POVRATAK (OTPISANIH) GASTARBAJTERA

tačno.net
Autor 24.5.2013. u 11:03

POVRATAK (OTPISANIH) GASTARBAJTERA

Jedan milion gastarbajtera (porijeklom) sa područja bivše Jugoslavije se u Njemačkoj polako vraća iz „ilegale“ – polako se budi iz 20godišnje „nacionalne noćne more“.
Pitanje je samo, kada će se desiti povratak (otpisanih) gastarbajtera u BiH, u Hrvatskoj, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Sloveniji, u Makedoniji, na Kosovu?

Piše: Sergio Sotrić

Naš narod je često (svjesno) pogrešno tumačio (usvajao) germanizme.
I koliko god su Nijemci sredinom 50-tih godina 20. vijeka/stoljeća iz razloga vlastitih ekonomskih interesa „izmislili“ pojam Gastarbeiter, toliko smo mi, iz razloga koji do danas nikome nisu poznati, usvojili ovaj germanski izraz kao gastarbajter.

Njemačko značenje pojma „Gastarbeiter” (Gast = gost + Arbeiter = radnik) opisuje pripadnika jedne socijalne grupe, koima je, na osnovu bilateralnih sporazuma o regrutovanju radne snage između Njemačke i pojedinih stranih država, odobreno pravo rada i boravka u Saveznoj Republici Njemačkoj (BRD – Bundesrepublik Deutschland). U prvo vrijeme je to odobrenje rada i boravka u Njemačkoj, na osnovu ovih međudržavnih sporazuma, bilo vremenski ograničeno, a kasnije je ovo vremenski ograničeno pravo (rada i boravka stranih radnika pojedinih zemalja u Saveznoj Republici Njemačkoj) preinačeno u vremenski neograničeno pravo.

Savezna Republika Njemačka je potpisala sporazume o regrutovanju strane radne snage sa sljedećim državama i po sljedećem  redosljedu:
22. decembra 1955. je u Rimu potpisan prvi sporazum ove vrste – između Njemačke i Italije.
1960 Njemačka potpisuje sporazum o regrutovanju radne snaga sa Španijom i Grčkom,
1961. sa Turskom, 1963. sa Marokom, 1964. sa Portugalom, 1965. Sa Tunisom.
U skladu sa tim sporazumima, na put ka Njemačkoj su se organizovano uputile hiljade i hiljade Italijana, Španjolaca, Grka, Turaka, Marokanaca, Portugalaca, Tunižana…
Milioni Gastarbeiter (množina ove riječi se na Njemačkom jeziku piše isto kao i jednina, samo je član/predikat različit) su u Njemačkoj osnovali svoje nove domove i započeli novi život.

Sve je počelo zadovoljavajuće i bez većih problema. Njemačka industrija je dobila novi polet.
Njeni novi gosti-radnici (Gastarbeiter) rade tada uglavnom teške fizičke poslove – takozvane prljave djelatnosti. Njemački Gastarbeiter rade u oblastima, gdje je neophodan rad u smjenama, rad na ostvarenju zadate norme, rad nekvalifilovane radne snage itd. Njemački gosti-radnici (Gastarbeiter) rade neumorno. Rade po svim vremenskim prilikama, u najtežim uslovima – rade dan i noć.

Ali vrlo brzo se ispostavilo, da ni Italijani, ni Španjolci, ni Grci, ni Marokanci, ni Portugalci, pa čak ni vrijedni Turci, a ni Tunižani, nisu mogli da zadovolje sve potrebe tadašnje Njemačke industrije… Naravno da su se svi oni trudili, naravno da su se zalagali, naravno da su postizali i dobre rezultate, ali ipak svi njihovi rezultati i napori nisu bili dovoljni da Njemačkoj privredi osiguraju stabilan rast.
Privredni razvoj Njemačke je počeo da stenje i posustaje a takozvano „Njemačko privredno čudo“ (Wirtschaftswunder) je došlo u pitanje.

Najveći  njemački stručnjaci su danonoćno „razbijali glave“ – razmišljali, diskutovali – kako dalje, s kim dalje, šta uraditi? Vrhunski političari su danonoćno debatirali, naučnici studije pisali, novinari kolumne objavljivali, obični ljudi žučno diskutovali…U parlamentu, na ulicama, po kafanama, na rođendanskim proslavama, na fudbalskim stadionima…

Čitava Njemačka se tih godina bavila ključnim pitanjem: ako nam Italijani, Španjolci, Grci, Turci, Marokanci, Portugalci i Tunižani ne mogu pomoći, ako svi oni zajedno nisu u stanju da nam garantuju prosperitet i blagostanje…?
KO BI ONDA TO JOŠ MOGAO BITI U STANJU?
Ko bi Njemačkoj mogao pomoći, ko bi je mogao spasiti od stagnacije i možda definitivne propasti?

KO ČOVJEČE? KOGA POZVATI – SA KOJOM DRŽAVOM JOŠ JEDAN (POSLJEDNJI PUT) POTPISATI SPORAZUM O REGRUTOVANJU RADNE SNAGE?
KO JE JEDINI JOŠ U STANJU DA SPASI NJEMAČKU?

I u trenutku, kada su Nijemci već pomalo počeli da gube nadu, da bi ikada mogli da postanu najjača privredna nacija u Evropi, potpisan je još jedan – ovaj put posljednji sporazum o regrutovanju strane radne snage u cjelokupnoj istoriji/povijesti posljeratne Savezne Republike Njemačke.

1968. godine Deutschland potpisuje sporazum sa Yugoslawien o regrutovanju jugoslovenske radne snage!
Te godine su „rođeni“ spasioci njemačke privrede – te godine u Njemačku nisu došli strani
gosti-radnici (Gastarbeiter), te godine su u Njemačku došli prvi YU- gastarbajteri!

Da li je potrebno u ovome tekstu posebno naznačiti, da li je potrebno tebi dragi čitaoče uopšte spomenuti, ko je na kraju ovog privrednog trilera odigrao odlučujuću ulogu i dao najveći doprinos uspjehu Njemačke privrede i održanju „njemačkog privrednog čuda“ (Wirtschaftswunder)?
Da li je potrebno ovom prilikom uopšte spomenuti, ko je najviše zaslužan za vrhunske rezultate Njemačke industrije? Istorijska činjenica je, da nakon 1968 godine, Njemačka nije potpisala niti jedan sličan sporazum ni sa jednom stranom državom. Nakon dolaska YU- gastarbajtera u Njemačku 1968. godine nije više bilo nikakvog organizovanog regrutovanja strane radne snage.
Nakon dolaska YU- gastarbajtera u Njemačku, dobivena je skoro svaka privredna „bitka“ za neprikosnoveno 1. mjesto. Njemačka je konačno dobila privredni „rat“ i ubrzo postala najsnažnija, najuspješnija i najveća privredna sila u Evropi. Da li neko na ovome svijetu još uvijek ne zna, kome Njemačka mora da bude zahvalna za ovu privrednu pobjedu?

U Njemačkoj vrlo cijenjeni kao vrijedni radnici ovi gosti-radnici iz Jugoslavije (YU- Gastarbeiter) su u Germany bili poznati „samo“ kao Jugosloveni. Oni su bili mirni građani, poštovali su sve Njemačke zakone. Bili su organizovani u mnogim YU- klubovima širom Njemačke.
Gosti-radnici (YU- gastarbajteri) su bili velike patriote, oni su se kleli u Jugoslaviju, oni su u svakoj prilici vijorili Jugoslovenskim zastavama (plavo-bijelo-crvena trobojnica sa crvenom zvijezdom petokrakom), oni zu živjeli za dan, kada će moći da se vrate u njihovu jedinu domovinu – Jugoslaviju.
Oni su po YU- definiciji bili u Njemačkoj (samo) „na privremenom radu u inostransvu“.
Imao sam priliku 80-tih godina u Njemačkoj upoznati hiljade ovih Jugoslovenskih patriota.
Tih godina sam kao član ansambla „Mostarske Kise“ učestvovao na koncertima, koji su širom Njemačke bili organizovani u čast ovih SPASILACA NJEMAČKE PRIVREDE.

Niko u Njemacčkoj u to vrijeme nije ni pomišljao da se iza (YU- gastarbajtera) Jugoslovena kriju možda neki Srbi ili možda neki Hrvati ili možda Muslimani ili Albanci, Makedonci, Slovenci …
Niko tih godina u Njemačkoj nije uopšte došao na tu ideju. Nikome to nije palo na pamet!

A nekolicinu ustaša, četnika i sličnih kreatura Nijemci nikad nisu ni zvali gosti-radnici (Gastarbeiter). Njih su Nijemci oduvjek zvali ustaška-, četnička- itd. EMIGRACIJA. Pripadnici ovih EMIGRACIJA nisu bili zapamćeni kao vrijedni ljudi, niti su igrali ikakvu ulogu u izgradnji Njemačkog privrednog čuda. Njemačka policija je često imala posla sa ovim tipovima, koji su napr. bili mišljenja da u Njemačkoj mogu posjedovati vatreno oružje bez dozvole, da mogu švercovati cigarete, drogu itd..
Ovi (emigrantski) tipovi su se radije bavili kriminalom nego poštenim radom. Pošto ih je bio vrlo mali broj u Njemačkoj, niko se ozbiljnije njima nije ni bavio (osim UDBE), niko nije obraćao pažnju na ove, kako bi Nijemci znali reći IDIOTEN (idiote).

U Njemačkoj vrlo cijenjeni kao vrijedni radnici, YU- gastarbajteri su kod kuće (u svim krajevima bivše Jugoslavije) bili omalovažavani i ismijavani. O njima su se pričali vicevi u kojima su oni redovno mogli igrati samo ulogu glupog, primitivnog, neobrazovanog seljaka.
YU- gastarbajteri se međutim nisu puno obazirali na te priče i na takve viceve. Oni su imali svoj životni cilj. Oni su i dalje danonoćno radili najteže i najprljavije poslove, a na odmor nisu išli u hotele na more, nego su odmor uglavnom koristili da bi gradili kuće u rodnom kraju, u koji su se željeli vratiti (jer oni su bili „samo“ na privremenom radu u inostranstvu), kada jednog dana odu u zasluženu penziju.

Nama (koji smo do 1991. godine živjeli i radili u Jugoslaviji) svi YU- gastarbajteri su bili isti!
I Hrvati i Srbi i Muslimani i Makedonci i Slovenci i Crnogorci i Albanci.
Bez obzira na naciju, vjeru i porijeklo, bez obzira na godine starosti, bez obzira na stepen obrazovanja, bez obzira na politička ubjeđenja, bez obzira na mane ili vrline…
YU- gastarbajteri su u (SFR) Jugoslaviji bili prije svega gastarbajteri, a tek onda sve drugo što su mogli ili što su možda sami željeli biti.

Oni su vozili mercedese, oni su nosili lošu (jeftinu) garderobu, oni su pušili cigarete strane proizvodnje, oni nisu imali maturu, oni su na povratku (sa odmora) vozili u Njemačku u gepeku (njihovih mercedesa) zalihe domaćeg sira i pršuta…domaću lozu, domaće vino…
Oni su pravili kuće na nekoliko spratova, oni su imali devize, oni su imali sve tehničke uređaje…
Oni su ženili djevojke iz rodnog kraja…
Sve ovo i još mnogo toga su radili YU- gastarbajteri, sve dok jednog dana (praktično preko noći), nisu izumrli. YU- gastarbajteri su 1991. godine potpuno iščezli iz Njemačke, odjednom i bez ikakve najave, bez ikakvog upozorenja! Ubrzo nakon toga su bili potpuno zaboravljeni i otpisani.
Početkom rata u Jugoslaviji 1991. godine, definitivno je izumrla i populacija spasitelja Njemačke privrede – populacija YU- gastarbajtera.

Početak rata u Jugoslaviji je istovremeno bio i trenutak rođenja takozvane (nove) DIJASPORE!
Tačnije rečeno, tada je „rođeno“ NEKOLIKO (novih) DIJASPORA!

Pojam “diaspora” označavao je izvorno (kompaktna-zatvorena) naselja Jevreja, koja su nakon propasti carstva “Juda”(586. godina prije Krista) nastala u Babilonskom exilu.
U narednim vijekovima/stoljećima će se ova naselja Jevreja (diaspora) proširiti iz Babilona i Palestine i dalje. Od kasnog 19. vijeka/stoljeća, pojam “dijaspora” (diaspora) definiše etničke grupe, koje su napustile svoju domovinu i žive raseljene širom svijeta. Ovaj pojam danas (uglavnom) definiše permanentno (trajno) iseljeno stanovništvo jedne zemlje.

(Nova) dijaspora u Njemačkoj nije imala stari predznak YU, kao što su ga imali YU- gastarbajteri.
Dijaspora je bila ili hrvatska ili srpska ili muslimanska ili albanska ili, ili, ili…
Hrvatska dijaspora je pomagala domovinski rat, srpska dijaspora je podržavala rat za „vjekovna“ srpska odgnjišta, muslimanska dijaspora (koja je u međuvremenu postala bošnjačka dijaspora) je pomagala rat protiv svih agresora na Bošnjački narod, albanska dijaspora je podržavala rat protiv…itd.

Bošnjačka-, srpska-, hrvatska-, albanska- itd. DIJASPORA je 90-tih godina preplavila Evropu i čitav svijet, a da čak nikada ni od koga nije bila niti oficijelno pozvana, niti je igdje bila dobrodošla.
Sa svim ovim gore pomenutim dijasporama Njemačka država nije potpisala nikakav sporazum. Nihovu radnu snagu Njemačka niti je željela, niti je njemačku privredu tih godina neko trebao spašavati. Njemačka privreda je već bila broj 1. u Evropi

Već 1973. godine je Njemačka (5 godina poslije potpisivanja sporazuma sa Jugoslavijom o regrutovanju radne snage – zadnjeg sporazuma te vrste u posljeratnoj Njemačkoj) donijela zakon o generalnoj zabrani regrutovanja strane radne snage (bez obzira iz koje zemlje bi ta radna snaga dolazila). Taj zakon je i danas na snazi, u narodu poznat kao: „Anwerbe-Stopp“.

I baš u trenutku, kada sam ja “dobrovoljno” želio da postanem gastarbajter u Njemačkoj, preko noći je čitav ovaj „gastarbajterski  narod“ proglašen otpisanim. Meni u Njemačkoj (gdje sam došao 1992. godine) praktično nije više bilo moguće, da postanem  YU-gastarbajter.

Ja sam te 1992. godine mogao „samo“ da postanem DIJASPORA IZ BiH. Ali čija?

Možda bošnjačka dijaspora iz BiH? Za njih nisam bio „podoban“, vjerovatno iz razloga što mi ni otac ni majka nisu bili muslimani. Činjenica, da mi je punica bila muslimanka, je ipak bio „premalen“ argument za njih – za bošnjačku dijasporu iz BiH.

Možda hrvatska DIJASPORA iz BiH? Kod njih nisam uopšte dolazio u obzir – kod njih je jedan od osnovnih kriterija bio, samo ako bih bio kršten katolik i da mi je barem jedan od roditelja Hrvat. Činjenica, da je pokojni otac moje supruge bio Hrvat, kod njih – kod hrvatske dijaspore iz BiH – nije igrala nikakvu pozitivno ulogu.

Možda srpska DIJASPORA iz BiH? Kod Srpske dijaspore iz BIH bih (po porijeklu -i očevom i majčinom) zadovoljio sve kriterije (iako nisam kršten, al´to bi se kod njih dalo nekako srediti).
Međutim, ova dijaspora je meni previše mirisala na četnike (koji su se odnekud nakon 45 godina odjednom pojavili u Njemačkoj). A pošto četnike ne mogu smisliti i pošto se ponosim činjenicom, da sam njihov deklarisani neprijatelj, nije mi ni palo na pamet da se obratim ovoj dijaspori iz BiH.

Kod Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca i Slovenaca takođe nisam pokušavao iz sličnih, gore navedenih, razloga. Uvijek mi je nešto „falilo“. Ili porijeklo ili vjeroispovjest ili…ili…ili…

A danas u Njemačkoj, 20 godina kasnije… Šta i kako danas?
Nakon što su i bošnjačka i hrvatska i srpska i sve druge dijaspore stotine puta bile iskorištene za prljave igre nacionalnih političara (i kriminalaca)…
Nakon što su sve dijaspore bile bezbroj puta razočarane i pokradene. Nakon što nije ispunjeno ni jedno obećanje vladajućih oligarhija novonastalih -neovisnih država na području bivse Jugoslavije, sve ove dijaspore u Njemačkoj (ili barem neki od njihovih članova) počinju polako da razmišljaju svojom glavom. Dolaze polako ali sigurno do zaključka, da bi im međusobna saradnja i zajedništvo ipak bili puno bolja opcija. I pored svog ismijavanja, pored (starih) loših viceva, pored svih predrasuda, današnjoj dijaspori – današnjim dijasporama – u Njemačkoj bi bilo definitivno puno bolje kada bi se udružile u jedinstvenu multinacionalnu grupaciju starih-dobrih („glupih“) gastarbajteralegendarnih spasioca Njemačke privrede od 1968. godine.

Po Njemačkim podacima, u Njemačkoj (BRD) trenutno živi preko 1 million građana (porijeklom) sa područja bivše Jugoslavije. Njemci još nisu “uspjeli” (tačno) da prebroje sve: Srbe, Bošnjake, Hrvate, Albance itd. koji žive u Njemačkoj. Nijemci sve njih još uvijek (tvrdoglavo) nazivaju: „državljani iz bivše Jugoslavije“ (Staatsbürger aus dem ehemaligen Jugoslawien).
Preko 1 milion YU-gastarbajtera se u Njemačkoj polako vraća iz „ilegale“. Počinju opet intenzivno da se međusobno druže, da pomažu jedni drugima, da zajedno feštaju, da se međusobno uvažavaju i poštuju, da pomažu jedni drugima…

Jedan milion gastarbajtera (porijeklom) sa područja bivše Jugoslavije se u Njemačkoj polako vraća iz „ilegale“ – polako se budi iz 20-godišnje „nacionalne noćne more“.
Pitanje je samo, kada će se desiti povratak (otpisanih) gastarbajtera u BiH, u Hrvatskoj, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Sloveniji, u Makedoniji, na Kosovu? Mene interesuje i kada će se desiti povratak (otpisanih) gastarbajtera u mom rodnom gradu Mostaru?

P.S.
Na kraju želim (onima koje to zanima) da poručim: tačno je da ja po povratku iz Mostara za Njemačku u gepeku moga auta uvijek nosim zalihe: sira, pršuta, smokava, domaće loze, domaćeg vina, kadaifa, hurmašica itd.
Sve to je tačno, ali nije tačno i to je čista laž, da ja vozim mercedesa!

tačno.net
Autor 24.5.2013. u 11:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija