Posvađani blizanci

Marinko Čulić
Autor 11.6.2022. u 09:08

Izdvajamo

  • Najkraće rečeno, Milanović i Plenković potpuno su ispraznili politički prostor ove zemlje, tako da jedna od najneuspješnijih članica EU-a ne zna kuda bi krenula i zašto bi uopće krenula. Obično je na udaru hrvatsko dvostranačje, ali sada dobivamo goru varijantu toga, a to je da dva čelna čovjeka suprotstavljenih blokova upravljaju političkim životom zemlje iako, rekosmo, nemaju čak ni prijedorske ili barem banjalučke "čitabe" da su za to sposobni. Iako Hrvatska slovi, uz Sloveniju, kao regionalni lider evropeizacije bivše države, to znači da je ona i dalje duboko zakopana na Balkanu i ne vidi se, bar na kratko vrijeme, da bi se odatle mogla otkopati. Drugim riječima, Hrvatska i susjedne regionalne zemlje koje se s pravom sumnjiče da su zatrpane prošlošću s jednakim se razlogom mogu sumnjičiti da su zatrpane i potpuno otvorenom i neizvjesnom budućnošću.

Povezani članci

Posvađani blizanci

Iako je monopol dviju najvećih političkih stranaka na zlu glasu, puno je gore kada taj monopol pređe u ruke dva glavna čovjeka izvršne vlasti koji se prave ekspertima za vanjskopolitičke teme, a nemaju pojma o rješavanju problema u vlastitom dvorištu

Netko je ovih dana pronicljivo izjavio da se Zoran Milanović i Andrej Plenković svađaju ni oko čega. I osobno sam na ovim stranicama pisao da su razlike među njima daleko od nepremostivih. Plenković je liberalni konzervativac, a Milanović konzervativni liberal, no u tim okvirima funkcionira i parlament Evropske unije i to sasvim solidno. S druge strane, moguć je i drukčiji pogled na ovu situaciju. Nije da se Milanović i Plenković hvataju za guše ni zbog čega, nego zbog vrlo važnih stvari. Milanović bi želio spriječiti ulazak Finske i Švedske u NATO, a Plenković se gura među frontmene rješavanja ukrajinske krize. No tu iskrsavaju dva problema. Em, Milanović nije u stanju mijenjati arhitekturu NATO-a, i to ne samo bez međunarodnih otpora nego i otpora kod kuće, em Plenković nije tako jak igrač da bi ga se nešto pitalo oko Ukrajine.

Drugo, upuštajući se u velika svjetska pitanja njih dvojica stavljaju u drugi plan domaće probleme, koji miruju na mrtvoj točki. To se dobro vidjelo na nedavnom saborskom saslušanju glavne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek, koje praktički nije dovelo ni do čega. Ono je trebalo pokazati vrši li Plenković pritisak na DORH, a praktički se pokazalo da pritisak vrše i Banski dvori i Milanovićev Pantovčak. Dakle, dobili smo klasičnu pat-poziciju. Neproglašena koalicija oko Milanovića (SDP, Most, Možemo) sigurno je duboko razočarana time jer je bila uvjerena da je Plenković uhvaćen u klopki iz koje se ne može izvući. No spomenuta pat-pozicija zapravo odgovara i Plenkoviću i Milanoviću jer sada mirno mogu nastaviti verbalno mačevanje oko tobože bitnih pitanja.

Najnoviji primjer je uloga Hrvatske u razrješenju evropske energetske krize. Tu najbolje dolazi do izražaja razlika između Plenkovića koji ružičastim prefarbava crno i Milanovića koji crnim prefarbava ružičasto. Plenković tvrdi da Hrvatska ima vrlo važnu, čak ključnu ulogu u opskrbi dijela Evrope naftom i plinom, dok Milanović smatra da je ta uloga nikakva. Čak navodi podatak da Hrvatska dobiva dio plina iz Srbije, čime pokušava reći da je energetska situacija u Evropi toliko komplicirana da sankcije Rusiji neće dovesti ni do kakvog rezultata jer Moskva ima dovoljno alternativnih dobavljača kojima može isporučivati energente. Neki energetski znalci tvrde da to uopće nije točno, da hrvatska uopće ne uvozi plin iz Srbije, ali činjenice su ovdje potpuno nevažne, puno je važniji efekt koji će izrečeno izazvati. No na pladnju nije završila ni odrubljena glava “kriptoudbaša” Plenkovića, a na tom pladnju nije završila ni glava “ruskog čovjeka” Milanovića.

Jednako je jadno, ako ne i jadnije, da su time gurnuta u drugi plan neka navodno super važna pitanja kao što je ulazak Hrvatske u eurozonu i u Schengen. Kažem navodno zato što o tome nikada nije provedena ozbiljna rasprava. Naime, “ružičasti” tvrdi da je i ovo veliki povijesni uspjeh Banskih dvora, a podvlači se i da je hrvatski monetarni sustav ionako euroiziran pa je ulazak Hrvatske u eurozonu samo tehničko pitanje. U tome zbilja ima istine. Ali postoji ne jedna članica EU-a, na primjer Poljska, koja nije prihvatila euro pa odatle ne dolaze nikakve kuknjave da od toga imaju štete. U tome sigurno ima i emocionalne dimenzije očuvanja nacionalnog identiteta, ali daleko od toga da je to sve. Te zemlje naprosto igraju na kartu da fleksibilnim tretmanom svoje monetarne politike postižu i ekonomski probitak jer pojeftinjenjem svog novca potiču izvoz i unos stranog kapitala. Time je Poljska postigla gigantske iskorake u ekonomiji. Isto je mogla napraviti i Hrvatska, ali zbog rukoljubivog odnosa prema Bruxellesu to joj nije palo na pamet niti je to napravila. Međutim, na to nitko ne reagira, osim povremeno komentator Novosti Milan Gavrović, što, nažalost, ulazi u gluhe uši. Gavrović zbog toga ne mora biti uznemiren jer se često pokazuje da i jedan jedini razuman glas može više vrijediti nego zaglušujuća buka većine.

Slično vrijedi i za Schengen. Ni tu nitko ne zna što se time dobiva. Schengen, podsjetimo, podrazumijeva slobodan protok ljudi i roba među članicama EU-a, ali to je potkopano masovnim ožičavanjem među njima, a podrazumijeva i da rubne evropske zemlje osiguravaju “tvrđavu Evropu”, što je izraz koji je koristio i Adolf Hitler. I što bi se promijenilo? Jedina razlika je što bi se rabijatna Hrvatska sada više usredotočila na hrvatsko-srpsku granicu nego na hrvatsko-bosansku, a slobodan protok preko hrvatsko-evropskih granica ostao bi suštinski isti. Sve ovo govori da Hrvatska nema jasnu strategiju razvoja čak ni u bliskoj, a kamoli u daljoj budućnosti, nego je pijun na šahovnici većih geostrateških igrača i to puno više nego što bi trebala biti. Zato nadvikivanja između Milanovića i Plenkovića sliče svađi djece u dječjem vrtiću. To su dvojica potkapacitiranih političara koji nisu dorasli funkcijama koje obnašaju, a što je najgore, nema na pomolu političara koji bi te funkcije obavljali bolje.

Nažalost, iza njihovih sada već estradnih kavgi ostaje golem vakumizirani prostor, čista praznina. Jeste li recimo čuli koji su njihovi stavovi o reindustrijalizaciji kojoj sada streme i bogate evropske države, uključujući najbogatiju Njemačku? Naravno da niste jer tih stavova nema ili nisu doprli do javnosti. Jeste li čuli njihove stavove o obnovi ošikarene poljoprivrede? Ni to niste mogli jer ni tih stavova nema ili nam barem nisu poznati. Napokon, ništa ne znamo ni o tome što oni misle o ideji ministra zdravstva o obaveznim sistematskim pregledima, ni o tome da bolnički liječnici mogu raditi u privatnim poliklinikama i ambulantama samo ako ispunjavaju normu na redovnom poslu. Slijed tu ne prestaje nego se nastavlja i na osjetljiva svjetonazorska pitanja kao što je uvođenje građanskog i seksualnog odgoja u škole ili, što je još važnije, da se vjeronauk transformira iz religioznog odgoja u edukaciju o religijama. Ničeg tu nema.

Najkraće rečeno, Milanović i Plenković potpuno su ispraznili politički prostor ove zemlje, tako da jedna od najneuspješnijih članica EU-a ne zna kuda bi krenula i zašto bi uopće krenula. Obično je na udaru hrvatsko dvostranačje, ali sada dobivamo goru varijantu toga, a to je da dva čelna čovjeka suprotstavljenih blokova upravljaju političkim životom zemlje iako, rekosmo, nemaju čak ni prijedorske ili barem banjalučke “čitabe” da su za to sposobni. Iako Hrvatska slovi, uz Sloveniju, kao regionalni lider evropeizacije bivše države, to znači da je ona i dalje duboko zakopana na Balkanu i ne vidi se, bar na kratko vrijeme, da bi se odatle mogla otkopati. Drugim riječima, Hrvatska i susjedne regionalne zemlje koje se s pravom sumnjiče da su zatrpane prošlošću s jednakim se razlogom mogu sumnjičiti da su zatrpane i potpuno otvorenom i neizvjesnom budućnošću.

Portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 11.6.2022. u 09:08