Pozitivan utisak

Povezani članci

• Glede i unatoč
• Slovenija: Društvene elite opljačkale državu
• Porezne oaze i bankarska tajna opustošile planet
• Ponovno napadnut imam koji se protivio odlasku Bošnjaka u IS
• POSLJEDNJA RIJEČ TEHNIKE BIHAĆKE INDUSTRIJE RASHLADNIH APARATA
• Klošari

Sretno se vratiše članovi Predsjedništva BIH iz Brisela. Dvojica u Sarajevo, jedan u Beograd. Pa dobro. Nema se tu šta kriti. Da se odmah utvrdi gradivo. Da nije onog Džaferovićevog ozbiljnog lica, vazda bez osmijeha, baš bismo pomislili da je posjeta vrlo uspjela, ohrabrujuća. Još kad pogledamo fotografije sa večere, koje je napravila naša prijateljica, dobronamjerna prijateljica BIH, Tanja Fajon, tek tad nas obuzme milina. I zaista, zar je tako teško biti pozitivan, biti normalan.

Najvažnija stvar i ujedno najteži zadatak koji su dobili naši članovi Predsjedništva može se sagledati u rečenicama koje je izgovorio Komšić, odgovarajući na pitanje novinara: “Tusk nam je rekao da je vrlo bitno da odnosi u BiH trebaju ostavljati pozitivan utisak kada je riječ o cijelom putu BiH ka EU. To je jedan faktor koji ne treba zanemariti. Proces pomirenja mora biti jasnije izražen i bolje vidljiv.”

Pozitivan utisak! Odavno nije u manje riječi izgovorena suština odnosa i uvjeta koji su pred nama. I pred Predsjedništvom, ali i pred svima nama, cijelom državom. Pozitivan utisak i vidljiv, izražen proces pomirenja! Nema tu krupnih riječi, velikih zahtjeva, ni ekonomskih, ni reformskih, ništa. Samo pozitivan utisak! Ali ne fingiran, ne glumljen, nego pravi, onaj naš bosanski, birvaktilski, komšijski! Bez poze, bez selfija, bez zvaničnih večera i slatkih osmijeha.

Eh, eto, to od nas traže evropski zvaničnici. Podsjeti me to kako su nas poslije rata učili šta je tolerancija, život u multietničkoj zajednici. A mi kao da smo vjekove zajedničkog života na ovom prostoru zaboravili, prespavali, šta li?

Nema težeg uvjeta postavljenog pred naše zvaničnike, nema. Njihov opstanak na političkoj sceni vezan je upravo za pravljenje stalne atmosfere straha, netrpeljivosti, nemogućnosti, ucjena. I tako iz izbornog ciklusa u izborni ciklus.

A tako nam malo nedostaje.

Idem u povorci, na sahrani profesora Grebe, i pitam se šta nam se to dogodi, gdje nestadoše ljudi, zašto samo odlaze, a malo je, premalo onih koji dolaze…