Postali smo tek dio nečije tuđe igre

Zlatko Dizdarević
Autor 8.7.2019. u 14:51

Izdvajamo

  • Recimo, samo naivac može očekivati da će se nova šefica Evropske centralne banke Christine Lagarde, »promijeniti« u odnosu na čelni posao koji je obavljala do jučer u MMF-u, organizaciji smišljenoj da se nametnutim privatizacijama najbogatijih iz Trećeg svijeta svo njihovo blago prelije na račune zapadnih korporacija, dok zemlje žrtve te »demokracije i liberalizma« danas skapavaju od gladi. Nema razloga za vjerovanje da će novi ključni igrači u Evropskoj Uniji, sada već poznatih profila, od predsjednika, komesara, visoko pozicioniranih birokrata u administraciji – biti veliki reformatori.

Povezani članci

Postali smo tek dio nečije tuđe igre

Gdje nam je danas država iako imamo jasno ucrtane granice i doduše izmišljenu zastavu, ako smo pobrisali zajednički identitet. Na osnovu čega, zašto i kako neupitno vjerujemo da nam budućnost ovisi isključivo od nekog trećeg. Otkud ideja da će sada »novi« u Bruxellesu prema nama na putu prema njima biti drugačiji, bolji ili gori, pa će nam samo od njih ovisiti šta će biti sa nama. Kako to da mladi ljudi koji se bave informacijom, vjerovatno posebno i zbivanjima u Evropskoj Uniji, nisu pomislili da svaki i svačiji odnos prema nama ovisi prvenstveno o nama, a ne o njima. Zašto smo slijepi i pored vlastitih očiju.

U priči o velikoj evropskoj izbornoj gužvi, još većih javnih i posebno tajnih očekivanja, nadanja ambicioznih što su sebe vidjeli u luksuznim foteljama evropskog vrha, desilo se ono što je narod davno lijepo i kratko objasnio izrekom: Tresla se gora, rodio se miš! Ništa na kraju nije ispalo spektakularno novo i drugačije. Iskusniji i lukaviji u politici unutar »stare Evrope« nadmudrili su nove i kočoperne što su se nadali radikalnijem liderskom zakivanju populizma. Zlatna sredina uglavnom vjerna tradicijama je za presudnu nijansu nadvladala, a Evropskoj Uniji ostaje da najkasnije do kraja novog mandata pronađe odgovore na lagana ali sve prepoznatljivija unutrašnja urušavanja spram izvornih ideja, pravila i mentaliteta.

Hoće li novi što su zamijenili ove što odlaze to uspjeti, vidjet će se. Ako uspiju pa se uklope na koliko-toliko pozitivno liderski način spram ciljeva i smisla EU, bolje po njih. Ako ih nadvladaju do sada nepoznati i razarajući vjetrovi iz Evrope i još više zapadno i istočno od nje, gore po njih. Ali, i sadašnji dobri, stari i sve teže održivi status quo postat će ogroman problem.

Najmanje što se može desiti jeste da će »stara Evropa« dodatno još oslabljena izlaskom Velike Britanije pokušati da se zatvori u svoj krug, čuvajući egoistično i grčevito svoje granice, bogatstva, standarde i navike, elitizam i uvijek veća prava nego što ih imaju drugi. Jurišnici iz »nove Evrope« poput onih iz Višegradske skupine i nekadašnjeg »okolo-ruskog sjevera« plus ostali populisti, predviđeni u ovom scenariju za evropski »drugi razred«, naravno da se s ovim neće lako složiti.

Sudbine trećekategornika bez.eu licence, onih što čame u predvorjima Evrope naoko su različite ali samo kao dio istog plana. Za one koji, i ako Bruxellesu budu potrebni, nešto će se smisliti poput, recimo, »uspješnog referenduma« u Makedoniji. Drugi očekuju specijalni status kod nove administracije temeljem starih, a davno potrošenih obećanja i potreba, neki iskreno vjeruju da su geostrateška neophodnost Evrope pa će zato biti pogurani u Uniju i bez velikog razmišljanja o zadatim uslovima. Ima ih što vjeruju da su lukavi, pa se nadaju da će svojim eksplozivnim igrarijama kod kuće »pritisnuti« Uniju da ih što prije usvoji kao člana obitelji.

U svakom slučaju, velikih novina samo izborom novih kadrova u Uniji, što se percepcija politike i interesa, pripadajuće psihologije i političkog hedonizma »starih Evropljana« tiče, i jalovih nada drugih poduprtih s one strane oceana, teško da će biti. O tome govore i neka od imena novoizabranih.

Recimo, samo naivac može očekivati da će se nova šefica Evropske centralne banke Christine Lagarde, »promijeniti« u odnosu na čelni posao koji je obavljala do jučer u MMF-u, organizaciji smišljenoj da se nametnutim privatizacijama najbogatijih iz Trećeg svijeta svo njihovo blago prelije na račune zapadnih korporacija, dok zemlje žrtve te »demokracije i liberalizma« danas skapavaju od gladi. Nema razloga za vjerovanje da će novi ključni igrači u Evropskoj Uniji, sada već poznatih profila, od predsjednika, komesara, visoko pozicioniranih birokrata u administraciji – biti veliki reformatori.

Potpuno je druga stvar je što će neko odmah i sada naprosto morati da pospremi puno toga u zatečenoj kući, uključujući i temeljno raščišćavanje centralnih pitanja o samom projektu, smislu, ciljevima, a potom i organizaciji Unije uz sve što uz to ide. To nije stvar dobre volje u Uniji već imperativ koji će, ako se ne uvaži, ostaviti veoma malo prostora narednima što dolaze iza ovih sada izabranih – čak i za puko preživljavanje.

Veliko bavljenje Unije onima što se tek spremaju za pristupanje (neki iskreno a neko kobajagi) nije već odavno – mimo protokola i obećanja – veliki posao. Naravno, osim ukoliko neki od njih jesu interesno bitni samoj Uniji. Na ovom terenu, naivnost, neznanje i svojevrsna smiješna uvjerenost da su jako važni cijeloj Evropi, karakteristike su kod kandidata a iz vlastite perspektive čitaju zbivanja u vodećim kancelarijama EU.

Nekoliko uobičajenih poziva ovakvim povodima iz tv i novinskih redakcija u BiH da za njihove potrebe prokomentiram izbore u Uniji, svelo se, zanimljivo, na manje ili više identično pitanje, bezmalo kao jedino važno: Šta nova garnitura u EU znači za BiH i hoće li nam olakšati ili otežati put prema Uniji…?

U ovakvim situacijama čovjek se nađe na tren u dilemi. Oni što postavljaju ovakvo pitanje, doista iskreno i rekao bih nježno naivno žive u svijetu koji je dramatično daleko od svjetske političke realnosti i BiH u njoj. Potpuna i svekolika klaustrofobija i svakodnevno otklizavanje nizbrdo pobjeđuje. Na nivou društvene orijentacije i prevladalih standarda i vrijednosti, i na nivou puke svakodnevnice. I pri tome mislimo da je ta naša žablja perspektiva ikakvo mjerilo ikome. Evo da zaboravimo »obične« stanovnike ove zemlje koja je otklizala decenijama unazad izgubivši nebrojene poveznice sa realnošću.

Lokalno »pranje uma« u projektu potpunog i višeslojnog dekomponiranja društva – da se o državi i ne govori – dovelo je i do nesvijesti tzv. establišmenta o tome ko smo mi danas i šta smo mi danas kome na svijetu. Stari sentimenti o nekada dobroj zemlji pa i ljudima blijede. Zašto je i kako došlo do toga da smo postali tek dio nečije tuđe igre, uvjereni da smo u tim igrama još i značajan igrač. I pri tome i ponosni što nam je identitet u Beogradu, Zagrebu i Stambolu, potpuno izvan gabarita države čije je ime bilo iscrtano na geografskim kartama kada mnoga druga u regionu nisu.

Gdje nam je danas država iako imamo jasno ucrtane granice i doduše izmišljenu zastavu, ako smo pobrisali zajednički identitet. Na osnovu čega, zašto i kako neupitno vjerujemo da nam budućnost ovisi isključivo od nekog trećeg. Otkud ideja da će sada »novi« u Bruxellesu prema nama na putu prema njima biti drugačiji, bolji ili gori, pa će nam samo od njih ovisiti šta će biti sa nama. Kako to da mladi ljudi koji se bave informacijom, vjerovatno posebno i zbivanjima u Evropskoj Uniji, nisu pomislili da svaki i svačiji odnos prema nama ovisi prvenstveno o nama, a ne o njima. Zašto smo slijepi i pored vlastitih očiju.

Mogu oni malo zločestiji ali i malo realniji ustvrditi kako je prebacivanje domaćeg političkog džeparenja nasitno ili naveliko najbolje prikriti medijskim prebacivanjem naše sudbine u tuđe ruke. Može se u tzv. politici tragom vlastitih kapaciteta i malih znanja doista i iskreno vjerovati da se »gore« eto ravnaju baš prema nama, našim potrebama i interesima. Nažalost, groteskno je kada i uz samo površni uvid u ovdašnju zbilju i navodne »gafove« iko racionalan može povjerovati da naš »put u Evropu« ovisi od njih, a ne isključivo od nas koji to – nećemo.

Evo samo letimično pomenutih »bisera« pred kojim bi Evropa, eto kao za nas, morala zatvoriti oči: osmi mjesec nakon izbora BiH nema formirane državne organe. A bivšima, bez mandata od oktobra, idu ogromne plaće uz sve pozamašne dodatke. Važe beneficije, svijetle rotacije na limuzinama, sve kao normalno za bivše funkcionere koji »ne mogu da se dogovore« o izboru izabranih. I eto može se, ako treba sve do idućih izbora. Paralelno, sustižu se razni skandali, prije svega u pravosuđu koje je direktno vezano uz politiku i interese kartela sveke vrste. Uniji se i dalje pokazuje od šake do lakta uz blokiranje njihovih naloga, presuda i zahtjeva.

U polovici države formiraju mimo Ustava »rezervni sastav policije,« pa prijedlog pod prijetnjom ukidaju. Samo dan-dva kasnije objavljuju formiranje militantnije »žandarmerije« kao kompenzacije, uznos i Evropi i Americi; Iz EU šalju oštru poruku o apsolutnoj neprihvatljivosti veličanja ratnih zločina i zločinaca, a širom zemlje pršte odlikovanja takvima, nazivi ulica i institucija po njima, dižu im se spomenici, dočekuju zvaničnici na aerodromima itd…

Iz EU ovu zemlju obilaze i ponavljaju: »Lideri u BiH moraju više da se posvete interesima građana…« Eto njihove brige o BiH. Smiješno i ponižavajuće. I šta tragom svega ovoga čovjek može kazati kao odgovor na ona pitanja novinara ustreptalih pomišlju da će nas ovi »novi« iz EU pomilkiti po glavi i pokazati više razumijevanja za naš »specifični put«. Reći im da su »slijepi kraj očiju« malo je nekorektno. Pomalo ih razumijem.

Zato je možda najbolje i bilo kazati – neće se promijeniti ništa! A i pitanje je krivo. Možda bi bolje bilo pitati hoće li išta biti bolje kod nas, pa onda eto argumenta za EU da nas ponovo primijete? A ako bi to pitali, moj bi odgovor bio – neće! Zašto Zato što nije u interesu »lidera«, njihovom ličnom i usaglašeno grupnom, da se posvete interesu građana. Zašto? Pa u samoobrani, njih ovakvih u dobru za građane nema. To je bar prirodno.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 8.7.2019. u 14:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija