Potop

Goran Sarić
Autor 21.5.2014. u 07:19

Potop

Budim se kao otrovan,
s  gorkim okusom na nepcu.

Nad mojim prozorom sunce,
a pod njim hrast, na kome ćućore ptice.

Pjeva vjetar,
šumi lišće,
nabreklo od silnog hlorofila.

Tamo ne šumi.

Tamo sad plàvi.

K’o pijan, docnije, na poslu,
bauljam morem prastarih knjiga.

Pijani mornar,
bježim od ljudi,
pitanja,
ispraznog: “A je li i u tvom gradu potop?”

Kako da im kažem, kako da shvate,
ovi dobri, ma često hladni ljudi,
da dolje sve je moje: i Konjic, i Mostar, i Sarajevo,
i Zavidovići, Olovo, Tuzla,
moja je, skroz, Jablanica,
u kojoj živi najljepša nana na Balkanu.

Moji su, sasvim jednako, i savski Brodovi,
i jedan i drugi,
kroz njih li jezdim svakoga ljeta!
I Požega, i Šabac, i Beograd,
Obrenovac, on naročito – čujem, samo što nije potopljen!

Pukla ravnica, a pukla i brana,
pa nema ošto da udari val.

Kako da kažem, ovdašnjima, da strašno boli kad prijatelj kaže:
“Moja kuća pod brdom još se nekako drži, al’pacovi, mačke i zmije bježe,
a voda nadire,odasvud.
Plašim se klizišta.”

A ja ovdje uz mirnu vodu sjedim,
il’ bauljam,
nemoćan.  Ne-mo-ćan.

Kako da im kažem,
u novoj domaji,
sretnima,
da nesreća puno više boli
što ti je veća,
i ljepša
domovina?

 

Nijmegen, kraj rijeke Waal, 20. maj 2014.

 

 

Goran Sarić
Autor 21.5.2014. u 07:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija