Potonuće broda Hrvatska

Izdvajamo

• Strategija, međutim, postoji, sjetila se donijeti je Milanovićeva vlada. Ali niti se ona potrudila da je afirmira, niti ikoga zanima što u njoj piše, između ostalog zasigurno i zato što ju je dao izraditi tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Dakle, političar neću baš reći ‘žnj’ klase, ali svakako, boksačkim terminima rečeno, nešto između ‘perolake’ i ‘muha’ kategorije. Otprilike u istu kategoriju spada i sadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat, a s njim je povezan paradoks sličan njegovom prethodniku. On se ovih dana oglasio dobrom idejom da bi hrvatska brodogradilišta trebalo izvući iz blata tako da direktnom pogodbom grade brodove za Jadroliniju, valjda načuvši da je baš to bio jedan od ključeva uspona hrvatskih škverova u Jugoslaviji u goli vrh svjetske brodogradnje. Ali Horvat je već za dan-dva junački odustao od toga čim su neki neoliberalni portalčići, a sigurno i dio Plenkovićeve vlade, zabrundali da to zaobilaženje javnih natječaja ne bi odobrila Evropska komisija. A to je, kao, autoritet pred kojim se može i mora jedino pobožno klečati. Eto to je, u najkraćem, scenarij potapanja hrvatske brodogradnje, a tko ne vjeruje da je to i scenarij propadanja ekonomije Hrvatske u cjelini, neka zaboravi svako pročitano slovo.

Povezani članci

• Info bumerang
• Božica Jelušić: Vladavina gomile, propast jedinke
• DRUŠTVO ETNIČKE RAVNOTEŽE – KOLIJEVKA NACIONALIZMA
• HOD ZA EGZISTENCIJU
• Nerzuk Ćurak: “Nema prečeg zadatka za Sarajevo i Zagreb od uspostavljanja nove politike prijateljstva”
• Korupcija kao način života na Balkanu: Bolest od koje se društvo mora početi liječiti

Propast hrvatske brodogradnje rezultat je sulude ‘doktrine’, koja traje od ranih devedesetih do danas, da industrija Hrvatskoj nije potrebna, a još je luđe optuživati za tu propast ‘samoupravljače’ u škverovima, koji su proizvodili najbolje brodove na svijetu

Riječka sutkinja nadležna za stečaj 3. maja izjavila je da ona ne želi biti grobar ovog brodogradilišta i odgodila je odluku, a isto je učinio i sudac koji je trebao izdati rješenje o stečaju Uljanika. Obje odluke zvuče hrabro i odgovorno, iako se u medijima spekulira da dvoje sudaca zapravo samo čeka što će učiniti Plenkovićeva vlada, pa se ne bi htjeli zalijetati i crtati metu na vlastita čela. U Banskim dvorima, međutim, nema još nikakve odluke o sudbini dvaju škverova, premijer javno razmišlja i o ‘drugim rješenjima’, pa na prvi pogled suci stvarno nisu učinili ništa bogzna kako odvažno. Ali svakako je hrabro usporediti gašenje brodogradilišta s pogrebom – ono to zbilja jeste jer bi njihovim zatvaranjem nestali možda ne baš zadnji, ali sigurno predzadnji ostaci nekada dinamične i prosperitetne industrije. Njome je Hrvatska svojedobno držala čvrstu srednju poziciju u tabelama razvijenosti evropskih država. Danas je na muljevitom dnu ili, ako vam je draže, pri dnu. Istinabog, tu je i po mnogim drugim stvarima. Saborska većina stvarana je vrbovanjem zastupnika koji su pod optužnicama, čak sudskim presudama, borba s korupcijom ogoljena je samo na ovo sa Sanaderom, u Vladi ostaju ministri u teškom sukobu interesa, kao i oni koji su napravili ozbiljne prometne prekršaje, u zemlji cvate proustaški revizionizam, od kojeg se gadljivo ograđuju i najdesnije evropske vlade. Itd., Itd.

Pa ipak, i u tako oštroj, nesmiljenoj konkurenciji najveća, najrazornija pustoš napravljena je u ekonomiji, i to ne samo zahvaljujući ozloglašenoj privatizaciji, nego je to imalo i nekakvu ‘doktrinarnu’ podlogu. Kada su HDZ-ovci devedesetih došli na vlast, svi s kojima ste razgovarali, uključujući one koji se u to razumiju kao Mara u onu stvar, zborno su tvrdili da Hrvatskoj industrija uopće nije potrebna. Izgledala im je previše socijalistički, što je u njihovim očima bila najgora kletva, a je to ostala i danas. Recimo, za krizu Uljanika krivca se nalazi i u tome što su radnici vlasnici velikog njegovog dijela, pa se ide dotle da se tvrdi kako je to definitivni dokaz inferiornosti i štetnosti ‘samoupravljanja’. Nema veze što su pulski samoupravljači proizvodili brodove koji su proglašavani najboljima na svijetu, kao što nema veze što je ovo brodogradilište, kao i splitsko i druga, bilo golema tvornica, jer su uz sebe vezali velik broj kooperanata, a takvih tvornica bilo je u bivšoj državi čitav bogati grozd. Uostalom, zahvaljujući tome bilo je moguće da se u prezrenoj bivšoj državi proizvode vlastiti borbeni avioni, pa se nije moralo na cirkusantski propalim natječajima kupovati strane, barem ne u ovolikom broju, kako smo nedavno gledali na primjeru izraelskih zrakoplova.

Sve to nije zanimalo spomenute HDZ-ovske ‘eksperte’. Smatrali su, a smatraju i danas, da je materijalna proizvodnja nešto pase, beskorisna krama, i da je Hrvatskoj dovoljno razvijati bankarske, druge financijske i ostale usluge te, nadasve, turizam. Da li im je takav savjet došapnut iz Evrope, preciznije iz zemalja konkurenata hrvatskoj industriji, ne može se znati, ali ne može se bogami ni isključiti. U svakom slučaju, Hrvatska je postala ono što je htjela, zemlja sa sve manje proizvodnih radnika i sve više konobara i hotelskih spremačica, i od toga joj nije, vidimo, nimalo dobro. Što je najgore, da je malo bolje otvorila oči, mogla je to i sama predvidjeti. Ustvari, nije trebala otvoriti više od jednog oka, i to dopola, da uoči kako turizam nigdje nije pokretačka snaga ekonomskog razvoja, jer je svijet prepun razvikanih turističkih meka smještenih, kao za vraga, u nerazvijenim ili siromašnim zemljama. Uostalom, pod nosom su nam i neke mediteranske turističke velesile, kao Grčka, Italija ili Španjolska, koje su proteklih godina grcale ili još grcaju u teškoj krizi, iako se nisu odrekle industrije, uključujući brodogradnju, ni izbliza koliko Hrvatska.

Usto, sada saznajemo da je najveće talijansko brodogradilište Fincantieri, koje je kraće slovilo kao strateški partner hrvatskih sjevernojadranskih škverova, u punom državnom vlasništvu. Dakle, Talijani se ne obaziru na evropske regule koje to zabranjuju, ali se zato ovi naši u Banskim dvorima tresu od straha od tih regula kao šibe na vodi. Nema veze što je samo četvrtina Uljanika u vlasništvu hrvatske vlade, briga za njegov opstanak još je manja, o čemu svjedoči činjenica da država uporno odbija imenovati svoje predstavnike u nadzornim tijelima pulskog brodogradilišta. Uz to idu uvjerljiva sumnjičenja da se Uljanik pušta niz vodu jer je on, kao, IDS-ov, a HDZ u Istri tradicionalno gubi izbore, dok se spašavanje Agrokora pravdalo time da bi u protivnom ‘propala Slavonija’, koja je tradicionalna utvrda Plenkovićeve stranke. Uvjerljivost tih nagađanja raste tim više što je najveći protivnik daljnjih državnih potpora pulskom brodogradilištu ministar poljoprivrede, Slavonac Tomislav Tolušić, koji je u tome toliko tvrdoglav, čak napasan, da ga se dohvatio i poslovično bezgrešni Večernji list. Suviše je prozirno, konstatira Večernjakov novinar, da na ukidanju subvencija škverovima inzistira ministar resora u koji se ulupava najviše subvencija, čak toliko, izbačene su tu i konkretne brojke, da poljoprivreda zarađuje jedva više od zbroja poticaja iz Bruxellesa i Zagreba. Lijepo bogami! Ovo otvara novu priču zašto je poljoprivreda danas pala ispod razine u bivšoj državi koja nije davala nikakve poticaje poljodjelstvu, ali ostavimo to za neku drugu priliku. Ovdje se zadržimo na glavnome, a to je da Hrvatska nema nikakvu strategiju industrijskog razvoja.

Ali i to bi bila mila majka, jer bismo time stavili točku na ovu temu i okrenuli se nekoj drugoj. Strategija, međutim, postoji, sjetila se donijeti je Milanovićeva vlada. Ali niti se ona potrudila da je afirmira, niti ikoga zanima što u njoj piše, između ostalog zasigurno i zato što ju je dao izraditi tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Dakle, političar neću baš reći ‘žnj’ klase, ali svakako, boksačkim terminima rečeno, nešto između ‘perolake’ i ‘muha’ kategorije. Otprilike u istu kategoriju spada i sadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat, a s njim je povezan paradoks sličan njegovom prethodniku. On se ovih dana oglasio dobrom idejom da bi hrvatska brodogradilišta trebalo izvući iz blata tako da direktnom pogodbom grade brodove za Jadroliniju, valjda načuvši da je baš to bio jedan od ključeva uspona hrvatskih škverova u Jugoslaviji u goli vrh svjetske brodogradnje. Ali Horvat je već za dan-dva junački odustao od toga čim su neki neoliberalni portalčići, a sigurno i dio Plenkovićeve vlade, zabrundali da to zaobilaženje javnih natječaja ne bi odobrila Evropska komisija. A to je, kao, autoritet pred kojim se može i mora jedino pobožno klečati. Eto to je, u najkraćem, scenarij potapanja hrvatske brodogradnje, a tko ne vjeruje da je to i scenarij propadanja ekonomije Hrvatske u cjelini, neka zaboravi svako pročitano slovo.

Novosti