POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: FUGA SARAJEVO, SEFER YIZKOR (2.)

Kristijan Ivelić
Autor 4.4.2021. u 22:34

Izdvajamo

  • Postojanje i opstajanje Bosne: smrtonosna zapreka ubojicama Jugoslavije. Živi i neobjašnjivo žilavi podsjet: da se taj zlo-čin ne može sahraniti i ne da pohraniti. Zanavijek, ad acta. Bosna je, čuje se zajednička inkantacija očajnika i optimista, nadživjela i preživjela: Tursku i Austro-Ugarsku, Kraljevinu SHS – Kraljevinu Jugoslaviju, Endehaziju i Treći Reich... Jugoslavija, ona zapravo jedina, rađana i rođena u antifašističkoj vojni i revoluciji, došla je na svijet kroz agoniju i partizansko krvoliptanje. U Bosni i kroz Bosnu.

Povezani članci

POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: FUGA SARAJEVO, SEFER YIZKOR  (2.)

Foto: GERVASIO SÁNCHEZ

 

SHALOM, SEFER YIZKOR

… jer djeca  i dojenčad
umiru po trgovima Grada.

                    Tuž, 2,11

Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme,
ako tebe zaboravim.

                       Ps 137, 5

Moje pitanje… ne znam kome ga upućujem,
ne znam šta očekujem kao odgovor… moje pitanje glasi:
hoće li ikad gradovi sa kojima sam bio vezan stotinama
vidljivih i nevidljivih niti,  u čijoj sam lepoti uživao, čijoj
sam se mudrosti divio, gradovi tolikih mojih prijatelja –
hoće li Vukovar, Sarajevo, Mostar u topografiji svoga pepela
ikada pronaći znak nade, skrovito zapisanu reč Večitog povratka? 

                                               Bogdan Bogdanović, GRAD I SMRT, Semiologija
                                              destrukcije i znaci nade, MEDITERRAN PUBLISHING,
                                              Novi Sad 2008.

 

O, shalom, Sefer Yizkor…

Uistinu, o, shalom, ti si nedohvatna
Knjiga Pamćenja
Sefer Yizkor
u Knjizi Zaborava
napisana
od neba do zemlje
rastvorena, razlistana
Shalom, jabuko edenska
Shalom, Hramu srušeni
Shalom, suzo na obalama
rijeka babilonskih
O, shalom…
O, shalom, haverim, prijatelji moji
što doputovaste u prazne, od svakog zla
zaštićene odaje smrti
prije mene, tek sporijega putnika
Shalom, shalom…
Mrtvac i sam, cijelu vječnost
vas tražim, lutam i dozivam bezglasan
i u najfinijoj odjeći duhova
u zemljama nepreglednim, podzemnim
bez blagoslova svitanja
i bez noći obgrljenih zvijezdama
O, shalom, znadete znanjem istovjetnim
 beskonačne su i raskošne dvorane
 nebeske  i kraljevstva
u svili i zlatu
u vječna ništavila
pokrovu štedrome
Shalom, shalom…
Za vas i za sebe ovo pišem
i  ne pišem, jer davno smo već dočitani
i u kamen urezani
ljudi, narodi s pouzdanjem pješčani
i sipi, uz izvor presahnuli, sat
u pustinji
Shalom, ispisujem te, Knjigo Pamćenja,
o ti si, shalom, Sefer Yizkor,
ona koja me već prije začeća
ispisala i pustila
niz vode zaborava
Shalom, još prije rođenja mojega
i čovjeka svakoga pohranila
na stranice, na police sigurne, u redove
knjiga neizbrojivih praznine
i iščeznuća u bezdanu tmine
Shalom, Sefer Yizkor, gle
raširile se korice tvoje
i ti si ptica božanska
uzletjela iznad svjetova
od ljudskoga praskozorja do potonuća, sutona
u Božje Ništa
Shalom, shalom…
Zaboravom, kostima našim i tijelima
sve stranice tvoje su urešene
i u sebi sadržiš knjige sve
čitane i nenapisane
Knjigo Pamćenja, o Knjigo Nestajanja
Shalom, shalom…
Bogovi su lažni na žrtvenike
himbe prinijeli krv našu
i meso naše nasječeno,
oči naše kao djetinje
koje su vjerovale da će gledati vječno
A, prodani,kraljevima ovozemaljskim bijasmo roblje,
kosturi naši temelji su dvoraca njihovih
gdje im se kopilad kukavička valja u obilju i oholosti
hranili su se truplima našim i budućnostima
nerođene djece naše upisane
dakako, u Knjigu Pamćenja, Knjigu
Zaborava
Shalom, shalom, o Sefer Yizkor
dug je vječni naš
posramljeno ga u noć nosimo
dugovanje  ženama i majkama našim,
sestrama i svim ljubavima
poradi poraza i prerana kraja našega
zbog nas na milost i nemilost one
prepuštene jezicima ognja
i gladima nezasitnih mačeva,
o Sefer Yizkor, shalom…
Na kraju, ipak, srušili su
Grad
naš, opsjedali ga zlodusi
stoljećima paklenskih ljeta i zima
u ledu vjekova okamenjenih
I svaki čovjek u jednoj ruci nosi bodež
Kainov,
iz druge mu otječe
krv Abelova
Shalom, shalom…
i sve je spaljeno i smrznulo do temelja
i knjižnica u jata pepela odletjela
i u njima ti, Knjigo Pamćenja, o Sefer Yizkor,
Knjigo Nestajanja
Shalom, sve je to zauvijek
na tvojim gorkim stranicama
zapisano
na stranicama od varljiva
svjetla svijeta
I premoćna mraka
mira i spokoja
Nijeme
i gluhe vijavice
slova i snjegova
Upamćene
i rastopljene
pahulje
od postanka
Anđeli
u jatima pahulja
mećavi nevida
i omaglici priviđenja
i svih tkanja
paučine
snova
Iluminiranih
Pogledom prvim
Novorođenčeta
Pogledom zadnjim
Umirućega
Uvezanim
ukoričenim
u Knjige Zaborava…
Shalom Aleichem, o haverim
Sefer Yizkor, shalom, shalom…

                  Iz bilježnice za Postjugoslavenski rekvijem: Fuga Sarajevo, Sefer Yizkor 

 1941.– 2021., OSAMDESET KRATKIH GODINA 

Zasužnjeni smo u vlastitu vremenu – kao kukci u jantaru.
                                                   Czeslaw Milosz

 Povijest ne pripada nama, mi pripadamo povijesti.
                                                 H.G. Gadamer 

Osam desetljeća kao da je jedva, slabašno i sablasno, zaiskrilo, tek za trenutak osvijetlilo golemu pozornicu svijeta i na njoj onaj teško uočljivi zakutak Južnih Slavena (nakon čega je tmina bila putroznija, a svjetla svakodnevice XX. stoljeća još lažnija i nestvarnija), osamdeset  godina a kao časovit bljesak, kao blitz; od početka Drugoga svjetskog rata do danas, na uvijek – a to okamenjeno uvijek pripada kodu fatalističke kantilene o našoj beznadnoj i zloj kobi – izloženu i teško obranjivu, od sebe samih i drugih, brisanu prostoru slavenskoga juga…

LOGOS, POST MORTEM

Ima boli u životu tako jakih
poput udaraca mržnje Božje.
    Cesar Abraham Vallejo

Postojanje i opstajanje Bosne: smrtonosna zapreka ubojicama Jugoslavije. Živi i neobjašnjivo žilavi podsjet: da se taj zlo-čin ne može sahraniti i ne da pohraniti. Zanavijek, ad acta. Bosna je, čuje se zajednička inkantacija očajnika i optimista, nadživjela i preživjela: Tursku i Austro-Ugarsku, Kraljevinu SHS – Kraljevinu Jugoslaviju, Endehaziju i Treći Reich…

Jugoslavija, ona zapravo jedina, rađana i rođena u antifašističkoj vojni i revoluciji, došla je na svijet kroz agoniju i partizansko krvoliptanje.

U Bosni i kroz Bosnu.

Bosna je u Jugoslaviji, kao i ostatak te tamnice naroda, doživjela uskrsnuće i renesansu. Izlazak iz egipatskoga ropstva. Izlazak iz milenijske tmine tamnih vilajeta i  okupacija, tribalne bijede i zapuštenosti; iz robovlasničko-feudalnih okova koji su narastali i krupnjali stoljećima u lance fatalističkoga beznađa; iz nepismenosti i neznanja, zatvorenosti i mržnje, gladi i straha  od Drugoga.

Nakon stratišta i zgarišta, iznad grobalja i ruševina, uzdignula se kuća.

Rasvijetlio se, u praskozorju, dom.

U milenijskome se mraku na četrdeset i pet godina otvorio prozor – s pogledom na Utopiju…

Raskriljeni prozor, kao udah punim plućima, kao raširena krila.

Pogled na Utopiju, nagnuće i želja da se dosegne i dodirne obzor, asimptota; unatoč grijesima i pogreškama, zabludama i, u  konačnici, krivim i kobnim

odabirima, krvi i smrti, mraku i zlu koje je, s postojanošću sjenke, pratilo kratkovjeku Jugoslaviju. Ipak: bila je to zemlja u kojoj se dospjelo na vrhove

s kojih je pogled u oniričke daljine bio širi, bistriji, čistiji, od inih, usprkos svemu što je očište i razbor tjeralo u sljepilo, tminu i prazninu; obrisi i svjetla,

nada i san na obzoru svijeta…

Kao zor u vizije i slike Gabrijela Jurkića i Safeta Zeca. U pismo Kočića i Kranjčevića, Ćatića i Samokovlije, Šantića i Šimića.

U snove i knjige Andrića, Selimovića, Dizdara, Skendera, Branka i Derviša; u revoluciju, život i smrt Danona, Čolakovića, Fochta, Blažeka, Zvizdića, Albaharija, Engela, Lukića, Altarca, Vujičića, Sigmunda, Marjanovića, Pehlivanovića, Fincija, Kurte, Bukvića, Kurilića, Ferušića, Pape, Elijasa, Bluma, Kožemjakina, Saloma, Romana, Kamhija, Vukovića Galeba, Simića, Džudže, Bušatlije, Hume, Levija, Baruha, Dovandžije, Zona, Vajnera, Perića, Ozme, Dizdarevića, Omanovića, Krndelja, Masleše, Ovčine, Zupčevića, Tatarevića, Kapidžića, Slipčevića, Maslića, Goranina, Musafije, Kosorića, Hodžića, Kovačevića, Pucara, Miskina, Mandžića, Danilovića…

I danas, 2021., četvrt stoljeća nakon kraja (?) zadnjega (?) rata, utvrđuje se broj nestalih, ubijenih, obogaljenih; brojke su, još, daleko od konačnih.

No, najveća je tajna, nakon zadnjega rata – broj preživjelih.

Ima li, naime, uopće preživjelih?

Postoji li Bosna, prkosna od sna, na ovim prostorima iza sedam logorasedam puta sedamstosedamdeset i sedam grobalja?

Je li, primjerice, Sarajevo preživjelo? Ili su to pak neutemeljene glasine  te se nekakva gomila od ružnih kulisa i loše sklepane, imitativne scenografije Sarajeva, razbacana po Zlatnoj dolini, neuvjerljivo i lažno predstavlja?

Was ist Walter?!

Sarajevski četverogodišnji, začarani i medievalni, logorski i funeralni, notturno.

Velebna iluminacija Vijećnice fin de siecle, dok ne dogore rukopisi koji ne gore…

Poslije: mucaju, šapću, govore, zazivaju, urlaju, jauču, psuju, škrguću, u poluglasu zbore, huče, šute korovi, zborovi, horovi knjiga.

Logos, post mortem; prazni… u Sarajevu…

Aristotelova definicija čovjeka kao bića koje posjeduje logos za Gadamera je najbliža poimanju jezika kao istinskoga središta ljudskoga bića.

Stajanje u osvjetljenju bića nazivam Egz-istencijom čovjekovom./ Das Stehen in der Lichtung des Seins nenne ich die Ek-sistenz des Menchen; tako piše Heidegger u Pismu o humanizmu.

(Izgovoriti to u sebi te, gledajući snimke Vijećnice u plamenu i, kasnije, njezina zgarišta u dimu; potom, u kičersko-grotesknu osvjetljenju po mjeri današnjega Gradonačelnika, Pobjednika nad antifašizmom i njegove Stranke; izgovoriti to ponovno, glasno i jasno, bez afektacije, uz tek jedno, samo usputno, retoričko pitanje: ako je jezik dom bića u kojemu čovjek obitava, kao u skloništu, u kojem to jeziku, domu, Gradu, obitavaju Gradonačelnik Današnji, kao i onaj njemački Rektor, Profesor, Filozof? ( I svi mi ostali.)) 

                                                               Iz bilješki za Postjugoslavenski rekvijem:
                                                              Fuga Sarajevo, Sefer Yizkor

***

Ne znaš ti šta znači ubiti grad
Ne znaš ti bauke kaljavih rovova
Ne znaš ti šta znači spavati sad
Kad sklopim oči ništa osim tih g r o b o v a

Ne znaš ti, nema oslobođenih
Svaku tišinu mi granata prošara
Spašen je taj prvi pogođeni
A svi su drugi večni taoci košmara 

Kada sklopim oči nebom naiđu mobe
Zamirišu gostinjske sobe
Nebom svadba odzvanja
Kada sklopim oči nebom promiču lica
Zatreperi roj tamburica
Dunav sedef odranja 

Zverko ludila, što si se probudila
Crni ti je princ poljubac dao
Al’ neću se stideti što Boga neću videti
Jer to i nije Bog kojeg sam znao…

                                  Đorđe Balašević, Čovek sa mesecom u očima, JEDAN OD ONIH ŽIVOTA…
                                  muzika iz istoimenog romana (Audio 1993.)

Sarajevo će biti
Sve drugo će proći

                     Stih iz enciklopedije prekomjerno granatiranih sarajevskih iluzija,
memento preostalih promašenih Sarajlija, koji od 1996. sebe i
ostatak nezainteresirana svijeta uvjeravaju da su –  preživjeli te da je
rat uistinu završen 1996.

iz bilješki za Postjugoslavenski rekvijem:
                     Fuga Sarajevo, Sefer Yitzkor

Sve pjesme, na kraju, postaju elegije…
                                    Jorge Luis Borges

 LJUDI S MESECOM U OČIMA 

Povjes, od zaborava i odlaska kao jedinoga izvjesnog putovanja, odlaska koji s monomaničnom preciznošću mijenja sve viđeno i možda upamćeno, povjes od omaglice i zimskoga daha, patina preko slika i krajobraza djetinjstva koje se  postojano udaljava u razbuktavanjima i ugasnućima praskozorja i sutona Slavonije, na samomu kraju šezdesetih i početkom sedamdesetih godina minula stoljeća o kojemu tada nisam mogao znati da je doba ekstrema i kratko XX. stoljeće, po Hobsbawmu.

(Puninu navodna doba nevinosti, zaokružit će Dalmacija, Bosna; Brač i sunce i nebesa kako  izranjaju iz mora, more koje ne pripada nama nego bezdanu neba, ugledat ću tek nešto kasnije; potom dolaze bosanska gorja; ona, u vrućici i košmarima djetinjih snova ne poznaju nedohvat svoda i padaju na mene padom divova koji zamračuju sve; nikad više ništa, poslije viđeno, neće biti veće od bosanskih planina, Alpe, Apenini, Pirineji, Andi, ni Himalaja ne mogu dosegnuti nebo niti predočiti naslućenu veličinu i opipljivi strah djeteta čije su oči bile ispunjene ravnicom i morem i odjednom: uzdizanje zemlje i uspinjanje stabala u nepokretu, krošnje čija gustina je nepronična i dozivajuća, opija i plaši; a onda, poslije Vukovara, Đakova i Osijeka, Splita i Zagreba, Ljubljane, Novog Sada, Beograda – Sarajevo iz snoviđenja, Sarajevo koje je odlučilo živjeti ne ustuknuvši od začaranosti i šutnje nebeskoga gorja, Grad u kojem nikad nisam pronašao vrata niti ključ pa lutam u njemu, u potrazi, po svim gradovima svijeta, u svim odlascima …)

Kasno proljeće, cijelo ljeto i ranu, još bujnu i toplu jesen, mi, d i c a  po drumovima, voćnjacima i šorovima, provodili smo u najfinijoj obući, u raskoši bosonoga šokačkoga djetinjstva, srebrnoj i zlatnoj, od prašine i blata, u bojama zemljanim i bojama  b i l e  k a v e od cikorije za zajutrak, za fruštuk, bojama dobivenim od rascvjetavanja sulica sunca u letu kroz krošnje stabala i baldahina od dvorišne vinove loze pod kojom sjedimo za starim hrastovim stolom, a zapravo u u perinama i blaženstvu od majčina zvonka smijeha, od anđela čuvara i dobroga duha tek ispečena bakina kruha koji u miomirisu lebdi iznad nas; na velikim toplim kriškama tope se vrhnje i marmelada od šipurka, isparavaju u modrim porcelanskim zdjelama kupe vrelih pogačica nadjevene čvarcima, lastavice prolijeću munjevito, skoro dodirujući tlo, od zvonika nad ravnicom se širi suncobran, zvon točna vremena vječnosti, mačke se sneno protežu i svojim tijelima ispisuju hijeroglifska pismena na krovovima; golemi psi mojega dide, zapravo drevni lavovski čuvari, polagano šeću dvorištem na granicama začarana kraljevstva u kojemu smo još svi živi, zaštićeni i nesvjesni tmine što narasta iza obzora.

Vrijeme je blagdana i kirvaja u djetinjstvu skoro svaki dan, i kad su blagdani i kirvaji daleko; dani i noći teku sporije od Dunava i Save, Vuke i Berave, u djetinjstvu vrijeme je rijeka meda u ravnici i njegov sneni tijek ne poznaje obale, i more je bezobalno, i dan, od svanuća do sumračja; na urama djetinjstva ne postoje kazaljke i brojke i ono ih, to Dijete, ne zna čitati, ili uopće nema kazaljki i brojki (neznanje vremena je blagoslov i mudrost i za te milodare bit ćemo uzaludno zahvalni kasnije, kad ćemo stajati praznih ruku, slijepi i gluhonijemi, dok će, tako se barem čini, cijeli svijet oko nas pjevati pijane hvalospjeve životu kao beskrajnoj orgiji užitaka); jer, koliko je sati u vječnosti, koliko je sati u bunarima, u krunjenju kukuruza, u pčelinjim violama nad okrunjenim, mirisnim glavama, na drumovima po kojima bijela jata domaćih gusaka mile u lijenu geganju da bi, u hipu, povjerovale da su ptice selice pa se odižu, zamasi krila u prvi mah ne uspijevaju, no tren kasnije već su iznad  glava ljudi, iznad krošnji, krovova, nadlijeću žice pune smrtonosne struje, lete, i djecu ovaj bijeli let ispunja slatkom jezom, ushitom do zagrcnuća, lete, u bijeloj radosti, sve do kraja šora, gdje se u snježnoj gužvi krila, izvijenih vratova, perja i siktanja i promukla negodovanja, spuštaju na tlo, poraženo, i tako uvijek iznova; uzlebdjela je prašina, ali drumska, ne zvjezdana, djeca kišu, odrasli se smiju, nadmoćnim ili gorkim smijehom, znanja ili iskustva; perje i paperje guščje završit će u posteljama, a one u ljudskim utrobama, nitko neće razmišljati o nemogućnosti bjekstva, manjku leta ili barem dovoljno jakih, velikih krila tad kad su najviše potrebna, jer to dolazi poslije djetinjstva i vječnosti, u svijetu odraslih, kad stižu neopozive spoznaje; da vrijeme ne pripada nama nego mi vremenu te da smo, u tom vremenu zarobljeni kao kukci u jantaru, da nema leta niti preobrazbe u anđele, ne u ovim tijelima koja nisu trajnija od odjeće i obuće, tijelima kojih ćemo se osloboditi tek kad se od nas beskrajno udalji sve; tjelesne ljušture, svijet, snovi i mi, sami sebi, kad ćemo biti u odlasku i udaljeniji od obzora svih svitanja i sutona i nejasnih obrisa u njima.

Od prvoga do desetoga kolovoza, od Vukovara do Babine Grede slavili su se dani u sjeni svetaca zaštitnika, Svetoga Bone i Svetog Lovre. Sveti Bono bio je rimski vojnik i progonitelj kršćana do trena svjetla metanoje. Vukovarac i redovnik, fra Josip Janković, uspio je uvjeriti papu Benedikta XIV. da relikvije svečeve svoj mir i patronsku zaštitu dadu Vukovaru, Srijemu i Slavoniji, kamo pristiže zemaljskim putima 24. lipnja 1754., u crkvu Svetog Filipa i Jakova, uz franjevački samostan. Ništa od svega toga, ili skoro ništa, nitko od nas, musave dice, nije znao. Kao ni o svetom Lovri, koji je skončao u plamenu, na nečemu što je danas poznato kao – roštilj. Lovro je, vele, imao doista nesvakidašnji smisao za humor, tu rijetku pojavu u žalobnoj kršćanskoj ikonografiji izduženih jobovskih lica martira i svetaca, pa je, dok su ga frigali, posavjetovao majstore ljudskih pečenjarnica: Assum est, inquit, versa et manduca – Ova je strana gotova, okrenite me i zagrizite!

Predaja o Lovri, dostojna vrhunaca Pirandellova humorizma, urnebesno je ovjerena: sveti Lovro je zaštitnik – komičara, kuhara i mesara.

Eda smo to znali, zacijelo bi se, iako još djeca, ježili od izreke vezane za Lovrinčevo, dan svetog Lovre: Lovrinac, pripeci vatri kolinac, koja upućuje na to da od 10. kolovoza jutra i noći već bivaju hladnije te da je vrijeme loženja ogrjeva već tu – tih kolovoških „hladnoća“ ja se ipak ne sjećam.

Ali se zato sjećam bake Amande, rođakinje moje prave bake; baka Amanda, svi smo je zvali baka Manda, zacijelo je, otajstveno i nadnaravno, mnogostruko nadživjela biblijskoga Metuzalema, sićušna i smežurana, u oblaku vonja duhana, starosti i mentol-bombona, očiju ledenoplavih i prodornih. Na svetog Bonu dočekivala nas je u dvorištu stare vukovarske kuće, potonule u ružičnjaku i vinovoj lozi, s uvijek istim, strašnim stihovima:  Duše dice, rane bolne, iscilit će sveti Bone!“

Odatle sam ponio sliku te dice, koja smo zapravo bili mi, sva djeca naše velike rodbine, s ranama koje su kao stigme blagoga Isusa, ne znajući otkud i kako djeci stigme i nosi li te stigme već i Djetešce Betlehemsko i zašto i radi čega, sumnjajući i ne vjerujući u iscjeliteljsku moć Boninu, kad su već na Isusu ostale neiscjeljene nego ih on pokazuje na svim slikama; za razliku od zloslutne bake Mande, naša baka Marija bi prvi kolovoza komentirala kratko i bezazleno: Svetog Bone dobri dan!

Te dane svetaca zaštitnika mi smo pamtili po prejedanju i opijanju, neumjerenosti i bludnosti starijih, svemu onome što smo preuzeli odrastanjem; slavonski hedonizam, u proljeće i ljeto, orgijastično nadoknađuje potonuća u jesensku melankoliju i zimsku hibernaciju, kad ravnica postaje krajobraz gotovu pustinjske praznine i monotonije; to su godišnja doba koja odrasli teško podnose, lišeni djetinjstva kao življenja u vječnosti.

A nama je vječnost, u te dane svetih Bone i Lovre, bila od vrtuljaka za najmanje i velikih ringišpila, licitarskih srca, lizaljka, šećerne vune, nesvladiva sladora i slasti brda lubenica i sladoleda, kolača i komada višekatnih torti; bježali smo od svetaca ukočenih pogleda; situirani u vječnosti, zaboravljeni od odraslih, već pijanih, bježali smo na njezine obale Vuke, Dunava i Save na biciklima, kupali se goli, naganjali ribe i punoglavce, plašili žabe i rode u neuspješnoj ribičiji i blaženu dječjem samozaboravu…

Malo tko je danas, iz tih blagdanskih dana, među  ž i v i m a. Bake, dide, ujaka, teta odavna nema, s njima su i  moji sestra i mati, trojica braće; jedan je nestao blizu Vukovara, drugoga su ubili srbijansko-crnogorski rezervisti; zajedno su imali deset godina manje od mojih sadašnjih godina.

Preživjeli mogu tvrditi suprotno, ali nakon zatora zadnjega rata, Vukovar i Sarajevo nikad više nisu ponovno izgrađeni, srušen je Grad; usudim se to ustvrditi, upravo stoga što taj rat zapravo i nisam preživio, a „živio“ sam, poslije njegova sumnjiva svršetka, tamo gdje su nekoć doista postojali Vukovar i Sarajevo, gdje se uzdizao Grad.

Stvoritelj, općinstvo svetih, vrhunaravna družba arkanđela, anđela i tko zna kakvih još nebesnika samo su, kao i uvijek u ljudskoj povijesti, šutjeli i gledali; daleki, hladni, samodovoljni  s u b  s p e c i e  a e t e r n i t a t i s.

Sveti Bono i Lovro nisu zaštitili Vukovar, niti Slavoniju, Srijem, Baranju.

Sveti Ilija, u obje inkarnacije, istočnoj i zapadnoj, također je razočarao kao nebeski zaštitar Bosne i Sarajeva. Nitko nije zaštitio Vukovarce i vukovarsku djecu; moći svetog Bone ukazale su se poslije, u opljačkanoj i razorenoj crkvi svetog Filipa i Jakova: spaljena kripta i sarkofag, i samo šake i jedna podlaktica bivšega rimskog vojnika, s komadima žice, istopilo se voštano tijelo; zgarište ostataka propala lutkarskog kazališta. Nekoć je u Vukovaru znalo živjeti i do četrnaest nacija, a onaj komičar Lovro svetački je miljenik katolički i pravoslavni, anglikanski i luteranski; u ognju je temeljito dogorjela Slavonija.

Jesu li Sarajevo ukleli nazivajući ga europskim Jeruzalemom?

Rušili su ga i zapuštali, urušavali i ubijali, princ Eugen i kralj Aleksandar, legije Endehazije, Trećeg Reicha i Duceova Imperija, novoravnogorci Stradije na istoku i paljanski  p a l a o l i t i…

Njihov nedovršeni posao uspješno privode kraju oni koji su Sarajevo sveli na vlastitu mjeru – kasabu balkanske pripizdine; begovski trogloditi i njihovi jirgeti s kupljenim diplomama, poltroni de franko, trezorski gazije, izmještači Sarajeva u arapske pustinje, mrzitelji inovjeraca, mrzitelji miješanih brakova, vizionari Sarajeva kao smetlišta one periferije Istanbula koja se skriva od turista i kamera medija, neprijatelji Bošnjaka komunista čije su grobove opljačkali i bez kojih ti Bošnjačine ne bi imali imena niti prezimena, ti koji svakoga 6. aprila slave Dan pobjede nad antifašizmom…

Ali, ovo je valjda moja jadikovka, lament kopilanske nakaze, bastarda što potječe od jedanaest nacija, bez čistokrvna podrijetla svih tih arijaca, pripadnika jučer i danas pobjedničke tronacionalne koalicije iz 1990.

Edin Zubčević, jedan od posljednjih sarajevskih Mohikanaca, koji se s bagrom bori samozatajno, a s urođenom nadmoći intelekta i bolnom melankolijom branitelja Sarajeva u zadnjem ratu, na jednom mjestu piše da su naši prethodnici – partizani – samo oni, oslobodili grad, a da smo ga mi tek obranili.

Nije li i ta očajnička obrana danas postala tek – obmana? Obmana i posrani (poslijeratni) dani.

No to su moje plime i oseke rezignacije i lutanja; utvare bez pribježišta u kojemu bi, ta utvara, mogla odživjeti svoju poslijeratnu smrt.  Jer jedino svi ti u ratu ubijeni i poslijeratno umrli mogu razumjeti nešto vrlo patetično i, uopće, nebitno: zašto, recimo, uvijek pjevam i čitam drugi stih treće strofe Balaševićeve pjesme Čovek sa mesecom u očima: ne znaš ti šta znači spavati sad / kad sklopim oči ništa osim tih  g r o b o v a, dok su to u pjesmi krovovi  te imamo pravilnu rimu rovovi-krovovi, za razliku od ove pogrešne i nepravilne: rovovi-grobovi.

No, oni koji su tri mjeseca ili četiri godine u Vukovaru i Sarajevu silazili u rovove kao u grobove, razumjet će. Oni koji su doživjeli preobrazbu domova, obiteljskih kuća i stanova u grobnice, znaju. To ne mogu objasniti Freudove omaške niti Psihopatologija svakodnevnog života. To savršeno razumiju oni kojima su rovovi doista postali grobovi.

I oni koji vjeruju da su ih nekim čudom preživjeli – te rovove…

KAKO NISAM POSTAO RATNI HEROJ

Nisu me promašili geleri niti snajper – PASP: poluautomatska snajperska puška, nekoć ubojito oružje pješaštva JNA, promjera 7, 6 mm: uspješno sam pogađan sedam puta u tri ranjavanja. Snajpersko streljivo pasp-a ostavlja velike i estetski dojmljive, rascvale ožiljke: u prvome ranjavanju strgalo mi je mišiće desne podlaktice i otkinulo prednju glavu tricepsa duboko, kao kad velikom žlicom zagrabiš nepravilnu kuglu sladoleda. Liječnici treći dan spaljuju krvne žile, vrutak krvi presušuje te se kost desne podlaktice vrlo lijepo vidi.

Ozljede zadobivene na Dobrinji, predratnoj olimpijskoj četvrti, u ulici Lava Nikolajeviča Tolstoja, bile su, kao, vrlo m a c h o: ožiljci, od gelera;  jedan tik iznad čela, čist i pravilan, kao izveden skalpelom i drugi, ispod lijevoga oka, grub, opak. Geleri su, inače, ekscentrični, svojeglavi i originalni pod svaku cijenu: ne trpe konfekciju i svi ostavljaju upečatljiv, samo njima svojstven autorski rukopis. Neko vrijeme zvali su me u Odredu, smijući se, Scarface.

U Licu s ožiljkom ( Scarface, 1983.), omaleni Al Pacino demonstrira očaravajuću glumačku veličinu u liku i zlodjelu Tonyja Montane, kubanskoga gangstera, facu s ožiljkom ispod lijevoga oka: Trebate me, ja sam loš momak!

Redateljski odgovor je jednako ludilo, ravno Pacinovoj glumačkoj ingenioznosti.

Brian De Palma Hawksov original iz 1932. prepakira u razarajući postmoderni narativ gangsterske gigantomahije, bijedu i tragičnost Montanina svijeta neumitne katastrofe.

Film i ožiljci su ostali, nadimak je otpao. Rat je zapravo, kroz preživljena iskustva, naštetio tom  i svakom drugom filmu, više no što vrijeme ili bilo koji mehanički uzrok može oštetiti nekoć celuloidne vrpce. Ratna fakcija je nedostižni i nepresušni rog obilja te u hladnoj nadmoći premašuje bilo koje čudo fikcije i imaginarij njezina tvorca, invalidiranoga demijurga.

U zadobivanju tih ožiljaka iz Tolstojeve ulice nije bilo nikakva mačizma niti fikcije.

Granata je samljela vreće našega bunkera, geleri su ostavili potpis, a ja sam ležao bez svijesti, zatrpan pijeskom i komadima srušena zida. Umro bih vrlo banalno, ugušen u ruševinama, da me moji nisu izvukli. Potom, četrnaest dana provodim na rubu ludila, impregniran strahom od trajna gubitka vida i doslovce slijep. Oftalmološki i neurološki pregledi i pretrage nisu ništa objasnili.

Komandant Vikić, komandiri četa i vodova dolazili su zabrinuti k meni, moji iz voda donosili su mi hranu iz menze, višeput me nosili u kupaonicu, pomagali, šećući me i pridržavajući raštimano, trapavo hodanje tjeskobnom šetnicom spavaonice.

Dva tjedna kasnije, iznova, neobjašnjivo, progledam, ali  još dvadesetak dana, zbog ekstremne fotosenzitivnosti i bolova  u očima, i u sutonskim satima, groteskno, nosim sunčane naočale; poput gradskih mafijaša na infantilnu ego-tripu, lažnjak branitelja i manekena, kako smo ih zvali. Ovo sam sekundarno sljepilo iz Tolstojeve ulice odbio službeno evidentirati kao ranjavanje. Kako postaviti dijagnozu, nakon anamneze u kojoj stoji: gubitak svijesti uslijed detonacije granate, četrnaestodnevni gubitak vidnog polja, dijagnostički izostanak preciznog oftalmološko-neurološkog odgovora (sic!).

Osudy dobreho vojaka Švejka – doživljaji dobrog vojaka Švejka; sarajevski nastavak, naravno, u Sarajevu je, davno, sve i započelo…

Drugo ranjavanje opet je snajperski ručni rad, skinuo me je taj fenomenalni pasp; lijeva natkoljenica, tik do arterije, ostaje isti rascvali ožiljak, flora posijana kalibrom 7, 6 m.

Sam na položaju, nekako uspijevam, uz vrlo solidno krvoliptanje, sići s petog kata Skupštine RbiH – i danas svima znana kloaka nacionalne gamadi orka, goblina i goluma – moji me drugovi izvlače, da ne iskrvarim.

Na koševskoj traumatologiji liječnici, stari znanci, pozdravljaju nas riječima: Opet naši abonenti vikićevci!

U onoj akciji u koju su nas vodili Vinko Šamarlić i Zoran Čegar, ranjeni smo Goran Udovičić, Mirsad Fočo, Senad Fazlić Fazla, Frašto stariji i ja, svi u blizini mosta Vrbanja; jedva pedesetak metara dalje od mjesta na mostu koji nikad neće prijeći Olga SučićSuada Dilberović. Tu sam, tako, ranjen i drugi put, a snajper će na tom istom prostoru ubiti našega Rešida Buću i više od destero djece, žena, muškaraca, stanarki i stanara iz zgrada ispred Skupštine, Filozofskog fakulteta i u susjedstvu Zemaljskog muzeja.

Pitanja, besmislenost slučajnosti, nemoć teleoloških potraga i mučnina, osjećaj krivnje preživjelih, narastaju protokom potonjih godina: tko ima pravo ustvrditi da iza njegova preživljavanja stoji neki viši smisao, razlog, svrha nepriopćiva, ali postojeća?

Sartre sve one koji vjeruju u vlastitu višu svrhu u svemiru naziva huljama, Kolakowski mu je na to odbrusio kako se tu radi o nietzscheanskim i sartreovskim himerama, jer „…biti apsolutno slobodan od svakog smisla… značiti biti ovješen u praznome ili naprosto p u k n u t i“; silni Herr Heidegger pak, neuznemiren rektorskim govorom, crnim bilježnicama, vlastitim odnosom s Hannah Arendt; uz trivijalnosti u kakve spada njemačko majstorstvo u smrti šest milijuna europskih Židova, stoički duboko veli da budemo pripravni na to da ćemo nestati pred licem neprisutna Boga.

Pred licem neprisutna Boga preživio sam i treće ranjavanje. U spavaonici, na zadnjem katu Doma policije, čekali smo, u pripremi, naredbu za odlazak na položaj; ležao sam na madracu i Čitao – do danas ne znam koja me je knjiga tad izmještala iz Sarajeva: Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik?

Sručile su se na bazu granate od 150 mm, od siline detonacija ostaje zuj u ušima i privremena nijemost svijeta, zarešetali su podivljali pamovi i patovi s Vraca; krov je u trenu postao požarište, drobili su se zidovi, kao pod kuglama i maljevima za rušenje, mljeli su geleri drvo prozorskih okvira, staklovina je letjela u gustoj kristalnoj oborini od sitnih sulica; benigno i netočno bi bilo reći da je, u samo nekoliko minuta udara, baza izgledala kao švicarski sir; bila je više nalik plamenim, zjapećim špiljama, do maloprije spavaonicama, hodnicima, dvoranom za sastanke, vježbaonicom, menzom, kuhinjom, podrumom, skladištem, velikom dvoranom, zapovjedništvom. Granate su zdrobile naš vozni park poput hrpe limenki, njemački ovčar Gundo, krupan i lijep, iskrvario je, izrešetan gelerima. Do mene je na svojem madracu, u polusnu, ležao robusni superteškaš Dženan Hodžić, kickboksač: ošamućeni, uspjeli smo se na prvi udar baciti prema vratima spavonice – dok je još bilo vrata i spavonice. Zasula nas je bolna kiša od staklovine, komada zidova i stropa, gelera, dijelovi stolaca: Dženan je lakše pogođen u petu i stopalo, meni su geleri načeli kost lijeve potkoljenice, otkinuli dio lista; u našim madracima, s kojih smo se bacili na pod, nalazimo kasnije, ispod ruševina, desetine gelera svih uzrasta i veličina. Izlazimo iz ostataka spavonice, Dženan skoro da me nosi, jer lijeva čizma mi je puna krvi, ne mogu se osloniti i po prvi put, tek u ovom trećem ranjavanju, naglo i kratko gubim svijest, u hodniku nas strelice staklovine zasipaju po licima, prsima, rukama. U ambulanti nam, dok nas previjaju, usput pincetama vade načičkano staklo – izgledamo poput čovjekolikih dikobraza ili kaktusa; možda kao montypythonska verzija Svetog Sebastijana. Kasnije, dok opet poskakujem na štakama, dobivam, kao jednoglasno sročene, riječi potpore i ohrabrenja braće po oružju: Kad krene najžešće rokanje, samo se skloniš što dalje od Kristijana i već znaš da si preživio: on je magnet za sve što će tu biti na nas ispaljeno!

Kristijan Ivelić, Specijalna jedinica
MUP-a RBiH, Sarajevo, zima 1994. Photo: Elisabeth Rubin, 
HARPER’S MAGAZINE, Broadway 666,New York.

Nemam nikakva odličja, a i oni među nama, koji ih imaju, veći su od svih odličja znanjem i pamćenjem; najveće odličje – i doživotna kazna – je naše pamćenje, svi o svima znaju sve: dane i  noći, akcije, držanje, ostajanje i opstajanje kad postane neizdrživo. Bratstvo po oružju svakom drugom, razumljivo, može biti otrcana i patetična sintagma – svima onima koji nikad nisu bili dio toga bratstva. Nama, kojima je to dio zajedničke kobi, bratstvo po oružju nije marcijalna epika, mit o ratničkoj virilnosti i herojstvu vojnika.

Braća po oružju znadu, svaki od nas to zna – pred smrću, svi smo goli i goloruki; vojnik je pred njom isto što i novorođenče ili umirući starice i starci. Razlika je ova: odanost u nemoći, vjernost s punom sviješću; onom koja ne potrebuje kategorijalni aparat, da bi dubokoumno objasnila tu golorukost bratstva po oružju, pred Smrću, u refleksivnim pojmovima metafizike i ontologije.

Ne ostaviti jedni druge, ne priuštiti nezasitnosti smrti još jedno zadovoljstvo – pod cijenu, kasnije, svih doživotnih ptsp-povrataka na te iste položaje, u te iste borbe i rovove; i samo su zlodusi PTSP-a, čini se, s godinama, sve veći i utovljeniji, sve zlobniji i mudriji…

O PUTOVANJIMA KROZ VRIJEME 

Emily Greble uživa u umjerenim escape-pustolovinama, s mužem i sinovima; u gorja, od američkoga Stjenjaka do onoga što se danas zove, tragikomično, Zapadni Balkan; prepušta se privremenoj slobodi planinarenja i kampiranja prije neizbježna povratka u knjižnicu i amfiteatar sveučilišta Vanderbilt, Nashwille, SAD, gdje istražuje i predaje kao izvanredna profesorica povijesti, historičarka Balkana i Istočne Europe.

Minulo je desetljeće otkako je u New Yorku objavljena njezina povijesna studija o Sarajevu tijekom Drugog svjetskog rata, u nakladi Cornell University Press, 2011. pod naslovom SARAJEVO, 1941-1945., Muslims, Christians and Jew’s in Hitler’s Europe.

Prošle je godine knjigu objavio sarajevski University Press – izdanja Magistrat: SARAJEVO, 1941-1945., Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi, u prijevodu Daniele Valente.

Djelo Emily Greble nudi dojmljiv historiografski pogled na mikrokozam Sarajeva pod Endehazijom i Trećim Reichom; Greble je napisala knjigu u kojoj se sretno i dojmljivo nadopunjuju akribija i strast, minucioznost istraživanja i umijeće dobroga pisanja, utemeljeno na izobilju temeljito proučena i iščitana materijala, knjiga i dokumenata pronađenih po sarajevskim i inim arhivima, knjižnicama i institutima za historiografiju ovoga dijela Europe. Vrsno napisana, ova, trenutačno najnovija historiografska slika sarajevske mikrosredine u Drugom ratu vrijedna je iščitavanja, uvijek iznova. Ali ono što zbunjuje i unekoliko čini upitnom mjeru znanstvene objektivnosti Emily Greble – objektivnosti koja je uvijek, uostalom, na ispitu, poradi same naravi Historiografije – jeste višak objektivnog razumijevanja, na rubu blagonaklonosti i empatije prema famoznim biskupsko-begovskim elitama i njihovu odnosu spram najvećih žrtava Drugoga rata u Sarajevu: Židovima, Srbima, antifašistima svih svjetonazora, ne tek komunističkim ilegalcima.

Za razliku od pojedinki i pojedinaca, manjih i većih skupina koji su riskirali vlastite živote u nastojanju da pomognu najizloženijim sugrađanima, biskupsko-begovska elita prepustila je ustaško-nacističkom teroru i izvjesnoj smrti tisuće bespomoćnih Sarajlija; važnija su bila crkvena blagovanja, kontemplacije i molitve za Poglavnika te begovski rahatluk i prisezanje Paveliću, Hitleru i njegovu jeruzalemskom muftiji El Huseiniju.

Greble nije povjesničarka po naredbodavnoj mjeri Partije, kad su mit i agitprop Revolucije, KPJ i NOB-a bili direktiva u jednopartijskoj državi, no čak i njezino iznimno – imperativom znanstvene distance – razumijevanje ipak ne može umanjiti krivnju i krimen spomenutih elita te presudnu i odlučujuću ulogu partizanskoga pokreta i NOB-a za to da Sarajevo svršetak Drugog rata dočeka na strani pobjede čovjeka, civilizacije, a nasuprot protuljudskoj, anticivilizacijskoj, rasističkoj i barbarskoj, onečovječenoj Novoj Europi Trećeg Reicha, Duceova Imperija, Endehazije, Judenfrei Nedićeve Srbije i nebrojenih kvislinških štetnika.

S druge pak strane, i u zadnjem poglavlju knjige, pod naslovom Suosjećajni grad: Zajednica i identitet u ratnom Sarajevu, ako nekako probavimo previd Emily Greble, američka povjesničarka istodobno pokazuje izvanrednu senzibiliziranost i iznimnu predanost u iščitavanju složenosti, višeslojnosti i bremenitosti historiografije, posebice ovoga dijela slavenskoga juga.

Simbolično i amblematsko zrcalo te slojevitosti i složenosti Greble s neprikrivenim ushitom otkriva u lirskoproznoj minijaturi iz Sarajevo Bluesa Semezdina Mehmedinovića, u jednom od onih nezaobilaznih svjedočanstava o Sarajevu na dnu kotla zadnjega rata:

Na jednu fasadu u Titovoj ulici je pala granata.
Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica.
Na toj pločici piše DR ANTE PAVELIĆ 11. Meni koji
To do tada nisam znao, otkrilo se: da je sadašnja glavna
sarajevska ulica prije pola stoljeća imala drugo ime; a to je
ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno
iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. 

Greble objašnjava: Dok je bombardiranje Sarajeva polako skidalo malter, skrivene priče o gradskoj prošlosti su počele izlaziti na  vidjelo… Ne samo da narativ ove knjige često liči na „geološki presjek vremena“, već često izgleda kao da pripada drugom gradu…

Osobno, metaforama geoloških slojeva, dodao bih i seizmologiju, potrese i tektonske poremećaje, tek da prisnažimo neizvjesnost povijesti života i života povijesti na ovim prostorima. Naše je ratno iskustvo, u svojoj tragikomičnosti, otišlo dalje od geoloških presjeka: bilo je to kratko putovanje kroz vrijeme, kao da se otvorio vremenski portal.

Već na samom početku rata, još u tom zlosretnome mjesecu travnju 1992. u trenu smo se, dakle, našli u Drugom svjetskom ratu i Sarajevu o kojima Greble tako nadahnuto piše.

Tijela Olge Sučić i Suade Diberović koliko jučer odnesena su s Vrbanja mosta; uz nas iz Specijalne, bili su teritorijalci i pripadnici pričuvnog sastava policije; zajedno, pokušali smo obraniti položaje od Vrbanje  do, tik uz obalu Miljacke, zgrade Elektroprivrede BiH.

S Vraca i Grbavice nadirali su Beli orlovi, odavno nepostojeća i lažna JNA i ostale paravojne horde pridošle iz Srbije, ne bi li tu Miloševićevu, Šešeljevu i Arkanovu Srbiju oslobodili – u Sarajevu i Bosni. Nastojali su presjeći grad, spojiti se s vojarnom Maršal Tito i Vojnom bolnicom.

U gradu u kotlini, okruženu gorjem i inače goleme eksterijerne akustike, u trenu kad nema one karakteristične gradske huke, disanja urbosaura, kad je gradski promet posve mrtav a svi tvornički pogoni ugašeni, kad se niotkud ne čuje glazba s koncerata, iz hotela, restorana, kafića, kuća i stanova, grmljavina detonacija umnaža se, čini se, unedogled, a svi koji su u grotlu te topničke, tenkovske, vebeerovske i minobacačke pijavice pomišljaju da će, ukoliko nekim čudom prežive, ostati gluhi k’o topovi, do kraja života. U toj grmljavinskoj tutnjavi, grad jedva da se vidio od požarišta; gorjele su najprije zgrade, automobili, golemi su plameni udavi gutali stanove, u sablasne buktinje pretvorile su se potom i neke od krošnji stabala Wilsonova šetališta; Botanički vrt Zemaljskog muzeja se, od te botaničke replike Vrta svih vrtova, onoga rajskog, preobrazio u infernalno prizorište, pir paklenskih vatri; od eksplozija granata i zapaljivoga streljiva gusti je dim stvarao sve neproničniju crnosivu koprenu, nalik onim mračnim nevidima od čađi-smoga olovnoteških sarajevskih magluština. Već u prva dva sata ispucano je na stotine okvira kalašnjikova, ulicama se u hrpama kotrljalo lažno zlato čahura; cijevi pušaka su se usijale, od njih se, u brzini premještanja s položaja, pretrčavanju, dovlačenju novih sanduka sa streljivom, pomaganju ranjenima, zadobiju i solidne opekline – od vlastitih pušaka. U ta prva dva sata borbe, iz stroja smo izbačeni nas petorica: Fočo, Goran, Fazla, Frašto i ja; dok su nas Rusmir i Švabo izvlačili do vozila,Vinko Šamarlić i Zoran Čegar, doslovce iza svojih nogu dovlače sanduke municije i pucaju, pucaju rafalno i bez predaha, prazneći i mijenjajući okvire netremice i bez ijednog suvišnog pokreta; sreća je, da su kalašnjikovi bili naši, proizvedeni u kragujevačkoj Crvenoj zastavi, jer su se njihove mađarske, rumunjske, bugarske imitacije krivile nakon nekoliko okvira, ili bi zakovale, uz nikakvu preciznost, a neki su prouzrokovali i nehotimična a fatalna samoranjavanja njihovih zlosretnih vlasnika.

Kad su krenuli s oklopima na gusjenicama, naš protuoklopni dvojac im je, odmah na početku, ugasio svaki oklopljeni entuzijazam: Nezir Brajević i Latif Kabaš uništili su bebama Osa od 80 milimetara tenk i transporter. Nedugo potom stiže dojava da su nam prišli s leđa, iz Maršalke, i da tenkovski vod melje prema nama, s desne strane, od Muzeja revolucije; Braja i Kabaš jure s pomoćnicima bez razmišljanja i jedva, u koprenskom dimu, ugledaju surlu tenka okrenutu prema našim položajima. Kad je cijev tenka uperena u vas, dok stojite na otvorenu prostoru posve sami, premišljanja nema, jer će tenkovska granata biti brža od svake vaše misli, a od raznesena tijela teško da će se išta pronaći. Naši su odmah gađali, pogodak je bio direktan, tenk je ostao nepomičan, pješaštvo iza tenka nije ni pisnulo. Kad su dopuzali do tenka, u izvidničkoj provjeri, ugledali su precizno pogođen – tenk, zarobljen u Operaciji Sarajevo također u travnju mjesecu, ali 1945.; njemački tenk, eksponat koji je već desetljećima stajao u dvorištu muzeja.

Teritorijalci, kasnije, izvlače i četiri njemačka topa, oteta Nijemcima te 1945. i uspijevaju ih osposobiti.

Tako se u  gradu pod četverogodišnjom terorom, iz kojega su uspjeli izići tek rijetki i povlašteni, gdje je bilo zajamčeno jedino ono zadnje putovanje, putovalo kroz vrijeme, geološke slojeve povijesti; uz seizmičku grmljavinu i rušilaštvo ratnoga potresa u opsadi koja je trajala 1423 sarajevske noći.

SMRT U SARAJEVU I.

     ***

Nitko te ne sluša i ne gleda
kad naslonjena na mrtvace
dočekuješ prolaznike,
i prstom pokazuješ
crni sat na bijelome nebu.

Nitko te ne osjeća.
Svi se boje tvoje prozirne duše,
istine okružene zidom, ognjem
i strijelama.

Ali ja te vidim i zovem,
nespokojna za mirom,
nespokojna za ljiljanima
slušam riječi pod kamenom.

Marija Čudina, Nestvarne djevojčice, Mladost, Zagreb 1959.

La culture (…) c’est ce qui demeure dans l’ homme,
lorsqu’il a tout oubile.

Kultura (…) je ono što ostaje u čovjeku,
nakon što sve zaboravi.

Edouard Herriot

… Film nisam nikad poslije pogledala. Jednom sam prije par godina počela, rasplakala se i prekinula gledanje, užasnuta saznanjem da nam danas čak i „naši“ ( „naši“, s navodnicima, da) bezočnom pljačkom svega oko nas i u nama, oduzimaju ta „neotuđiva prava“ o kojima smo  1994. sanjali kao o sigurnoj budućnosti. Tvrtko je bio cijeli život zanesen i oduševljen idejom Španije iz 1936. godine, a u jednom divnom i smiješnom trenutku čak smo povjerovali da bi Sarajevo moglo biti neki novi Madrid, neka nova šansa za solidarnost svijeta…

Kakva zabluda, dragi moj Tvrtko, ali znali smo: „Najlepše pevaju zablude“.

   (Ulomak ili krhotina od prisjećanja pjesnikinje Feride Duraković na projekciju filma Smrt u Sarajevu 5.02. 1994., u sarajevskome kinu Radnik, nakon koje će gledatelje filma dočekati Markale; iz njezine knjige Ne lažem Tita mi, objavljene u izdanju portala Nomad.ba)

Gorko-melankolična vrtnja filma unatrag, prema zakonomjernosti sarajevskoga ptsp-a, ktoničnog i dijaboličnog circulus vitiosus-a  koji se, u tamnim vodama nesvjesnoga, neprestance obnavlja, kao nutarnja replika željeznih obruča četverogodišnje srednjovjekovne opsade Grada nasukana na ravnodušnost kraja dvadesetoga stoljeća.

Brod ideala nasukao se na svakodnevicu; u hropcu, slabo čujnim šaptom, raspuklim glasom u potonuću, jedva izgovara Majakovski…

Sarajevski ideali i sarajevska svakodnevica 1992.-1995…

Opsada je stezala i opsjedala, rušila i komadala nastambe, ulice, četvrti, udove i krvava torza ljudskih tijela, a  taj začarani krug agonije i uništenja u fraktalnoj se vrtoglavici umnaža u doživotnu posjednuću uspomena, noćnih mora, panike, depresije – acting out (Ausarbeiten); čovjek, sveden na pokvareni, obesmišljeni mehanizam, svako toliko kompulzivno, prinudno ponavlja, obnavlja, prepoznaje, imitira, rekonstruira, posve nemoćno jer posjednuto, zbivanja koja su dovela do traume, working-through/ Wiederholen, pod tiranijom legije zloduha PTSP-a koje je nemoguće egzorcirati. To je neotuđivi dio naslijeđa, list, grana i pupoljak na rodoslovnu stablu svake žene i muškarca, djeteta i odrasloga, starice i starca, ali, tko zna, možda  i potomaka i nasljednika gotovu posve izumrlih pasa, mačaka, ptica i drveća koji su imali tu neopisivu privilegiju biti građankama i građanima Grada, dijelom smrtonosna sarajevskoga habitata under the Siege, Grada kojega jedva da je bilo -1995.; istodobno ga je bilo više no ikad, jer je, boreći se snagom očajnika za posve ogoljeni, užasni i užasnuti  život,  branio temelj i legat koji ga je očuvao, onaj zadobiven i osvojen 1941.-1945., te uživan 1945.-1990. Koja je bilanca i kakav je izračun ostao poslije trgovine mesarenja, trgovine živim i mrtvim dušama svinjolikog bankara i krvosljednika Miloševića, nakon ratne kampanje njegovih ubirača krvarine Arkana, ŠešeljaKaradžića, Mladića?… Što je ostalo i preostalo od legata i Grada?

Od Grada čija je četverogodišnja lomača tako nezamjetno pridonijela svjetlima fin de siecla Hobsbawmova Kratkog dvadesetog stoljeća, u vremenu zanimljivih etičko-estetskih preferencija, prema kojima nekakav tamo Grad u četverogodišnjem infernalnom obruču opsade s lakoćom biva zasjenjen iluminacijama planetarne milenijske idiotije; globalna zvizdarija opsjednutosti milenijskim bugom nadmoćno je potisnula i pomisao o nekakvu gradu, uz to još i na prostorima one druge Europe, europskoga pričuvnog monstruarija, potisnutoga nesvjesnog.

Ergo, povratak pjesnikinje Feride Duraković, povratak u boli i samokažnjavanju one koja se sjeća, u posve običan sarajevski ratni dan 1994., na prvu projekciju filma Smrt u Sarajevu u tadašnjem gradskom kinu Radnik 5. veljače 1994. Scenarij za film ispisala je ruka meštra Tvrtka Kulenovića, a redateljski rukopis pripada darovitome profesorovu studentu i prijatelju Harisu Proliću. U gradu ostavljenu od ostatka svijeta, svijeta koji je, zadivljujući u svojoj neuznemirenosti, s očaravajućom lakoćom i nadmoćnim cinizmom povlaštenih nastavljao živjeti i iživljavati svoj life style, vječnu mladost; jer je taj svijet već uveliko putovao u blaženstvo neoliberalna Raja, iza obzora i kraja povijesti, izbrisanog limesa Berlinskog zida 1989.; taj je svijet uživao svoju petu blaženu godinu, oslobođen, vjerovao je, od opsada i opsjedanja utvara prošlosti, bačenih u ropotarnicu prohujalih vremena: od povijesti, totalitarizama, ideologija, snova, ratova, utopija.

Usred orgije smrti u Sarajevu ad libitum, projekcija filma Smrt u Sarajevu bila je figa, srednji prst, odmjeravanje od šake do lakta, bosanski grb upućen Smrti i nezasitnim njezinim opslužiteljima; gorki, nemoćni i zaludni, ali stoga i nadmoćni, duhoviti, posve osviješteni i autoironični otpor vlastitu beznađu i njegovim proizvođačima po brdima i špiljama željeznoga i vatrenog obruča opsade. Jer, kratkotrajni eskapistički intermezzo u privid normalna življenja, u tamu filmske projekcije nije mogao, niti blizu, anestezirati svijest i osjetila, iskustvo i strah, znanje da izlaza nema; sve ono što je sa sobom nosilo opstajanje i ostajanje na dnu sarajevske ratne tmine.

Eros i Thanatos, kazali bi oni skloni mudru kontempliranju o životu i smrti, a otužno, plitkoumno skriveni u kulama bjelokosnim, na tobože sigurnoj udaljenosti od odbojne stvarnosti, (tužni, antropomorfni knjiški moljci), Eros i Thanatos plesali su svoj divlji, prljavi, krvavi, neumorni ples u Smrti u Sarajevu… Ovdje ćemo ih dopuniti, jer je junak i pripovjedač Prolićeva filma, naime Tvrtko Kulenović, na snimanju filma i ranjen, pa su se fikcija i fakcija tako svirepo dohvatile, odbojna je stvarnost tako nahrupila u filmsku iluziju, da je teško i zamisliti što bi na to rekli ti mandarinski mudraci, bjelosvjetski i domaći, koji su inače, u tim svojim kulama bjelokosnim, na svili i paperju, ispisali plahte žbrljotina o Sarajevu i kako je to Sarajevu doista bilo.

Po Sarajevu je, za promjenu, taj dan padao samo snijeg; gotovu idilična slika, sladunjavi podsjet na snijeg ravno deset godina ranije, 1984. Nitko nije slavio obljetnicu, desetljeće od Olimpijade; zahvalnost za jedan, privremeni, djelomično miran dan nadilazila je sjećanje na nedaleku no nestvarnu i od Sarajeva nezamislivo udaljenu prošlost.

Svjetla su se upalila u kino-dvorani, iz filma o Sarajevu ljudi su kročili u Sarajevo, u svakodnevicu koja nikad neće biti snimljena; i tad, najednom, dakako, uslijedio je cutMarkale, koji će poništiti film i misli o filmu, Sarajevu 1992. i Madridu 1936., cut –  Markale, koji će se, u sardoničnoj grimasi zloduha, isceriti i izbljuvati na lažnu idilu snježne bjeline u gradu 5.2.1994.

U nastavku slijede dragocjeni glasovi barem dvojice od onih koji su preživljavali, gledali, ali i pisali i govorili u ime stotina tisuća svojih sugrađana s povlasticom ratne adrese u Sarajevu; govore nam iz tog dana, listajući Sarajevski dnevnik 1992.-1994., i vodeći nas, mudrošću mostarskoga Vergilija prekaljenog sarajevskom empirijom, kroz čudesni svijet Sarajeva za početnike.

ŽELJKO IVANKOVIĆ: (…) Na tv-dnevniku gledamo slike strave, žena bez glave, mrtve utovaruju na kamione kao… Ne smijem ni reći kao šta. Ranjene, komade ruku, nogu, ne zna se već čije, ubacuju kao smeće. Pijaca sva u krvi, stolovi, dijelovi odjeće, iza nekog ostala proteza noge. Do sada preko 60 mrtvih, preko 160 ranjenih. Brojke su daleko od konačnih. Kad smo prošli pijaca je, po običaju, bila krcata… Groza. Takav udar na civilno stanovništvo?! 

OZREN KEBO: Peti februar 1994. Možda neko neće povjerovati, ali toga dana eksplodirala je samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na televiziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine. Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice; snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat najgori je period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskome ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog februara 1994. bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti…
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije, Markale su se ponovile.

ZAŠTO JE TRAVANJ/ APRIL NAJOKRUTNIJI MJESEC 

Und jetzt, wo ich gehen mus, weis ich wer er ist. 

Sie wissen wer Walter ist?!
Sagen Sie mir sofort seinen Namen! 

Ich werde ihn Ihnen zeigen… Sehen sie diese Stadt?
Das ist Walter! 

Sad, kad odlazim, znam ko je on. 

Znate ko je Walter?
Odmah mi recite njegovo ime! 

Pokazat ću vam ga. Vidite li ovaj grad?

To je Walter! 

When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d
Kad jorgovani poslednji put u dvorištu cvetaju

 14. 

Nosim ti radosno ovaj slavopev, radosno
tebi, o smrti.

 15

A ja sa drugovima mojim tamo u noći.

I video sam iskosa vojske
Video sam kao u snovima bezvučnim
stotine zastava ratnih
Nošene kroz dim bitaka i prorešetane
mecima, tako sam ih video
Nošene tamo i amo kroz dim, razderane
i krvave,
i na kraju samo poneka krpa na motkama
ostaje (a sve to u tišini),
A motke naprsle, u krhotinama, polomljene. 

Video sam leševe iz bitke, mirijade
leševa,
I bele kosture mladića, video sam ih,
Video sam podrtine i ostatke svih vojnika
pobijenih u ratu.

Ali video sam da ne behu onakvi kako se
mislilo,
Behu smireni sasvim, nisu patili,
Živi su ostali i patili su, majke su
patile
I žena je patila, i dete, i drug zanet
mislima,
I preostale su vojske patile.

             Walt Whitman, Leaves of Grass, Vlati trave
             (prijevod Ivan V. Lalić)

I. The Burial of the Dead

April is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots whit spring rain.

                       T.S. Eliot, The Waste Land

I. Pokop mrtvaca

Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa
jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa
Sjećanje i želju, uznemiruje
Zamrlo korijenje proljetnom kišom.

               T.S. Eliot, Pusta zemlja (prijevod Antun Šoljan)

Pet dana je tek prošlo od predaje generala Roberta. E. Leeja i vojske robovlasničke Konfederacije snagama Unije predsjednika Lincolna. U Fordovu kazalištu, Washington D.C., 14. travnja 1865., u predsjednikovu ložu upada zagriženi pristaša robovlasničkoga Juga, glumac John Wilkes Booth i junački, stvarnim oružjem, puca u zatiljak Abrahama Lincolna.

Bježeći, J.W. Booth skače na pozornicu, lomi nogu, no uspijeva pobjeći policiji i agentima tajnih službi; slomljena noga mu ne donosi sreću, umire nedugo potom u zapaljenu štaglju u Virginiji, smrtno ranjeni Lincoln također je ubrzo izdahnuo…

Elegija Walta Whitmana, onaj dobro znani whitmanski glas ekstatična proroštva, žudnje za slobodom i zavjetno ustrajna pacifizma, When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d / Kad jorgovani posljednji put u dvorištu cvjetahu, opjeva i oplakuje smrt jednoga od začudnih američkih sanjara iz Bijele kuće, Velikoga Osloboditelja, Abrahama Lincolna, ali i sve one koji su umrli u ime te nedohvatne vizije, utopijske, Novog svijeta. Američki građanski rat, Unija protiv robovlasničke Konfederacije; ginuli su, jer ginu oduvijek, sanjari, naivci, neznalice, neupućeni, utopisti, idealisti, a računice i izračune ispisivali pragmatičari, utilitaristi, oportunisti, vječni dobitnici i pobjednici – s obje strane.

Spominjući se travnja kao najokrutnijega mjeseca, T.S. Eliot se sjeća Lincolna, građanskoga rata i Withmanove elegije, i kroz tu mrežu referencija i korelacija u Pustoj zemlji iznova potvrđuje koliko je svjetonazorski, u njegovom esejističkom, kritičkom, poetološkom i umjetničkom promišljanju i doživljaju svijeta, temeljno važna svijest o prošlosti, ukupnost povijesti i umjetnosti, svega što kao prethodno, kao zahtjevno naslijeđe iz minulih razdoblja, obvezuje pjesnika.

Jednom će možda ovaj mjesec i u Južnih Slavena, napose u Bosni i Sarajevu, u historiografiji i u umjetničkom re-kreiranju i propitivanju, dobiti mjesto kakvo zaslužuje, težinom značenja, naslijeđa i složenosti posljedica koje su u njemu, u našoj prošlosti, sahranjene i pohranjene. Istinabog, u jugoslavenskome, južnoslavenskome, exjugoslavenskome i postjugoslavenskome historiografskom kalendaru, svaki bi mjesec dostojno mogao nositi simboličku težinu najokrutnijega mjeseca i ponijeti zamjensko ime kobnoga travnja.

Ostanemo li, primjerice, u  našem prethodnom stoljeću, koje je i globalno E.J. Hobsbawm tumačio kao doba ekstrema i kratko XX. stoljeće, u Sarajevu, Bosni, Austro-Ugarskoj i Europi, otkucavaju zadnji sati pred Prvi svjetski rat već 6. travnja/aprila 1914. Taj je dan dogradonačelnik Sarajeva Josip Vancaš na zatvorenoj sjednici izvijestio Gradsko vijeće da će prijestolonasljednik habsburškoga trona i cara Franza Jozefa, nadvojvoda Franz Ferdinand, posjetiti grad 28. lipnja/ juna…

Bombardiranjem Sarajeva i Beograda 6. travnja 1941., započeo je napad sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju; nedugo poslije, pohara štakorske najezde; kreće invazija njemačkih, talijanskih, mađarskih i bugarskih snaga na jugoslavenski teritorij.

Pobjegulje kraljevske obitelji, bježeći iz Srbije, naći će privremeno utočište u selu smještenu sjeveroistočno od grada – u zadnjem ratu, Pale će biti i zloglasna Karadžićeva jazbina.

Samo šest dana kasnije, Sarajevo smrtonosno zasipaju talijanski bombarderi i ta zračna kampanja iživljavanje fašista u eskadrilama iznad grada traje 12. i 13. travnja 1941.

U noći između 13. i 14. travnja, mladi kralj Petar II., sve sa svitom i vladinim ministrima, s Pala neustrašivo juri na jugoistok: preko Crne Gore i Grčke do Kaira, s konačnim odredištem u Londonu. Nepokoleban kukavnom kapitulacijom kraljevske vojske, željan borbe i otpora, mlađahni komunist Vladimir Dedijer iz Beograda se probija skoro do Sarajeva; prije kontakta s ilegalcima KPJ, u blizini grada – u Rajlovcu? – nailazi na neveliku jedinicu kraljevske protuzračne obrane, potonulu u demoralizaciji i defetističku umoru, a riječi zapovjednika jedinice odjeknut će mladome Dedijeru kao epitaf već neupitna poraza: „Bježite odavde što prije; s Jugoslavijom je gotovo. Nijemci će uskoro biti ovdje.“.

Nijemci su, međutim, već uveliko ovdje: u Sarajevu skidaju spomen-ploču Gavrilu Principu, a poslije te najave vandaliziranja, nadljudi zajedno s lokalnom bagrom uništavaju, pale, pljačkaju; najprije sefardsku sinagogu iz 1929., a potom i ine sefardske i aškenaske židovske hramove. No čak i to je tek skromna, skoro stidljiva najava velebna ustaško-nacističkog zatiranja sarajevskih Židova i svih ostalih koji su stali nasuprot Endehazije, Trećega Reicha, fašističke Italije te četničkih horda u okolici Sarajeva.

Jedan od vodećih ustaških glavešina, Slavko Kvaternik, 10. travnja – koji je Feral tako točno svojedobno preimenovao u 10. stravnja – proglašava u Zagrebu opskurnu marionetsku, Trećem Reichu posve podložnu i u svakom smislu ovisnu – Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Dan kasnije, zapečaćena je zagrebačka židovska bogoštovna općina; zatvorene su, a imovina im je zaplijenjena, i sve židovske prosvjetne i društveno-dobrotvorne ustanove.

Revno prepisujući Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti od 15. rujna 1935. Endehazija donosi (Narodne novine br. 16, od 30. travnja 1941.) Odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda.

Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop na formalnoj konferenciji u Beču 21. i 22. travnja dobiva suglasnost talijanskoga kolege, grofa Galeazza Ciana, o pripojenju cijele Bosne i Hercegovine Pavelićevoj Endehaziji. Krajem travnja, Slavko Kvaternik i general Horst Glaise von Horstenau, s pratećom delegacijom, dolaze u Sarajevo, uspostavljaju se institucije vlasti NDH. Ustaški povjerenik za BiH je Jure Francetić. Traje okrutni mjesec travanj, a zapovjednik grada Beograda, pukovnik i feldkomandant Kaisenbergh donosi naredbu o izdvajanju Židova kao kužnih od ostalih građana, što nije izazvalo nikakvu reakciju: još od 16. rujna 1939., za vrijeme Pavla Karađorđevića, na snazi su dvije antisemitske uredbe, s predumišljajem i koketnim pogledom prema Hitlerovu Berlinu; uostalom, episkop Nikolaj Velimirović  godine 1935., u vrlo hristoljubivu zanosu, uspoređuje Svetog Savu s – Adolfom Hitlerom…

Zadnja ilegalna sjednica rukovodstva sarajevskog ogranka Komunističke partije 2. i 3. travnja 1945. potvrdila je planove razmještanja borbenih petorki ilegalaca – njih ukupno 1500 – po gradu 4. travnja 1945., koje je organizirao, obučio i rasporedio Vladimir Perić Valter. A samo nekoliko dana prije, 27- 28. ožujka, u teroru ustaškoga krvosljednika Vjekoslava Maxa Luburića u drvoredu na Marindvoru obješeno je 55 osoba; u tek mjesec i pol dana njegova boravka u Sarajevu kroz Luburićeva mučilišta u smrt su otišla 323 građana Sarajeva.

Koljač Luburić, s činom generala, zarađenim u sarajevskoj klaonici, 4. travnja odlučno bježi iz grada; sjenke mladih komunističkih ilegalaca te noći promiču ulicama i četvrtima Sarajeva, sloboda je blizu, sad se već mjeri satima. Za mnoge, toliko je još ostalo od toga proputovanja koje čovjek zove životom; predragocjenom beznačajnošću, bezvrijednom raskoši bivstvovanja. Začudnu stvorenju, čovjeku, ono što je naizgled izvan života daje svrhu i smisao. Za neke, najstrastvenije, a time i najopasnije, fanatične, ujedno je, to nešto, i iznad čovjeka te njegovim koracima ulijeva snagu i uvjerenje – da se može prekoračiti i vlastita smrt.

Smrt, pokatkad i uvjerenja, ostaju; pojedinci ih, privremeno i tek naizgled, prežive.

Zapitani, ne znajući kako niti zašto. Vladimir Perić Valter, nedohvatni Walter za ustaše i nemoćne njemačke nadljude, kasnije, u filmu njegova ratnog druga, Hajrudina Šibe Krvavca, nekoć dječaka – ilegalca na okupiranim sarajevskim ulicama, uvjereno prekoračuje smrt. U životu i povijesti, Valter/Walter umire dok otkucava ponoć; u noći između 5. i 6. travnja, njemačka minobacačka granata okončala je život vođe sarajevskih ilegalaca; na fotografijama je nama nepoznat čovjek, zbog prepoznatljivosti glumca koji ga je utjelovio na filmu: Valter/Walter, iz života i povijesti, mršav, nikako robusne građe, asketski upadljivih jagodica i odlučna držanja, čini se dalek sumnji i smrti.

Prije pogibije u tami sarajevske ponoći, Valter obilazi glavnu gradsku poštu i elektranu, i, zadovoljan rasporedom petorki koje će spriječiti ustaško-njemačke diverzije, kreće prema fabrici duhana do koje nikad neće stići. Valjda samo tad nije stigao obići i civile, ali i ilegalke i ilegalce, od sarajevskih preostalih Židova, kojima je organizirao pomoć u preživljavanju i skrivanju, izradi lažnih dokumenata. Među njegovim najagilnijim gradskim borcima, ali i vezama iz partizanskih jedinica oko grada, bilo je nekoliko članova obitelji Altarac – većina je skončala, poput ostalih sunarodnjaka, iza žica i zidina ustaških i nacističkih konclogora. Od deset i pol tisuća sarajevskih građana, Sefarda i Aškenazija, njih devet tisuća proždiru koncentracijski logori Pavelićeve Endehazije i Trećeg Reicha. Od 450 sarajevskih Sefarda i Aškenazija u partizanima tek njih 134 dočekuje slobodu, a i oni izranjavani i mučeni gladovanjem u borbama po šumama i gorama; smrtnost sarajevskih Židova od 70 posto, kao partizanskih boraca, približava se smrtnosti ukupne židovske populacije u Shoah, u onome što svijet i dalje, zloslutno pogrešno, naziva Holokaustom.

U koordiniranoj akciji partijskoga gradskog otpora i velikih partizanskih formacija na širokom prostoru oko grada, u oslobodilačkoj Operaciji Sarajevo, koja započinje još 1. ožujka/marta i traje sve do 15. travnja ginu 1453 partizana, njih 303 nestaje, 4051 je ranjeno. Tek su dva dana – ne dulje, jer borbe, teške i krvave, još traju – u Sarajevu korotna: 9. travnja masovni je pogreb boraca sarajevske ilegale i partizana poginulih u oslobađanju grada. Dan kasnije, velika je sahrana čovjeka kojega mit već oblikuje i izmješta dalje od smrti ilegalnog vođe, čiji tamni lijes voze u crne kočije upregnuta dva vranca, ispred kočije idu tri svećenika, veliki i počasni partizanski stroj i svi sarajevski ilegalci, djevojke i mladići i duga nijema kolona građanki i građana; ritual čiji dramatični patos možda ne bi odgovarao partijskome asketizmu Vladimira Perića Valtera…

I minut će manje od pola stoljeća, i opet će biti mjesec travanj…

Ali povijest se ne ponavlja, nikad.

Povijest koja je tragedija, ovdje se ne izobličuje u tugaljivu farsu, ne; naprotiv, ona se produljuje i produbljuje u još grozomorniju tragediju – čiji se kraj ne nazire.

Rečeno u melankoličnu dosluhu s Badiouom, mi više ne znamo misliti utopiju, revoluciju.

Mi, uza sve to, ovdje, na ovom slavenskome jugu, više ne znamo misliti sebe i svijet kojim lutamo; jer smo zaboravili, zanijekali, zatajili, odbacili, ismijali, prepustili potomcima, biološkim i/ili ideološkim poraženih fašista, toj rušiteljskoj, svevladajućoj rulji, vlastitu prošlost, identitet.

Mi ne znamo misliti niti znamo pokušati domisliti – kako je doista bilo.

Živimo nevoljko i bijedno, beznadno i poniženo, opljačkano, poharano i osiromašeno, među ostacima ostataka intimnih naslijeđa i prtljaga, krhotina kao iz arheoloških iskopina; danas sramnih, zazornih, ismijanih, zapišanih, popljuvanih, ali naših obiteljskih naslijeđa, i kad uklonimo loše i lažne urese i višak mitova i agitpropa: NOB, socijalistička revolucija 1941.-1945.

Usprkos laži idiotske mantre kako nam je svakodnevica napučena ustašama, četnicima, Partizanima – jer, dozvolite, a di su partizani?! – ta naša prošlost, to naše relativno nedavno jučer, otuđena je od nas, daleka nam je poput Francuske revolucije i Pariške komune, Crvenog Oktobra i Španjolskoga građanskog rata.

Godine 1945. grad Sarajevo, ova zemlja, cijeli slavenski jug dočekali su oslobođenje, trijumf revolucije, pobjedu nad onima koji danas imaju ulice, trgove, spomenike: od Save do Drine, od Une do mora; deseci zapadnomostarskih i sarajevskih ulica s imenima ustaša, filonacista, antisemita, koljača; tik do Spomen parka Vraca, ulice četničkih vojvoda, spomen ploča Ratku Mladiću. I sve s pogledom na Jevrejsko groblje, na Vraca, na grad u kojemu je provođen ustaškonacistički teror Luburića, Francetića i nacističke im bratije, na ulice i brda na kojima su poginuli sarajevski ilegalke i ilegalci, partizanke i partizani zahvaljujući kojima je Sarajevo dočekalo 1945. na pobjedničkoj strani; bez kojih bi, tih partizanki i partizana, Sarajevo, među ostalim, vjerojatno bilo sravnjeno savezničkim bombarderima poput njemačkih gradova, gore no što je to u mrzilačkome i herostratskom ludilu učinio Eugen Savojski.

U Sarajevu se, već godinama, 6. travnja/ 6. april slavi kao DAN POBJEDE NAD ANTIFAŠIZMOM.

Poruka i sadržaj su točni – za današnje Sarajevo, BiH, cijeli, tom neupitnom pobjedom, poraženi slavenski jug. Samo je datum pogrešan. Jer, pobijedili su, od Vardara sve do Triglava, te lepršave, demokratske, oslobađajuće, trijumfalne 1990. godine; bez ispaljena metka, bez borbe, otpora – na prvim, tobožnjim, takozvanim, karikaturalnim i zlokobnim višestranačkim izborima. U duhu i u ime parlamentarne demokracije. Jugoslavija, tragično i smrtonosno pogrešno, nije bila demokratski konstituirana; ali, što se to konstituiralo 1990.?

Danas možemo slaviti trideset i jednu godinu otkako se nismo oslobodili niti obranili.

Zato je travanj najokrutniji mjesec u Sarajevu i BiH; te, pod kojim god drugim, zamjenskim imenom – bilo koji mjesec u kalendaru povijesnih i historiografskih okrutnosti na ostatku južnoslavenskih prostora.

 

 

POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: SARAJEVO, BOSNAE 1992. – 2020.

Kristijan Ivelić
Autor 4.4.2021. u 22:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija