Povratak klerofašizma

tačno.net
Autor 1.4.2013. u 07:59

Povratak klerofašizma

Hrvatski nacionalizam izazvao je sadašnju ekonomsku i socijalnu pustoš iz prostog razloga što mu je proizvodnja mržnje prema Srbima bila neusporedivo važnija od proizvodnje materijalnih, kulturnih, znanstvenih i drugih dobara. A kako je isto sa srpskim nacionalizmom, na maksimirskom stadionu se dogodio ljuti sraz dva ovna koji se raskusuravaju u tobože ultimativnim patriotskim stvarima, no stvarno završavaju na ražnju onog trećeg, s reklama, koji se u te njihove zajebancije ne pača, ali se rado koristi njima.

Piše: Marinko Čulić

Kako je utakmica Hrvatska – Srbija bila objektivno loša ili, hajde, osrednja, čovjek je imao priliku malo zvjerati po reklamama uz rub maksimirskog igrališta. Tu su Hrvati i Srbi zgurani u šesnaesterac i potučeni do nogu. Nije da se o tome dosta ne zna, ali kada to vidiš ovako na jednom mjestu, moraš ostati paf. Barem osamdeset, ako ne i devedeset posto reklamnog prostora zakupile su strane tvrtke – Tikkurila, Willanger, Unior, Allianz, Harvey Norman, PBZ, Splitska banka… – a u preostali pedalj jedva se ugurala poneka hrvatska firma (Konzum, Enjingi) i još ponekija srpska (Zorka). Tko u tom direktnom prijenosu ove srpsko-hrvatske pustoši nije shvatio o čemu se ovdje radi, neće nikada. Dok su se na maksimirskom travnjaku kao bikovi na gmajni najurivala dva narogušena i isključiva domoljublja, u strane ruke već je debelo prešla prevlast na ovdašnjim tržištima, kao što je prešao i najvitalniji dio industrijskih, financijskih, medijskih i drugih tekovina nacionalne borbe dviju zemalja.

Tako su ova utakmica i uobičajena navijačka dernjava koja ju je pratila neodoljivo podsjećale na karmine na kojima se ožalošćena svojta i prijatelji podnapiju pa halabuče i  skaču po grobu svojih iluzija. Ali uporno odbijaju priznati da su te iluzije mrtve i zato im ovakve i slične grozničave masovke trebaju da održe privid života. Ili da se barem u njega javno ne posumnja. Posljednjih tjedana i mjeseci taj je grobarski igrokaz posebno eskalirao u Hrvatskoj, gdje je već poprimio oblik, kako ga neki nazivaju, verbalnog građanskog rata, što izgleda osnovano iz najmanje dvaju razloga. Prvi put u ovih dvadeset i nešto godina hrvatske državne nezavisnosti HDZ je ušao u otvoreni, javno obnarodovani savez s radikalnom, crnokošuljaškom desnicom, i to tako što se on šlepa uz nju, a ne obratno, kao dosad. A onda se tome pridružila, opet otvorenije nego ikada, Katolička crkva, koja je još u prvoj polovici prošle godine odredila i metu ovog desničarskog trojnog pakta – “nenarodnu”, “odnarođenu” vlast četveročlane vladajuće koalicije. No ubrzo se pokazalo da je time samo okvirno definirana ta meta, jer se potom kristalizirao glavni cilj ovog građansko-ratnog pohoda desnice. To je da su najprije zazivanjem “nove Oluje” pomoćnog biskupa Valentina Pozaića, zatim Karamarkovom izjavom da je koaliranje vlade Sanadera i Jadranke Kosor sa SDSS-om bilo “ponižavajuće” za HDZ, te napokon otvorenim srbofobnim ispadima Zdravka Mamića i Ruže Tomašić, Srbi u Hrvatskoj prvi put poslije dugo godina opet proglašeni državnim neprijateljima broj jedan.

To je, naravno, potpuno besmisleno, jer posljednji put kada je tako napravljeno, ranih devedesetih, Srba u Hrvatskoj bilo je otprilike tri puta više nego danas. Ali to nije sve, ima i nešto puno gore. Po sastavu spomenutog desničarskog pakta, a posebno po antisrpskoj intonaciji njenih sve divljijih javnih istupa, objektivno se može govoriti o stvaranju neke vrste nenaoružane klerofašističke alijanse. Kažem nenaoružane zato što tu obično bude i dosta dugih cijevi, čega srećom sada nema kao ranih devedesetih. Ali nema ni Franje Tuđmana, koji je svakako bio glavni krivac za stvaranje takve alijanse, ali se barem može reći da joj je davao potrebnu dozu kontrolabilnosti i predvidivosti. Danas te predvidivosti nema, kao što je nije bilo ni prije desetak godina, u vrijeme generalsko-rivske pobune protiv trećesiječanjske vlasti, pa iako je gotovo sigurno da repriza te pobune danas nije moguća, svi njeni elementi i sastavnice i sada su na okupu. Zato je vrlo važno što je premijer Milanović preuzeo ulogu možda ne baš Mesića iz onog vremena, ali svakako veću od Račana, postavši neproglašeni predvodnik fronte protiv nove-stare klerofašizacije Hrvatske. Naravno, napadnut je iz svih oružja, na što je reagirao s manje prisebnosti i više nervoze nego što je trebalo, ali su za to odmah ponuđena nepregledna pseudopsihologijska, pseudopolitološka i na svaki drugi način bezvezna objašnjenja.

Nitko ne želi vidjeti, a jedva da više ima ikoga tko bi to i mogao, da je to, prije svega, posljedica sljedećeg. Fronta koju predvodi Milanović neoprostivo je slaba, čak slabija i nego prije desetak godina, u vrijeme spomenute pobune, što njega čini izloženijim i ranjivijim nego što bi normalno trebalo biti. Dobro, od najodurnijih i najprimitivnijih verbalnih ispada Mamića i Ruže Tomašić ogradili su se svi, od Josipovića naniže (napola čak i Karamarko), ali u sada već zaokruženi sklop nenaoružanog klerofašizma praktički nitko nije dirnuo. To za većinsku Hrvatsku ne postoji. U toj tupoj ignoranciji osobito su se iskazali mediji, čija se profesionalna i politička opustošenost sada pokazala u punom svom jadu, jer uopće nisu prepoznali da u tome ima neke “priče”, još manje da bi u nju trebalo zagrepsti. Zato je najgori ološ među njima preporučivao nervoznom premijeru da se ode psihijatrijski pregledati, a onaj nešto manje bijedan savjetovao mu je da se ostavi proganjanja nacionalističkih babaroga i prihvati se glavnog posla zbog kojeg je izabran. Jer, biva, sadašnja erupcija nacionalističkog mahnitanja samo je posljedica loše ekonomske i socijalne situacije u zemlji, pa kada se to popravi, sve će biti u redu i s tim, je li, nacionalizmom. Zanimljivo, takvo je viđenje ukorijenjeno kao općeprihvaćena mantra, jer većini to očito izgleda sociološki ozbiljno, čak pomalo, iako se to ne usude naglas reći, marksistički.

Ali bit će prije da je marksizam ovdje preživio samo u patrljcima vulgarno-materijalističkih formula, po kojima su svi oblici svijesti, dakle i nacionalizam, samo fotografski odraz ekonomije. A zapravo ovdje stvari stoje točno obratno. Nije nacionalizam nikakva posljedica loše ekonomske i socijalne slike društva nego je, obratno, on prouzročio tu lošu sliku. I to na način koji je upravo bjelodano vidljiv. Hrvatski nacionalizam izazvao je sadašnju ekonomsku i socijalnu pustoš iz prostog razloga što mu je proizvodnja mržnje prema Srbima bila neusporedivo važnija od proizvodnje materijalnih, kulturnih, znanstvenih i drugih dobara. A kako je isto sa srpskim nacionalizmom, na maksimirskom stadionu se dogodio ljuti sraz dva ovna koji se raskusuravaju u tobože ultimativnim patriotskim stvarima, no stvarno završavaju na ražnju onog trećeg, s reklama, koji se u te njihove zajebancije ne pača, ali se rado koristi njima.

Eto, zato mutava reagiranja na povratak klerofašizma u Hrvatsku izgledaju čak i zlokobnije od ovog novog mahnitanja antisrpskog šovinizma.

Novossti

tačno.net
Autor 1.4.2013. u 07:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija