FELJTON U POVODU 19. JUNA, MEĐUNARODNOG DANA BORBE PROTIV SEKSUALNOG NASILJA U RATU: TRIDESET GODINA OD PATNJE, TRI DESETLJEĆA MUKE, BORBE I SUOSJEĆANJA (5)

Potraga za suosjećanjem u carstvu bešćutnosti

Boris Pavelić
Autor/ica 16.7.2022. u 10:56

Potraga za suosjećanjem u carstvu bešćutnosti

Midheta Kaloper Oruli, foto: Muzej ratnog djetinjstva/Facebook

“Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost.” 

Midheta Kaloper Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 92-95

Trideset godina nakon užasa sustavnih ratnih silovanja u Bosni i Hercegovini, u kojima je mučeno možda i pedeset tisuća žena te nikada utvrđen broj muškaraca, samo oko tisuću zlostavljanih žena ostvarilo je status žrtve, koji jamči kakvu-takvu nadoknadu i društveno priznanje. A i ta je nadoknada jadna: u Brčko distriktu, žene žrtve ratnih silovanja primaju oko 680 KM, u Federaciji BiH 604 KM, a u Republici Srpskoj 180 KM.

Tako, ako postoji carstvo bešćutnosti, ono je u odnosu politike prema žrtvama ratnih silovanja, bile one žene, muškarci ili djeca rođena iz takvog nasilja: dok se političko nadmudrivanje možda i može razumjeti kada je riječ o političkom i administrativnom ustroju zemlje – jer takve su rasprave po prirodi konfliktne – kakvo se opravdanje može naći za razvrstavanje žrtava mučenja prema granicama entiteta i etniciteta, kao i za vrijeđanje tih žena bijednim novčanim naknadama, kakva je primjerice ona od 180 KM, koliko primaju žene žrtve ratnih silovanja u Republici Srpskoj?

O tome kako žive, najbolje govore same. “O ratu znaju svi, ali javnost malo zna kako je žrtvama danas. Situacija i poredak u BiH otežavaju im život. Nema uređenog sistema”, kaže za tacno.net Midheta Kaloper Oruli, jedna od žrtava i generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 1992-1995. Ona tvrdi da je “život žrtava torture danas možda i teži nego nakon rata”. “Pravda jeste prilično zadovoljena, presuda je bilo, ali žrtve se ostavljaju po strani, jer postoji uvjerenje da su njihova prava ostvarena. Ali, to je uvjerenje pogrešno”, dodaje Kaloper Oruli.

“Žrtve stare, život je sve teži, traume se ponovno rađaju. Mi smo svjesne da dušu nećemo nikada izliječiti. Druga je stvar što smo se naučile nositi s tim. To je teret koji je nama na ramenima, na leđima, i mi hodamo s tim. Jer, morate. Ne živite u sistemu koji vam je nešto dao. Imate danas žena koje imaju 60 godina, a nemaju stan. Imaju zdravstvenu zaštitu, hajde, ali pristup ljekara prema njima nije kako treba: nisu educirani, i nemaju empatiju prema žrtvama. Naše članice znaju se susresti s time da sestra cijelom hodniku kaže: ‘Ja nju moram pustiti preko reda, ona je silovana’”. Taj detalj razotkriva djelić nevidljive, svakodnevne, neprekidne patnje koja se za žrtvama rata vuče poput sjene.

Ta je sjena posljedica tabua, društvene nelagode pred seksualnim nasiljem, naročito onim počinjenim u ratu. “Nailazila sam, vjerujte mi”, kaže Kaloper Oruli, “na žene koje su smogle hrabrosti da svom suprugu kažu, a on je doslovce ustao, pokupio se, ostavio je, i doslovno joj rekao: ‘Otkud ja znam da ti to nisi tražila?’ I danas postoje žene, ja ih znam iz svog udruženja, koje nikada neće progovoriti, ma ni za tu mjesečnu naknadu. Svjedočile bi pred sudom, da dokažu zločin, ako može, pod nekom oznakom, NN, zaštićene svjedokinje… Ali, nemoj me pod imenom… Jer, upravo taj patrijarhalni odgoj, taj stid, ta, što bi se danas stručno nazvala, ta stigma, je najveći problem zbog kojega se u BiH neće doći do mnogih ratnih zločinaca”, kaže Midheta.

“Taj strah je u nama izazivao naš odgoj, naš patrijarhalni odgoj. On nam je pravio barijeru da se mi plašimo reći šta se desilo. Djevojke u tom vremenu su drugačije odgajane: odgajane su da ćete cijeli život posvetiti jednom muškarcu. Da će vam on biti prvi u životu. To je tako. Sad doživljavate niz ružnih stvari: sve ono što je u vama usađivano, palo je u jednom času. I sad razmišljate: da li ja smijem da kažem to? Ne smijem. Bit ću osuđena. Nailazit ću na predrasude. Stid te prije svega. Stid te njegovog stida. Svaka žena, ja vam govorim sa svog aspekta, a imam i potpuno pravo da govorim s aspekta drugih žena, jer sam jako puno s njima radila na cijeloj teritoriji BiH, dok su one prelomile u sebi, da to nije njihov stid, nego da je to stid onog zlikovca koji je to počinio, i da ona nije to željela – to su te predrasude”, kaže.

“Znate”, nastavlja Kaloper Oruli, “kako je bilo teško nekome reći da ste nešto preživjeli? Jako teško. Bojali ste se, kakvu ćete povratnu informaciju dobiti, pogotovo kad dolazite u sredinu gdje vas nitko ne zna. Ne znate mentalitet ljudi, kakve će predrasude o vama imati? I onda ste sami. Sve to u sebi. Samo ste vi sami sa sobom. Ni s kim drugim. I onda dolazi taj završetak rata, i onda se borite za život, da stanete na noge, nemate novaca, nemate ništa. Novac je bio misaona imenica u ratu. Bilo je brašno, trampovanje, konzerva, cigare, trampa, razmjena…“

I teško im je sve do danas. “Razočarane smo”, kaže Midheta. “Institucije BiH nemaju sistematsko rješenje. Mislim pritom na sve žrtve. Ne pravim razliku ni po čemu. Za mene je žrtva žrtva, živjela ona u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Prijedoru… Apsolutno. I zato ovdje ciljano kažem – institucije BiH nemaju riješen sistem, nemaju strategiju kako da toj populaciji pomognu.”

Pokušaji da država BiH usvoji jedinstveni zakon o žrtvama ratnih mučenja propali su još prije desetak godina. A dobro je bilo krenulo: postojala je nevladina mreža Zajedno protiv torture, koja je izradila prijedlog jedinstvenog zakona na nivou BiH, i zahtijevala od Parlamentarne skupštine BiH da ga usvoji. U pisanju tog zakona mreži je pomogla tadašnja hrvatska vlada premijerke Jadranke Kosor. “Imali smo jako dobru komunikaciju. Blisko smo surađivali i s hrvatskim Udruženjem logoraša Domovinskog rata, koje je vodio Daniel Rehak”, sjeća se Midheta Kaloper Oruli.

Bio je to, tvrdi, kvalitetan prijedlog zakona. “Sadržavao je sve potrebne elemente, sve što je za žrtvu dovoljno. Ali, nikada nije ugledao svjetlo dana. Još je uvijek u nekakvim ladicama. Ali, eto, čovjek živi svaki dan u nadi. Najveći problem bili su parlamentarci iz reda srpskog naroda. Oni tu nisu razmišljali čak ni o ‘svojim’ žrtvama, nego da se ne donese ništa što je na nivou BiH. A vi tu radite i primate platu – koji paradoks! A nisi mislio na onu ženu, na onog logoraša, nisi mislio na onu žrtvu rata. Jer u zakonu nije pisalo ni Bošnjak, ni Srbin, ni Rom, ni nitko, nego – žrtva torture.”

Ajna Jusić predsjednica je udruženja Zaboravljena djeca rata, koje zahtijeva zakonsko priznanje za djecu rođenu iz ratnih silovanja. Udruženje djeluje od 2018., i u četiri godine uspjelo je srušiti nevidljiv, ali debeo i neprobojan zid javne šutnje iza kojeg su njegovi članovi bili prisiljeni živjeti. Sada, zauzimaju se za zakon kojim bi i država, a ne samo javnost, priznala da postoje, te zajamčila njihova elementarna prava. Istodobno, Zaboravljena djeca rata zahtijevaju pravdu i pomoć i za njihove majke.

“Živimo u sistematskoj političkoj separaciji”, kaže Ajna Jusić. “Kako je postojala za vrijeme rata, tako postoji i danas. To sistematsko političko razdvajanje najjače je manipulativno oružje. To je, nažalost, našu državu teško pogodilo. Silovanje je od samog završetka rata bilo posmatrano kao etnički problem, pa danas imate preživjele žene koje ulaze u treću životnu dob, a da nemaju čak ni adekvatnu međusobnu podršku, jer su razdvojene po etničkim grupama. Jako je teško danas spojiti žrtve iz Federacije BiH, RS-a i Brčko disktrikta”, kaže Ajna Jusić.

A to je tek prva razina problema. Neke kategorije žrtava, poput djece rođene iz ratnih silovanja, administrativno ne postoje: tek sada, Zaboravljena djeca rata pišu prijedlog zakona koji bi trebao definirati i zajamčiti njihova prava. Isto je i s muškarcima žrtvama ratnog seksualnog nasilja – oni su kategorija o kojoj se zna samo jedno: da postoje. Ne zna se ni koliko ih je, ni gdje su, ni kako žive, ni kako se nose s traumama. Većina njih nikada nikome nije ni rekla što im se dogodilo. Svjedočili su tek vrlo rijetki. Šutnja i ravnodušnost države patnju produžuje unedogled.

Produžuje, i preoblikuje: vrijeme, kao i svima, donosi nove probleme. “Na primjer, mi imamo pravo na radnu prekvalifikaciju, iz zakona o socijalnoj zaštiti. Pa što nama treba prekvalifikacija? Pa ja sam u svom udruženju najmlađa, a meni je pedeset godina. Ima tu i niz drugih nužnih stvari: psihoterapeut, stomatolog, stambeno zbrinjavanje…”, objašnjava Midheta. “Pa koliko žena u FBiH žive kao podstanarke? Uz mjesečna primanja koja sam vam spomenula, ne možete dići kredit, jer to se tretira kao socijalno primanje. Ama, za ime boga! Zar smo mi socijalni slučajevi?! Pa žene koje su preživjele torturu trebale bi biti na prvom mjestu u ovom društvu! One su najveći dio rata i tereta iznijele na svojim plećima. Ni kredit!”

“Pa onda, imate majke djece s posebnim potrebama.  Ali, sutra majka, može se desiti, umre, desi se nešto, a zakonom nije propisano da invalidnina može preći na djecu. To je gorući problem. To govorim iz ličnog iskustva, jer sam ja imala brata s posebnim potrebama, koji je prošao sve logore, i sve torture sa mnom. I da ja nisam bila čvrsta i jaka, stabilna, da se izborim za njegova prava, gdje bi on bio? Ja sam na više konferencija upravo to predlagala, jer znam što je problem: ta djeca ostaju na milost i nemilost drugima, na milost i nemilost ovakvoj vlasti, kakvu imamo trenutno u BiH. Zato mi želimo čvrste temelje, jasno propisana prava, i da jednom više, konačno, da kažem žargonski, u’vatimo ove koji su na funkcijama ‘za gušu’, i da to počnu rješavati”, kaže glavna tajnica Udruženja žrtava rata Foča 1992-1995.

Istodobno s ratnim sjećanjima, nasilje se nastavlja i u miru. “Nedavno sam predavala u dvije škole, na časovima demokratije, i tad sam vidjela koliko omladina ništa ne zna. Apsolutno. Hajde što ne opterećuju djecu nasiljem u toku rata. Ali, vi imate svakodnevno nasilje nad ženama u mirnodopskim uslovima, a djeca nemaju zdrav odnos prema tome, i edukaciju, i da se radi na prevenciji. Ja bih voljela vidjeti, nakon logora” – Midheta se uspravlja u stolici – “muškarca koji će dići ruku na mene. Čini mi se da bih ga u istom momentu odrobijala. Jer ja sam se stvarno zaklela: ako mi bog podari život, i ako ostanem živa, i ovo ludilo jednom stane, u mom životu niko na mene neće ni prst spustiti. I stvarno, ja sam to ispoštovala.”

“Ali”, nastavlja, “što s drugim ženama, koje su i danas žrtve? Zašto se ne radi na prevenciji? Otkud nekom pravo da tuče nekoga na pravdi boga?! ‘Evo’, kaže, ‘ja sam se napio, kolega me naljutio, a ja ću to iskaliti na ženi!’ Pa gdje je edukacija? Ali najgore je što se to prenosi: sin to gleda, pa misli: ‘Eh, to je dobro, to se ne kažnjava.’ Najveći je problem što žene u BiH nemaju adekvatnu zaštitu institucija. Meni je žao kad žena dva, tri mjeseca provede u sigurnoj kući, pa se opet dželatu vrati. Jer, šta poslije sigurne kuće? Postoji li neki stan, neki posao? Kad žene nisu ekonomski stabilne… Zato ja kažem: najbitnija stvar u životu je da imaš svoje poštovanje, i svoju ekonomsku stabilnost. I pred tobom može stajati tko hoće. Nažalost, ima takvih muškaraca, nasilnih. To se pogotovo dešava u ruralnim sredinama BiH. Lako će žena u Sarajevu, u Banja Luci, u gradu… A šta će ona koja svaku veče dobiva degenek negdje u nekom selu u BiH?“

I onda, poslije svega – Ukrajina. “To nas je vratilo u 1992. Toga smo se najviše bojale. Ne želimo, i mislile smo, da će ono što se desilo na Balkanu biti opomena svima, da će ljudi imati drugačije poglede, da neće nikada dozvoliti da se bilo gdje upali jedna iskrica, a kamoli ovakav rat. Živimo s Ukrajinom, sa ženama te zemlje. I bojimo se proširenja ovog rata. Kako i naš biološki sat otkucava, traume puno više izlaze na površinu. Žene žive u strahu. Bilo je naših članica koje su spakovale kofere i nešto para, da odu. Jer ovo, ako se proširi… Evo, vidite kako se čovjek nesvjesno vrati na ta dešavanja. Nadamo se da će se ovo zlo zaustaviti, što prije. Jer, najveći teret svakog rata ipak žena iznese. Sestra, majka, žena, kćerka: pored gubitka najmilijih, dožive i to drugo nasilje…”

Boris Pavelić
Autor/ica 16.7.2022. u 10:56