prija više uvijek uhu. Veliki je naslov: “Stravičan prizor hiljada ubijenih civila u Siriji”. U tekstu intrigantan uvod kako je turska agencija “Anadolija došla u posjed neobjavljenih snimaka snimljenih neposredno nakon napada hemijskim oružjem sirijske vojske u regionu Istočna Guta u kojem je u noći sa 20. na 21. august 2013. ubijeno 1.400 osoba, pretežno žena i djece… stravični prizori hiljada tijela žena i djece koji su stradali u hemijskom napadu snaga sirijskog predsjednika Bashara al-Assada…” I tako dalje, ne predugo ali precizno i ubitačno.

Sjećamo se, o pomenutom događaju iz 2013. godine napisane su hiljade stranica analiza i komentara. Nakon toga, tada pripremljenog napada na Siriju nije bilo, mada su samo sati dijelili Damask od američkih krstarećih raketa sa brodova u Mediteranu. Obama u konačnici nije imao dovoljno validnih argumenata da opravda pred američkim javnim mnijenjem još jednu laž poput one o Sadammu Husseinu u 2006. godine. Ni mnogi generali nisu smatrali da je operacija  smislena.

Najdetaljniju  analizu  tada  koja je opovrgnula tvrdnja da je sirijska  vojska u Ghouti upotrebila bojni otrov ponudio je čuveni  američki “Massachusetts Institute of Technology” (MIT). Po svijetu, i na ovim prostorima, nisu ga se baš pretrgli citirajući. Za široku javnost na zapadu najuvjerljiviji je ostao izvještaj veterana američkog novinarstva Seymona Hersha, dobitnika Pulicera za izvještavanje iz Vijetnama  i masakr  u My Laiu, ’68. godine.  Njegov tekst o Ghouti objavljen  je u respektabilnom “London Review of Books” pod naslovom “Čiji sarin”.

Oba izvještaja razotkrila su kako su lansirani “podaci o Ghouti” aranžirani na isti način kao oni Bushovi o Iraku. I da su tada, oko Damaska i u Ghouti hemijsko oružje imali teroristi Al Nusra Fronta, dakle oni iz Al Qaede koje se sada, pukom promjenom imena, pokušava svrstati u “umjerenu  opoziciju!” Pa ih valjda Anadolija pokušava osloboditi krimena prebacujući ga ponovo u krilo Assadu, a kome će drugom. Ovdašnji lokalni zaljubljenici u “brata na Bosforu” potrčali da se to objavi, i dokaže ono što znaju da moraju. A nije im ni mrsko.

Hershove optužbe su mnogobrojne i ozbiljne. I na internetu su. Najvažnije, Američke obavještajne agencije proizvele su prije napada mnogo validnih izvještaja sa dokazima da al-Nusra Front posjeduje sarin a iz toga je tada izdvojeno samo ono što je išlo u prilog opravdanja za optužbu Assada. U Americi je još ranije objavljeno tragom Snowdenove dokumentacije kako unutar Sirije funkcionira tajni sistem senzora radi ranog alarma povodom bilo kakvih promjena u arsenalu sirijskog hemijskog oružja. Visokorangirani član obavještajne zajednice upućen u taj program potvrdio je Hershu da senzori nisu detektirali nikakve pokrete uoči napada. Isto tako, Amerikanci su u stanju prisluškivati sirijske vojne jedinice na terenu. Komunikacije se pohranjuju u kompjuterima. U ovom slučaju, navodi validin izvor, naknadna analiza snimljenih komunikacija  nije  pronašla dokaze koji  bi potvrdili  tezu da je napad naredio Assad. Dokazana je i opravdanost sumnje  povodom tvrdnji da je hemijsko oružje pogodilo cilj s udaljenosti  od devet kilometara, gdje su bile najbliže pozicije Assadove vojske. Poznato je i kako je CIA u to vrijeme imala puni uvid u aktivnosti  al-Nusre oko Damaska i Istočne Ghoute i da je tamo praćen  njima dobro poznati Zijad Tarik Ahmed, stručnjak za hemijsko oružje koji je nekad bio u iračkoj vojsci.

Nakon svega, još tada, krajem 2013. godine, cijeli slučaj je u javnosti polako “primiren”. Rusi i Amerikanci su obezbijedili da sirijska vojska, pod kontrolom OPCW (Organizacija za zabranu hemijskog oružja) uništi zalihe tog oružja, što je i učinjeno. U periodu u kojem se to radilo, sreo sam u Damasku ljude iz ove organizacije koji su bili zadovoljni onim što je i kako je postignuto. U svijetu je ostao rasprostranjen zaključak da je Obama odustao od napada na Siriju povodom Ghoute ne samo zato što za to nije dobio podršku u američkoj javnosti, već i zbog preciznih obavještajnih podataka da al-Nusra posjeduje hemijsko oružje. MIT je objasnio i kako je upotrebljeno. Uz mnoge tehničke  detalje koji opovrgavaju tezu o masakru u “režiji sirijske vojske”.

No, šta su nama te činjenice  kad nam se dotura ono što to moramo da znamo, i da objavimo. Evo nam zato i Anadolije kao faktora, i iskopavanja “ekskluzive” koju, takvu, niko više ozbiljan ne objavljuje. Uloga državne agencije iz Stambola u ovakvoj priči o krvnom neprijatelju  Assadu nije čudna. Gazda je tamo moćan i ljut. I pomno prati  ko je njegov, a ko nije. Ne samo kod kuće, već i na obodima carstva.

Tema ovdje, ipak, nije  šta je ko objavio i šta može da objavi, tragom logike interesa, i sile. Tema je naša (ne)spremnost da hladno kažemo kod kuće: Ok, jeste to tako ali šta da se radi, oni su jači i oni su nam interes. I da slušamo u svakodnevnom životu neku “anadoliju”, bilo koju, koja sluša svog gazdu, bilo kojeg ali jačeg, koji opet sluša nekog još jačeg. Ili tek njegovu vlastitu, jaku računicu.  I onda svemu tome prilagođavamo zadatu a kobajagi “vlastitu” percepciju  novog svjetskog  poretka. Ali i budemo svjesni posljedica za nas i naše potomke.

Za većinu je odgovor šta da se tu radi, očigledno već postao jasan. Čak i kao svakodnevni čip koji potire  svaku individualnu slobodu, ne samo kao ljudsko pravo već i kao temeljnu  vlastitu  logiku. A košmar je kod nekih još uvijek ogroman, i tužan. Kao kod ljudi poput onih  Bošnja u čijim  glavama nikako da se posloži  kako valja ta planetarna i nedokučiva  zavrzlama između, recimo, Turske, Amerike, Rusije, Sirije…pa još tu onda Srbije koja je “Ruska” i Bosne koja je “Turska” a Moskva i Stambol odjednom zajedno…

Ima li smisla kazati mu, tjeraj bolan svoje kako te babo vaspitao, ono tamo će ionako sutra biti opet drugačije. I “anadolije” će pisati drugačije, a naše će novine i portali to poštivati. Pa će prekosutra opet drugačije… Istina je, ali opet kao da nema smisla. A ima, eno je u Andrića: “…Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati…”

Nešto mislim, ima i nastavak: Kada obogaćena fukara postane sila i vlast a pametni i dalje šute. E onda stari u Bosni ispotiha vele – allahimanet pameti!

Zlatko Dizdarević
Autor 28.8.2016. u 09:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija