Pravda za sve nas

Autor 12.5.2011. u 11:43

Pravda za sve nas

Standardi pa status – tim riječima takozvana međunarodna zajednica objašnjava svoju politiku prema takozvanom regionu. Dakle: kada obavimo domaće zadatke, ispunimo uslove i dostignemo standarde, oni će nas prihvatiti za svoje – tada ćemo dobiti status razvijenih, demokratskih i pravno uređenih zemalja.

SHIT HAPPENS

Ubistvo Gadafijevog sina i tri njegova unučeta, kao i ubistvo Osame Bin Ladena, njegovog sina i supruge, te prateća zbivanja, međutim, tjeraju nas da se zapitamo nismo li mi mnoge standarde već dosegli? Znam, znam… Ubiti tri djeteta projektilima u koje je ugrađena najsavremenija tehnologija civilizovano je ubijanje, dok mi divljački djecu ubijamo strojnicama i nožem. Ubijanje zato da bi se nekome otela nafta civilizovano je ubijanje, a nama je svojstveno ubijanje u ime primitivnog nacionalizma. Pa ipak, čini se kako smo standarde u ubijanju žena, djece i civila dostigli još daleke 1991-92.

Nisu li vas sretni građani koji su se izlili na ulice američkih gradova, da tamo u skladu sa najvišim civilizacijskim standardima proslave ubistvo nenaoružanog neprijatelja koji je pružao otpor i njegove nenaoružane, ali prijeteće porodice, podsjetili na naše sugrađane koji su svojevremeno cvijećem zasipali tenkove koji su krenuli ka Vukovaru? Ne čini vam se da smo još onda dostigli standarde u karnevalskoj podršci ubijanju?

Kada je slavna sjevernjačka – a sjevernjaci su ljudi odmjereni i ozbiljni, ljudi kulture i razuma, ne u vlasti strasti, kao mi – Akademija nauka i umjetnosti Nobelovu nagradu za mir dodijelila vrhovnom komandantu najmoćnije vojske koju je svijet vidio, vojske koja 24 sata svakog dana svake godine ratuje, čime su ostvareni visoki standardi uposlenosti, što je važno za napredak svakog društva, nije li to bio bestidni udvorički potez, koji nas je morao sjetiti vremena kada su se naši akademici i umjetnici svjetskoga glasa uvlačili u stražnjice ovdašnjim gospodarima rata? Nismo li još tada dosegli potrebne standarde intelektualnog udvorištva, ili treba još dublje? Ili je, možda, kvalitet uvlačenja nesporan, samo je šupak bio pogrešan?

Obratite pažnju na informacije o smaknuću porodica Gadafi-Laden koje su prenosili slobodni i demokratski mediji. Gadafijevi su bili nužna greška, tu se nije trošilo mnogo riječi. Htjelo ubiti djeda, ubilo unuke. Shit happens, Así es la vida, C’est la vie. Osama bin Laden i njegovi, međutim… Žena koja je ubijena najprije je bila „živi štit“ koji su koristili teroristi, potom je postala Osamina supruga, koja nije korištena kao „živi štit“. Po medijskim izvještajima ubijen je najprije jedan, potom drugi Osamin sin. Sam Osama najprije je bio naoružan, potom nenaoružan, ali je „pružao otpor“. Kuća u kojoj je ubijen najprije je bila milion dolara vrijedna vila puna luksuza, da bi nam fotografije otkrile da je u pitanju bijedna zgrada u kojoj, doduše, nema nikakvog luksuza, ali zadovoljava sve standarde sirotinjske prigradske divlje gradnje u Fojnici ili Surdulici. Na koncu su Osamina „vjerska prava“, kako kažu, ispoštovana, tako što je nakon kratke ali sadržajne vjerske ceremonije njegovo tijelo bačeno u more.

DUBROVČANI PALE GUME

Poštovanje „vjerskih prava“ ubijenog konačni je dokaz ubičinog viteštva. Nije li nas ratno izvještavanje vrhunskih globalnih medija, onih koji određuju „profesionalne standarde“, barem asociralo na ovdašnje ratne izvještaje koji su govorili kako „Dubrovčani pale gume“ a „Muslimani sami sebe bombarduju“?

Ako postoji nešto odvratnije od Obaminog svijeta lažne tolerancije i slobode, to je Osamin svijet lažnog Zakona. Dok kritički pišemo o zapadu, valja ipak imati na umu kako količina hipokrizije koju u sebi sadrži islamski fundamentalizam nije manja od one koju pronalazimo u zapadnoj demokratiji. Problem, uostalom, nije u hipokriziji, ona je tek simptom: problem je u nedostatku emancipacijskog potencijala, koji se nužno manifestuje kao povećanje eksploatacijskog i potencijala za represiju, a koji se po pravilu prikriva hipokrizijskim medijskim strategijama, o kakvima je i u ovom tekstu riječ.

U ime te hipokrizije: Pravda za Srbiju!, što bi rekao Handke. Pravda za Uroša!, što bi rekle Delije. Pravda za Šešelja!, što bi rekao Vuk Draškovići. Pravda za generale!, što bi rekli u Hrvatskoj. Pravda za sve nas, što bi rekli svi mi. Standardi su tu, hoćemo status!

(zurnal.info)

Autor 12.5.2011. u 11:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija