POZDRAV ZASTAVI

Kemal Mahić
Autor 18.2.2013. u 11:24

POZDRAV  ZASTAVI

Foto: net.hr

Prvi doživljaj „pozdrava  zastavi“ doživio sam sa izviđačima na Boračkom jezeru 1964.godine. Svi okupljeni (planinke, pčelice, pioniri, izviđači…) gledali smo svakodnevno podizanje i spuštanje zastave u povečerje, puni mladalačkog duha i pogleda prema nebu kada bi se zastava zavijorila na jarbolu.

Najveća sramota koju je organizacija izviđača mogla doživjeti  je krađa zastave sa  jarbola, što se dešavalo među izviđačima, kao stvar prestiža. Ovakve stvari su se „prakticirale“ na logorovanjima izviđača diljem bivše države. Trobojka je bila „sveta“ i oslikavala je stanje trenutka, a kako je vrijeme prolazilo, revolucionarnosti  je bivalo sve manje pa je i blijedila boja na zastavi države koja nije uspjela preživjeti kada joj je glavni „krojač“ otišao…

Svako organizirano društvo ima svoje simbole: zastave, stijegove, barjake… koji se postavljaju na neki od vrhova (koplja, jarbola, šatora, kuće, palate i slično).

Zastava simbolizira ratnički znak i znak zapovjedi koju su nosili ćehaje, stjegonoše ,zastavnici kako bi se u bitkama vojske razlikovale. Zastavom kojom vijori upravlja element  zrak i približava se simbolu lepeze.

Nakon devet godina uslijedio je novi „pozdrav zastavi“. Trojica ljubušaka u AŠRO  Zadar u uniformi bivše vojske, stajala je mirno i pratila uzdizanje zastave na jarbol. Artuković Nediljko, Biuk Ante-Tonćo i pisac ovih redova su uz zvuke bubnjeva i truba počinjali vojničku odiseju (1973-1974).

Postali smo artiljerci, vlasnici onoga budućeg zločinačkog roda vojske koji će 1991-1995. godine sravniti Vukovar, Mostar, Sarajevo, Dubrovnik, Zadar (neke više, neke manje). Nabrojani gradovi su ubijani pesmom koju smo čuli u Zadru:

„Ja sam ja,Jeremija
Prezivam se Krstić
Služio sam stari kadar
Artiljerija! Artiljerija“!

Sve te pesme istočnjačkog obreda ispevane su u vrijeme borbi za opstanak i pjevane su u tu čast. Međutim,  pokazaće se da će ovi stihovi biti šlagvort „hordi sa istoka“ i onda kada se „pomicala“ magična granica na Kupi, Uni, Drini, Neretvi i drugim zacrtanim reperima u „mirno doba“ potrebnim u slučaju napada stranih sila sa Istoka ili Zapada. Ovim pjesmama su pridodavali i onu „Spremte se, spremte se četnici“ sa Dinare, sa Manjače, sa Ozrena, sa Romanije i Ravne gore! Pradomovinski atavizmi i darvinovski instikti, garnirani „kancerogenim nacionalizmom“ proradili su 90-tih godina kako bi se udarile nove granice od Horgoša do Dragaša i  do Karlobaga-Karlovca-Virovitice.

Nestalo je trobojke (tricolor), nestalo je „pozdrava zastavi“. Ostali su jarboli i na njih postavljene nove zastave! Počelo je novo „klanjanje“, novim zastavama. Tek stvorene i skrojene već su bile uprljane krvlju drugih naroda, isflekane drugim krvnim zrncima, pa je pojačana proizvodnja „faks helizima“ i omekšivača raznih imena. Ali nema toga „faksa“ ni toga „omekšivača“ da spere krv brata, komšije…

Tamo negdje polovinom 90-te u predizbornoj kampanji TV kamera je negdje u Hercegovini uhvatila kadar ispreplitanih zastava HDZ i SDA! Koji je „kosovac“ spojio ove dvije zastave, kako bi u budućnosti  njegova strana našla opravdanja za zločine i genocide koje je planirla i učinila, kako bi objasnio „urbi et orbi“ da se oni moraju boriti „protiv dva udružena neprijatelja“!?

Međutim, 1939.godine, kada su se Dragiša Cvetković i Vlatko Maček dogovorili o stvaranju „Banovine Hrvatske“ i priključenju dijelova BiH toj Banovini, kamere nisu zabilježile spajanje dviju zastava nakon „svršenog čina“ i nove ljubavi dva naroda -Srba i Hrvata.

Kamere RTVS i Vrdoljakovog HRT nisu zabilježile novi Sporazum Cvetković-Maček, između Miloševića i Tuđmana  u Karađorđevu, kada su opet isti akteri u jednoj ruci imali kartu Bosne i Hercegovine a u drugoj makaze, otkidajući dijelove Bosne i Hercegovine koje su naseljene „našim življem“ od „stoljeća sedmog“.

Kamere RTS i HRT nisu zabilježile vezanje srpskih i hrvatskih zastava u Grazu, koji je bio domaćin Karadžiću i Bobanu, kada su opet dijelili Bosnu i operacionalizirali sporazum iz Karađorđeva uz šaptanje lakeja Šarinića.

Tada je u pitanju bila teritorija bivše države – Jugoslavije. Sada vezanjem srpske i hrvatske zastave, Dodik i Ćović, svode podjelu sa nivoa Jugoslavije na nivo Bosne i Hercegovine. Dotle je stigla ljubav. Oni nastavljaju,“gde ja stadoh, ti pođi“.

Čuđenjima nigdje kraja. Čudno je da žrtva i zločinac surađuju?! Znanost to objašnjava time da se žrtva s vremenom „zaljubi“ u svog egzekutora, pa ga počne imitirati, plagirati, ali ne može da stigne nikako „original“ tojest svoga mučitelja i uzora, jer on uvijek „ide korak dalje“!

Historijsko pamćenje braće Radića, egzekucije UDBE po Zapadu, selo Gata, Ravno, Vukovar, Dubrovnik se zaboravljaju. Na čiji račun? Na račun Bosne i Hercegovine i na račun Bošnjaka!

Neke nove zastave! Neki novi „pozdravi zastavi“!

Zato „Parni valjak“ pjeva:

Kada krenu bitke dođu porazi
Ti znaš da nije ostati lako isti…
Moje zastave
Uvijek su iste boje
Nad njima ljubav caruje
Moje zastave
Nikad nisu na pola koplja
Ljubav se ne predaje!
Bogami i ne prodaje!

Kemal Mahić
Autor 18.2.2013. u 11:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija